Kako se kaže – oprosti? Kako se kaže oprosti ubijenima? Kako se kaže oprosti ubijenoj djeci? Kako se kaže oprosti ljudima koje strpaš u vagon, a neće se vratiti? Kako se kaže oprosti obitelji koja nestane jer se drukčije zove, jer govori jezik koji ne govore svi, jer imaju običaje koje nemaju svi, jer imaju živote, obične, male – drukčije? Kako se kaže oprosti onima koji su bili nezaštićeni jer su živjeli bez straha kao što život i zaslužuje da se živi, ne vjerujući da bi ih itko, iz bilo kojeg razloga, mogao ubiti? Nije bilo nikoga da ih štiti. Previše njih je okrenulo glavu, da ne čuju i ne vide njihove suze, i njihove pjesme, i njihovu tugu, i ponos, i njihovu snagu i veličinu, sve što su imali, sve zbog čega su ubijeni.
Kako se kaže oprosti ljudima koji su bili bolji od nas, i lošiji od nas, i bili su drukčiji od nas, i sasvim isti, jer su bili ljudi?

Bila je tamo, među živima i među ubijenima, ona djevojčica. Ona s velikim očima. Ali, možda ona nije važna. Bio je i onaj živahni dječak vragolastog osmijeha, ali možda ni on nije važan. Možda nije važna ni ona žena, ni muškarac, ni starica, nitko. Možda ni jedan od njih nije važan na način da čeka i traži ispriku, da čeka i traži oprost. Važan je crtež. Netko je nacrtao crtež, napisao svoje ime, ili ime žene koju je volio i stavio ga u džep, kao dokaz svog postojanja. Važna je marama koju je neka žena zavezala oko svoje glave. Nju je izabrala da ukrasi i čuva sve lijepe misli koje žena može nositi, jer nosi misli svoje, i svoje djece i roditelja, i muškarca kojeg je voljela, i onoga kojeg je prestala voljeti, nosi misli ljudi koji su joj ikada nešto rekli, a onda je ta marama završila u blatu, ili na drvenom podu vagona ili barake. Možda je važna cigareta, ostavljena da bi bila zapaljena kasnije, a onda to kasnije nije nikada došlo. I važan je komadić kruha, negdje skriven, nekome namijenjen jer ni on nije bio pojeden, nije postao utjeha i jer je osoba koja je čuvala taj komadić kruha ubijena. A ubijena je jer oni koji su ubijali nisu podnosili druge. Nisu podnosili zbog svojih razloga, razloga koji su postojali samo da bi im savjest ostala mirna, da ne žive s teretom ubijanja. Trebali su učiniti ono nešto izdajničko, naći onu točku, onaj trenutak u kojem će svi kojima je namijenjeno da ih ubiju prestati biti ljudi. Tada je lako ubiti. Tada se ubojstvo vjerojatno i ne zove ubojstvo. Zove se nekako drukčije. Negdje drugdje zvalo se konačno rješenje.

Važno je riješiti se grižnje savjesti, jednog od osjećaja ljudskosti, a to se može ako se ljudskost odrekne drugima, ako im se uskrati pravo na smijeh, na pjesmu, na voljenje nekoga, na sreću. Kako se kaže oprosti sreći kojoj nije dopušteno da postoji?

Prije nekoliko dana kanadski premijer Justin Trudeau odao je počast Sikhima koje je Kanada odbila primiti kada su prije više od stotinu godina kao izbjeglice pokušali ući u Kanadu. Rekao je – ti su tražili bolji život za svoje obitelji. Imali su toliko mnogo čime su htjeli pridonijeti svom novom domu i izabrali su Kanadu. Razočarali smo, u potpunosti.

Nije im rekao da su i sami pridonijeli svojoj situaciji, nije im rekao da nose odgovornost za svoje riječi, nije govoreći o njihovim žrtvama počeo govoriti o svim žrtvama jer kada se govori o svim žrtvama, ne misli se ni na jednu. Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik Vlade, uspio je reći da “poštuje sve žrtve iz tog vremena”. Rekao je, govoreći o Jasenovcu, da “osuđuje svaki totalitarizam, bez obzira na to o kome se radilo”. Ubijeni u Jasenovcu nisu predstavljali totalitarizam. Oni su samo ubijeni. Ništa drugo. Ništa manje. Nemaju veze s totalitarizmom.

Zlatko Hasanbegović, ministar kulture, otišao je jučer u službeni posjet Spomen-području Jasenovac. Tako je najavljeno iz njegova ureda. U Jasenovac se ne ide u službeni posjet ili ako se ide, onda to očito nije zbog odavanja počasti ubijenima, nego ispunjavanja službenih dužnosti. Možda se uzme i dnevnica. I nema veze s odnosom prema žrtvama, ni prema zločinu. Zato je ministar i mogao reći, govoreći o tri komemoracije, da su određene udruge iznijele primjedbe vezane uz stanovite ekscese u društvu od kojih se Vlada jasno ogradila. I dodao da, nažalost, postoje i u razvijenim zemljama EU. I time u stvari ponovio da ni njega, a ni Vladu u čije ime govori ne zabrinjavaju ustaški pozdravi na ulicama i stadionima jer postoje i drugdje. I on ih ne vidi jer mu predstavljaju stanovite ekscese. Stanoviti ili nikakvi, tako je svejedno ako on ne razumije što znače ustaški pozdravi na ulicama Zagreba. – Svakom pametnom je jasno da moderna Hrvatska nije pravni ni nikakav sljednik NDH – dodao je, iako se nikada u modernoj Hrvatskoj nije tako lako izvikivao ustaški pozdrav kao danas.

Filozof je rekao da mrtvima dugujemo istinu. Nije točno. Mrtvi su, svejedno im je. Istinu dugujemo nama, a više onima koji će doći sutra, kako bi mogli imati svoje sutra, kako bi znali kakvo je bilo jučer. Jučer nismo imali ministre koji su slijegali ramenima kada bi čuli ustaške pozdrave. Ubijeni se moraju strpjeti. Doći će netko drugi i iskreno se pokloniti. I ispričati se što je Hrvatska imala i neke povjesničare koji nisu prepoznali kako izgleda zlo.

Autor: Boris Vlašić, Jutarnji list