Kazalište za djecu i mlade marginalizirano je u čitavoj regiji, a organizacije i pojedinci okupljeni u plarformu Od malih nog(u) takvo stanje nastoje promijeniti.

Piše: Petra Sever

Šarolika skupina redateljica, dramaturginja, glumaca, kritičara i teatrologa iz regije osnovala je regionalnu platformu Od malih nog(u). Njena je misija, kako navode u svome Manifestu, zalaganje za kvalitetnije kazališno stvaralaštvo za djecu i mlade, umrežavanje kazališta i organizacija te mogućnost formalnog i neformalnog obrazovanja zaposlenika kazališta za djecu i mlade u cijeloj regiji. Jedan od prvih koraka platforme bila je provedba istraživanja o stanju sektora kazališta za djecu i mlade koje je ukazalo na njegov rubni položaj u regiji, uz isticanje Hrvatske i Slovenije kao pozitivnijih primjera u odnosu na ostale zemlje susjedstva. Anja Pletikosa, jedna od osnivačica platforme i producentica Lutkarske organizacije koju fakat trebamo (LOFT) u hrvatskom slučaju kao prednost ističe decentraliziranost ovakvog tipa kazališta, odnosno činjenicu kako i manji gradovi imaju razvijenu scenu. Pohvaljuje i uspješnu provedbu programa Ruksak (pun) kulture Ministarstva kulture i medija te Ministarstva znanosti i obrazovanja, koji omogućuje dostupnost umjetnosti i kulture gledateljima iz manje razvijenih područja.

Ipak, rubni položaj kazališta za djecu i mlade unutar regionalne kazališne scene očit je u nedostatku medijskog prostora i kritike. Posljedično, umjetnici smatraju kako su podcijenjeni zbog toga što kazalište za djecu ne donosi prestiž i percipira se kao “lakši vid kazališnog izražavanja” u usporedbi s kazalištem “za odrasle”. Pletikosa naglašava kako postoji niz gradskih i nezavisnih kazališta koji su poznati po čitavom svijetu – jer su posvuda gostovali, osvajali nagrade, bili na radionicama i rezidencijama. “Međutim, to kao da nije dovoljno, i neće biti dok god su honorari neujednačeni, dok god među kolegama postoje oni koji će začepiti nos pred kazalištem za djecu i lutkarstvo smatrati lutkicama”, objašnjava.

Problem s kojim se susreću redatelji i dramaturzi iz ovoga sektora je i nemogućnost formalnog obrazovanja za kreiranje sadržaja za djecu i mlade. Naime, kazalište za djecu specifično je po tome što se obraća dvostrukoj publici – djeci, ali i odraslima koji, najčešće, za njih biraju predstave. Autorice Jeanne Klein i Shifra Schonmann u članku Theorizing Aesthetic Transactions from Children’s Criterial Values in Theatre opisale su kako djeca i odrasli različito, često i posve suprotno, vrednuju kvalitetu kazališnog djela. Isto tako, Iva Gruić, pokretačica i voditeljica specijalističkog studija dramske pedagogije na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu u članku Što može kazalište? opisuje razlike u recepciji publike. Intervjuirajući djecu nakon odgledane predstave zaključuje kako 70 % djece nije ispričalo završetak priče onako kako bi ga ispričala odrasla osoba, dok ih čak 79 % nije formuliralo pouku ili smisao približno onako kako je zamislio kazališni tim. Ovakva istraživanja ukazuju na važnost specifičnog obrazovanja koje osposobljava umjetnike za kreiranje sadržaja prikladnih djeci i mladima, kojega, prema istraživanju platforme – nedostaje u čitavoj regiji.

Naime, dramske akademije u regiji ne nude smjerove ili kolegije koje bi pokrivali ovo područje, zbog čega ne postoje niti daljnje specijalizacije. Iznimka je Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku koja provodi studij glume i lutkarstva, a u razgovoru s jednom diplomanticom s navedenog smjera saznajemo kako je prije upisa Akademije i sama imala predrasude prema lutkarstvu i kazalištu za djecu. Ipak, obrazovanje i gledanje kvalitetnih dječjih i lutkarskih predstava ukazali su joj na kompleksnost, ali i zahvalnost ovoga tipa kazališta. “Kako bi pomakli granice i kako bi društvo prestalo imati predrasude, kazališta moraju zapošljavati isključivo kadar koji je obrazovan za tu materiju te koji vlada potrebnim alatima. Mišljenja gledatelja trebamo mijenjati dobrim predstavama jer kad se magija zaista dogodi ona je neporeciva”, poručuje.

Nedostatak institucionalnog obrazovanja u regiji pokušava se nadoknaditi neformalnim edukacijama koje provode organizacije kao što je Hrvatski centar ASSITEJ ili spomenuta regionalna platforma. Pletikosa navodi potrebu za kreiranjem fonda iz kojega bi se financirale edukacije, ali i sadržaji za djecu i mlade. Dodaje kako sustavne probleme u kazalištu za djecu i mlade treba rješavati dugotrajnim zagovaranjem u najpozitivnijem smislu te riječi, kao i raznim institucionalnim i vaninstitucionalnim obrazovnim programima. “Nešto slično onome što je nezavisna scena radila protekla tri desetljeća – dakle, krvav posao”, objašnjava.

Spomenuto istraživanje platforme prezentira i problem zatvorenosti etabliranih institucija prema mladim umjetnicima i suvremenim tekstovima. Vitomira Lončar, glumica, profesorica i producentica u članku o publici u kazalištu za djecu izražava stav kako je hrvatsko kazalište “prepuno kompromisa i nesklono eksperimentu” te kako često podilazi odrasloj publici. Mnogobrojna djeca, posebice ona iz manjih sredina, svoj prvi susret s kazalištem doživljavaju tek u školi, a kazališta uglavnom računaju na takve organizirane posjete. Profesori često biraju dramatizacije lektirnih djela koje se mogu lako uklopiti u nastavni program ili, u slučaju mlađe djece, neke dobro poznate priče i bajke.

Producentica LOFT-a smatra kako bi trebao postojati temeljit mehanizam koji opisuje kako valorizirati predstave, odnosno sistematiziran dokument o estetskim i obrazovnim smjernicama koji bi odredio kakve bi predstave trebale igrati u školama. “Ovako stanje malo podsjeća na Divlji Zapad”, kaže. “Autorske priče teško plijene pozornost i trebali biste imati neki kontakt ako želite ući u vrtić, školu ili centar za kulturu, što je zapravo vrlo zamoran način da se organizira gostovanje. S druge strane, Ježeva kućica sama po sebi prolazi, i ne kažem da ne bi trebala! Svaka nova generacija treba nove autorske i lektirne naslove podjednako.” Kao pozitivan primjer pomaka od klasične predstave u hrvatskom kazalištu za djecu navodi predstavu Ivica i Marica Lee Anastazije Fleger u kojoj Radovan Ruždjak igra vješticu, ili žensku ulogu u Tončeku i Točkici za koju je Domagoj Janković dobio Nagradu hrvatskog glumišta.

Govoreći o kazalištu za djecu i mlade počesto se ispušta segment mladih, budući da je dio te publike već u kazalištu “za odrasle”. Tinejdžerska publika koja prolazi kroz intenzivne fizičke, emocionalne i psihosocijalne promjene posebice je specifična jer napušta sigurnost djetinjstva i ulazi u svijet odraslih. Pletikosa smatra da predstave za tinejdžere trebaju biti provokativne, ali i da trebaju sadržavati aspekte s kojima bi se oni mogli poistovjetiti, kako bi se mogla ostvariti komunikacija između djela i publike. “Ja uvijek ziheraški i pomalo u šali volim reći da se s ljubavnom pričom ne može fulati – ako pogledate oko sebe, vidjet ćete tinejdžere koji se grle, drže za ruke i u tramvaju dopisuju o curama i dečkima. To je nešto što ih u ovoj dobi počinje zanimati. A kada predstava uspije skrenuti tu raštrkanu i podivljalu pažnju na sebe, znači da je iskomunicirala. A to niti braća Grimm niti Shakespeare ne mogu, ne za te hormone i tu slobodu koju mladi imaju i osjećaju”, primjećuje.

Općenito govoreći, za poboljšanje kvalitete kazališnog sadržaja za djecu i mlade ključno je ne podcijeniti publiku. Zaključak je to i analize stanja sektora u Hrvatskoj i zemljama regije, koja se može pronaći na novom web portalu platforme Od malih nog(u). Uz nju, na portalu se mogu pročitati i vijesti iz svijeta kazališta za djecu i mlade – obavijesti o konferencijama, radionicama, prijavama na natječaje, najnovijim predstavama, kao i izbor literature posvećene ovakvom tipu kazališta.

Naročito je zanimljiva i kolekcija kritika predstava za djecu i mlade koja olakšava izbor dramskog djela pedagozima, roditeljima, ali i cijeloj publici. Pletikosa ističe važnost pisane kritike, ali i napominje kako su djeca i mladi skloni drugačijim, interaktivnim oblicima uključivanja u umjetnost – prije svega kroz radionice. Sudjelovanjem na radionicama, koje će biti sastavni dio aktivnosti novooformljene platforme, djeca uče uistinu gledati, analizirati, sklapati elemente u cjelinu te ih na kraju i vrednovati. Vezano uz nadolazeće projekte, naša sugovornica najavljuje i razvijanje aplikacije Quality Patrol koja će kroz kvizove, ispunjavanje određenih zadataka te vježbe i igre poticati djecu na posjećivanje kazališta, ali će im omogućiti i prostor za promišljanje o odgledanom.

Usprkos svim sustavnim preprekama na koje nailaze nezavisni akteri u polju kazališta za djecu i mlade, niskim i nesigurnim honorarima, podcjenjivanjima i nedostatku formalnog obrazovanja, iz prezentiranog je vidljiva želja mladih inicijatora za kreiranjem suvremenijeg, kvalitetnijeg i interaktivnijeg kazališta. Zadaća sustava je stvaranje institucionalnog okvira u kojemu će taj rad biti valoriziran, a publici preostaje da podrži trud i entuzijazam nezavisne scene, posebno u ovim zahtjevnim vremenima.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.