Aleksandra Hampamer, voditeljica je Azila Prijatelji Čakovec od 2012. godine. Četiri godine ranije prvi je put ušla u to sklonište; donijela je svoju prvu donaciju, kombi pun hrane koju su skupili kroz organiziranu akciju za pomoć skloništu. Tada je, priča nam, vidjela da im treba jako puno pomoći i ostala.

Nikolina Rendić, Telegram

Osim na čelu Azila, trenutno je i jedna od vodećih osoba u provedbi akcije Ministarstva poljoprivrede koje u suradnji s regionalnom i lokalnom samoupravom u okolici Čakovca radi na projektu kastracije pasa u romskim naseljima. Kaže kako njihovo sklonište podnosi dosta velik teret, ali mogu se s time nositi. “Očekivali smo da će biti puno pasa koji će trebati smještaj i dosad smo primili njih oko 300. No, bez obzira koliko nam je sad teško, dugoročno se nadamo smanjenju stalnog priljeva pasa, pogotovo štenaca iz romskih naselja kao što se to događalo svih ovih godina”, priča Hampamer.

Inače, pse nakon kastracije pokušavaju smjestiti u privremene ili stalne domove i do sada su ih uspjeli zbrinuti dvjestotinjak. “Dio pasa vraćen i u romska naselja, jer su njihovi vlasnici pokazali želju opet preuzeti brigu o njima” komentira. U čitav projekt ušli su motivirani i željni popraviti situaciju u kojoj su bile životinje, a najviše ih je, priča, dirnulo stanje pasa s kojima se susreću.

Divni psi, puni ljubavi i nimalo nasilni

“Kad smo počeli s projektom, shvatili smo koliko je većina ovih pasa divna. Redom su dobroćudni, željni ljudske topline i ljubavi, a opet zanemareni, puni parazita, bolesni, bez dlake, ranjeni. No, kako je projekt odmicao, promjene na njima bile su očite. I onda se jako radujemo jer znamo za što se borimo”, priča gospođa Aleksandra koja je kroz projekt i sama zbrinula neke pse. Poput kujice Maje, pekinezerice stare pet godina, koja zbog povrede diska ne može hodati na stražnjim nogama.

I u drugim projektima pomaže

Ovaj azil aktivno sudjeluje i u provedbi projekta “Ili žmiriš ili si za kastraciju”, jer je Grad Čakovec prvi u Hrvatskoj koji je donio pravila trajne sterilizacije kao mjeru kontrole razmnožavanja pasa i mačaka. Cilj je pravovremenom kastracijom smanjiti broj neželjenih pasa ili lutalica koji se nerijetko nađu na ulici ili u već pretrpanim skloništima, pa su financijski teret za gradove i općine. Kaže da građani nisu posve prihvatili projekt, no oni su kao sklonište svjesni da je to najhumanije rješenje.

Inače, Aleksandra Hampamer radi u izdavačkoj kući Dvostruka duga, a i kroz taj se rad trudi pomoći drugima. Tako je, između ostalog, uredila i zbirku priča Prijatelju, ispričaj moju priču, koju su pisali ljudi kojima su životinje bile nadahnuće da postanu bolji u životu. Izdala je i roman Očuh i kopile o njezinom svom djetinjstvu obilježenom dugogodišnjim zlostavljanjem, koje ju je djelomično oblikovalo u osobu kakva je danas.

Aleksandra je, između ostalog, osnovala i Udrugu Umjetnost davanja. “Tako smo pomagali djeci bez roditelja i onima slabijeg imovinskog statusa, a kroz Sklonište pomažemo životinjama kojima je pomoć potrebna”, objašnjava. Aleksandra kod životinja najviše voli zahvalnost i odanost koju pružaju, činjenice da se bez problema mijenjaju i da unatoč teškim iskustvima lako opet povjeruju ljudima.