I u Berlinu je mnogo starih zgrada i stanova gdje danas jedva da tko može zamisliti što su tamošnji stanovnici doživjeli za vrijeme nacizma. Jedna inicijativa želi podsjetiti na sudbinu bivših susjeda.

Piše: Silke Ballweg

“Slijedite me”, kaže nam Rahel Mann (na naslovnoj fotografiji) dok silazi stepenicama u stari podrum. Zastaje pred starim drvenim vratima gdje nam osamdesetogodišnja starica kaže: “Iza njih sam se krila nekoliko mjeseci.”

Taj maleni podrum koji je tada bio prepun starog namještaja i koječega u kući Starberger Straße 2 u berlinskoj četvrti Schöneberg joj je spasio život. Sedmogodišnja židovska djevojčica se tu krila posljednjih mjeseci Drugog svjetskog rata i time je izbjegla deportaciju.

Projekt koji bismo slobodno mogli prevesti “Spomeni se na tom mjestu” (Denk Mal am Ort) na Dan pobjede nad fašizmom podsjeća na židovske obitelji koje su nekad živjeli u Berlinu i bile sasvim obični susjedi. Samo iz Berlina je između 1941. i 1943. deportirano oko 55 tisuća osoba, a u njihove stanove su najčešće uselili “čisti” Nijemci – ako čitave zgrade nisu srušene zbog megalomanskih arhitektonskih planova Führera i njegovog arhitekta Speera o novom gradu Berlinu.

Ideja zapravo potječe iz Nizozemske: tamo je Denise Citroen još 2012. pokrenula projekt “Open Jewish Homes” gdje onda svi mogu sudjelovati u istraživanju života svojih nekadašnjih susjeda. Prije nekoliko godina su neki i u Berlinu počeli istraživati sudbine nekadašnjih stanovnika zgrada koje još uvijek postoje. “Spomeni se na tom mjestu” tako predstavlja njihovu sudbinu.

Donedavno su i to bili tek susjedi kod kojih ste možda zamolili za jedno jaje ili malo mlijeka ako vam je ponestalo u kući. Možda tek kad opet pozvonite na njihova nekadašnja vrata vam postane jasno, koliki je razmjer tog zločina…

“Zvjezdani stan”

U tom projektu sudjeluju i preživjeli tih nacističkih progona i holokausta, ali i stanovnici stanova koji znaju tko je u njima prije živio. U određenim vikendima onda svima otvaraju svoja kućna vrata kako bi se sjetili starih stanovnika. Negdje, kao kod Rahel Mann, može se čuti njihova vlastita sudbina: “Živjeli smo u dvorišnoj zgradi na trećem katu”, pripovijeda pred tridesetak znatiželjnika koje zanima što se to događalo doslovce pred njihovim kućnim pragom. “Na našim vratima je bila nalijepljena velika zvijezda kao znak da tu žive Židovi. Zato sam kao curica govorila uvijek o našem ‘zvjezdanom stanu’.”

Kobnog dana je imala sreću – u toj golemoj nesreći. Kad su nacisti došli pokupiti Židove i iz tog “zvjezdanog stana”, u njemu je bila samo njezina majka, ona je slučajno bila kod susjede. Upravo ta susjeda je onda preuzela skrb nad malom Rahel nakon što je njezina mama bila odvedena. Naravno da je to bilo opasno i za susjedu koja bi onda i sama mogla završiti u koncentracijskom logoru.

Nakon nekog vremena je onda djevojčicu radije sakrila u podrumu: “Svakog dana mi je donosila nešto za jesti, ponekad me je odvela i gore u svoj stan da se mogu oprati”, priča nam starica sedamdesetak godina kasnije u tom mračnom i hladnom podrumu. “Sve do kraja rata sam bila tu, u podrumu. Dok nisu došli Rusi u Berlin 1945. i oni su me tu našli.”

Iz Berlina u Argentinu – samo s golim životom

Novinar Hugh Williamson živi sa svojom ženom Anke Hassel u stanu u Rosenheimer Straße 40. I to je starogradnja od prije rata tako da se i on pitao, tko je otvarao ta stara vrata i hodao po ovim drvenim gredama starog parketa? Bacio se na istraživanje i otkrio da je upravo u tom stanu u tridesetima živjela obitelj Katzenellebogen.

“Užasno me pogodilo kad sam doznao tko je živio u tim sobama i kakve je patnje morao proživjeti”, kaže ovaj novinar podrijetlom iz Engleske.

“Ta je obitelj imala tri trgovine svega što je potrebno za kućanstvo u gradu, jedna od njih je bila odmah tu iza ugla”, kaže nam Williamson. “1939. su pobjegli u Argentinu gdje su onda na kraju živjeli u bijedi.” Veseli ga što je ipak uspio nešto otkriti o obitelji koja je tamo živjela i to svoje znanje rado dijeli sa svakim koga to zanima.

Ne samo priču, nego znatiželjnici mogu vidjeti i dokumente o toj židovskoj obitelji koje je današnji stanovnik uspio pronaći u gradskim arhivima. Na primjer, tu je i popis predmeta koje su konfiscirali nacisti – u pravilu to nipošto nije mnogo. Jer dragocjenosti su često “nestale” već u džepovima onih koji su došli pokupiti te nesretnike, ali i drugi su znali dolaziti u tada prazan stan ponešto “spasiti”: porculan, luster, čak i odjeću… Engleski novinar je našao i pismo obitelji pisano iz Argentine nakon rata u kojem od njemačke države traže odštetu.

Hiltrud Lupjah je tog dana već obišla nekoliko stanova: “Mislim da je vrlo dirljivo vidjeti stan iz kojeg su Židovi bili protjerani. To je nešto što možete opipati. Vidite u tim starim stanovima i ljude koji su tu živjeli. Vidite i što su sve izgubili.”

Preuzeto sa portala: DW