Đordana Barbarić, predsjednica splitske udruge MoSt i autorica publikacije Siromaštvo – mrlja na savjesti čovječanstva: „Naša iskustva su zaista frustrirajuća jer nam je trebalo jedanaest godina da se izborimo da definicija beskućnika uđe u Zakon o socijalnoj skrbi, trinaest godina da se promijeni Zakon o prebivalištu kojim je osigurana osobna iskaznica svakom građaninu bez adrese i gotovo dvadeset godina da se izborimo za drugi obrok u prenoćištima za beskućnike”.

FRAN RADONIĆ MAYR, H-alter

Nova publikacija Siromaštvo – mrlja na savjesti čovječanstva Đordane Barbarić, predsjednice splitske udruge MoSt, prikazuje povijest, istraživanja i strategije borbe protiv siromaštva, dijagnosticira rješenja te donosi prikaz rada institucija, ustanova, akademske zajednice, organizacija civilnog društva i građanskih inicijativa u Hrvatskoj koje se bave suzbijanjem siromaštva. Sudjelovali smo na predstavljanju publikacije u Zagrebu, pročitali publikaciju i razgovarali s Barbarić o problemu siromaštva i beskućništva u Hrvatskoj.

„Probleme u sustavu zdravstvene i socijalne skrbi mi desetljećima rješavamo humanitarnim akcijama, ali skrb o najranjivijima u društvu ne može počivati samo na solidarnosti građana”
Kao jedan od glavnih problema publikacija ističe nesrazmjer u financijskoj moći između gradova i županija. Iako se najsiromašniji ljudi nalaze u ruralnim dijelovima Hrvatske, grad Zagreb je u 2015. godini potrošio gotovo 500 milijuna kuna (495,7 mil) za socijalne programe i ustanove pomoći, dok je grad Rijeka, kao sljedeći s najvećom potrošnjom, izdvojio oko 28 milijuna kuna. “Rezultati naše analize socijalnih usluga u četiri velika grada govore kako postoje značajne razlike u opsegu i strukturi socijalnih izdvajanja što je u suprotnosti od načela jednakosti građana u ostvarivanju socijalnih prava”, istaknula je Barbarić za H-Alter. U publikaciji navodi kako bi financiranje socijalnih programa trebalo biti veće u onim lokalnim zajednicama koje bilježe veću stopu siromaštva, odnosno tamo gdje je to uistinu potrebnije, a važni procesi za provedbu takve politike su komunikacija, informiranje i umrežavanje na svim državnim razinama.

„Kada gledamo širu sliku i što sve imamo u sustavu, možemo reći kako u RH imamo dobru ‘infrastrukturu’ s kojom se može nositi s izazovima siromaštva. Imamo Zakon o socijalnoj skrbi, strategije, planove, protokole, novčana sredstva… Imamo 555 jedinica lokalne samouprave i 21 jedinicu regionalne samouprave koje imaju odjele socijalne skrbi, programe, mjere, financije i zakonske obveze. Postoji osamdesetak centara za socijalnu skrb, gotovo 40 njihovih podružnica i velik broj zaposlenih stručnjaka/inja. Hrvatski Caritas ima veliku i značajnu mrežu socijalnih usluga u 17 nadbiskupija i biskupija i 1500 župnih zajednica koje provode karitativne djelatnosti. Hrvatski Crveni križ ima 131 županijsko, gradsko i općinsko društvo CK. Postoje nacionalne mreže poput Hrvatske mreža za beskućnike koja ima 17 aktivnih organizacija. Hrvatska mreža socijalnih samoposluga ima 18 članica i još toliko izvan Mreže, a Mreža hrane više od 10 članica. Stoga nam zaista nitko ne smije ostati gladan, biti bez krova nad glavom i bez podrške. To nam se događa zato što ne radimo dovoljno na koordinaciji i povezivanju svih koji djeluju u ovom području, a različite reforme nam traju desetljećima. Procesi donošenja novih ili unaprjeđenja postojećih zakona, koji bi mogli u sustavu socijalne skrbi donijeti promjene, prespori su i ne prate stvaran život i potrebe ljudi. Naša iskustva su bila zaista frustrirajuća jer nam je trebalo 11 godina da se izborimo da definicija beskućnika uđe u Zakon o socijalnoj skrbi, 13 godina da se promijeni Zakon o prebivalištu kojim je osigurana osobna iskaznica svakom građaninu bez adrese i gotovo 20 godina da se izborimo za drugi obrok u prenoćištima za beskućnike”, nastavlja Barbarić za H-Alter.

Teško nam je uopće predviđati kako će se ova neizvjesnost, strah, ekvilibristika preživljavanja, ograničenost socijalnih kontakata i život ‘online’ odraziti na svaku pojedinačnu ranjivu skupinu
Kuća ljudskih prava i druge organizacije civilnog društva upozorile su da novi prijedlog Nacionalnog plana borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti neće riješiti goruće probleme u području ostvarivanja socijalnih i ekonomskih prava, mrtvo je slovo na papiru i isključuje djecu izbjeglice, osobe starije životne dobi, žrtve obiteljskog nasilja i mlade u NEET položaju.

„Ono u čemu mi svi kao građani i kao dio sustava imamo priliku aktivno participirati jest mogućnost E-savjetovanja. Nažalost vrlo mali broj građana ima tu informaciju i koristi tu priliku. Kao organizacija civilnog društva mi u tomu sudjelujemo, s ozbiljnim komentarima i sugestijama, pitamo se i tražimo konkretne odgovore kako će se kvalitetno odgovarati na suvremene potrebe građana u riziku od siromaštva ako u izradi strategije nisu bili uključeni oni koji su ‘na terenu’. Pitamo se i hoćemo li novim ustrojstvom socijalne skrbi (otvaranjem Zavoda za socijalni rad, područnim odjelima, Akademijom, itd.) pružiti konkretnu podršku i pomoć korisnicima u sustavu ako imamo, čak brojčano utvrđen, nedostatak od 1700 stručnih i drugih radnika, pri čemu 700 socijalnih radnika, rekla je Barbarić za H-Alter.

„Tijekom ovih trideset godina u nekim fazama nismo uopće imali viziju kakvu to socijalnu skrb želimo imati i kakve socijalne usluge trebamo razvijati u svakom dijelu naše zemlje, a nemamo uopće politiku socijalnog stanovanja ni na kojoj razini. Ne čuju se poruke ljudi koji žive na rubu jer sustav nema kapaciteta za pravi terenski rad, a istraživanja akademske zajednice su ponekad sama sebi svrha i ne utječu bitno ni sustavno na društvene promjene. Bitke u borbi protiv siromaštva dobivaju se, ne samo dobrim Zakonom o socijalnoj skrbi, nego i kvalitetnim odgojno obrazovnim sustavom, jakom stambenom politikom, ulaganjem u gospodarstvo, politikom zapošljavanja i snažnim civilnim društvom koje se istinski zalaže za one kojima su usmjereni, a ne prilagođava trendovima natječaja”, napominje Barbarić.

Hrvatska broji oko 10 000 beskućnika, a prihvatilišta je samo 450. Osim beskućnika koji žive na ulici, publikacija predstavlja i ljude koji povremeno stanuju kod prijatelja ili rodbine bez prihoda ili u neprimjerenim uvjetima. Također, tu su i osobe u riziku od beskućništva koje žive ne relaciji primatelj socijalne naknade-zaposlen, što je situacija iz koje se vrlo često stvaraju beskućnici zbog nedostatka javnih stambenih politika.

Iako su beskućnici koji žive na ulici u najtežem egzistencijalnom položaju, njihova situacija je zakonski obuhvaćena dok su “…osobe u riziku od beskućništva najisključenija i potpuno marginalizirana društvena skupina za koju nema preventivnih i alternativnih mjera”

Iako su beskućnici koji žive na ulici u najtežem egzistencijalnom položaju, njihova situacija je zakonski obuhvaćena dok su “…osobe u riziku od beskućništva najisključenija i potpuno marginalizirana društvena skupina za koju nema preventivnih i alternativnih mjera i prilagođenih usluga koje bi doprinosile njihovom socijalnom uključivanju”, ističe autorica publikacije. “Primarni cilj u socijalnoj politici svih, pogotovo manje razvijenih gradova, trebao bi biti povećanje zapošljavanja prije nego borba s formalnom nezaposlenošću. Dakle, nužnim se čini modernizirati socijalnu državu u Hrvatskoj u smislu određenog zaokreta prema programima socijalnih ulaganja te povećati izdvajanja za obrazovanje, djecu i obitelj te programe aktivne politike zapošljavanja.”

“Beskućništvo kao oblik ekstremnog siromaštva bio je jako vidljiv u vrijeme prvih mjeseci suočavanja s Covidom 19. Samo u Zagrebu je otkrivena i u javnosti postala vidljiva skupina od više stotina ljudi koja živi u napuštenim dijelovima Glavnog kolodvora. Tada, na razini Mreže (HMB) nismo mogli, ni pored apela, realizirati jedan veliki vojni šator da zbrinemo ljude. Povremeno su nam baš takve ad hoc intervencije važne, u takvim situacijama pokazujemo socijalnu osjetljivost, fleksibilnost sustava i okrenutost čovjeku”, navodi Barbarić za H-Alter.

“Siromaštvo je u čitavom svijetu aktualizirano problemima pandemije i Svjetska banka očekuje kako će se u ekstremno siromaštvo gurnuti od 88 do 115 milijuna ljudi, pri čemu bi ukupan broj do kraja 2021. godine mogao iznositi 150 milijuna, a do 2030. stopa siromaštva u svijetu bi mogla iznositi oko sedam posto. Teško nam je uopće predviđati kako će se ova neizvjesnost, strah, ekvilibristika preživljavanja, ograničenost socijalnih kontakata i život ‘online’ odraziti na svaku pojedinačnu ranjivu skupinu. Iskustva drugih zemalja koje imaju puno veći broj beskućnika i puno bolje financijske i smještajne kapacitete sigurno nam mogu pomoći – međunarodno povezivanje je uvijek dobra formula. Sve zemlje svijeta u kojima je socijalna skrb kakvu priželjkujemo i sve EU strategije koje pratimo, zagovaraju velika ulaganja u područja obrazovanja, u mjere (samo)zapošljavanja i unaprjeđenje gospodarstva, a za svaku ranjivu skupinu imaju jasno razvijene i dostupne osnovne usluge”, ističe Barbarić za H-Alter.

“Rezultati naše analize socijalnih usluga u četiri velika grada govore kako postoje značajne razlike u opsegu i strukturi socijalnih izdvajanja što je u suprotnosti od načela jednakosti građana u ostvarivanju socijalnih prava”

Na pitanje o strategiji koju bi država trebala zauzeti, Barbarić odgovara: “Trebamo u svakom dijelu naše zemlje imati jednako dostupne i priuštive socijalne i zdravstvene usluge, a to još uvijek nije tako premda brojni zakoni na to obvezuju jedinice lokalne i regionalne samouprave. U privlačenju EU sredstava, europskih fondova hrane, provedbi natječaja usmjerenih socijalnom uključivanju ranjivih skupina država treba koordinirati i provoditi duboko promišljen proces, uključiti u planiranju sve koji djeluju na ovom području kako bi sredine koje bilježe veću stopu siromaštva adekvatnu pomoć i dobile. Tijela odlučivanja na svim razinama moraju biti otvorena za dijalog, moraju čuti i uvažiti informacije o onomu što se događa na terenu, jer tek tada mogu donositi zakone, strategije, pravilnike po mjeri čovjeka. Kada ne ide ni na koji način, uvijek imamo pobunu, protest, ali iskustvo govori kako i nakon protesta opet ide red dijaloga. Dijalog je ‘majka’ svih sporazuma i promjena.”

Publikacija predstavlja niz civilnih udruga koje se bore za suzbijanje siromaštva, a među njima i Mrežu hrane koja se zalaže za oslobađanje donacija hrane od PDV-a jer, kako kažu, svake godine “raste broj ljudi koji u RH žive u siromaštvu, police socijalnih samoposluga često zjape prazne dok istovremeno na godišnjoj razini se baca, prema službenim statistikama, više od 400 000 tona hrane.”

Međutim, Barbarić ističe kako humanitarne akcije nisu rješenje za problem siromaštva: „Probleme u sustavu zdravstvene i socijalne skrbi mi desetljećima rješavamo humanitarnim akcijama, ali skrb o najranjivijima u društvu ne može počivati samo na solidarnosti građana i građanskom aktivizmu prikupljanja humanitarne pomoći. Solidarnost je ‘malina na šlag’, a kada neki zakoni i pravilnici ograničavaju konkretnu pomoć čovjeku, kada ranjive skupine zbog toga nemaju život dostojan čovjeka, onda je to znak da taj zakon, strategiju, pravilnik, mjeru treba mijenjati.”

……………………………………………..

Tekst je objavljen u sklopu projekta “Ranjive na vidjelo” sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda.

Projekt “Ranjive na vidjelo” ugovoren je za sufinanciranje temeljem prve Odluke o financiranju od 31. srpnja za poziv „Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija”, faza I.

Nositelj projekta je Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, a partner je Centar za mirovne studije.