“Nema tu neke velike priče. Nitko od protagonista neće vam je ispričati tako. Jer, sve je skupa nastalo kao odgovor upravo na jednu takvu, veliku nacionalnu priču, onu čije je rasplitanje od Zagreba devedesetih godina napravilo grad u kojem je nositi vlastitu mladost bilo teže no inače.” Ovako vrijeme i okolnosti nastanka popularnog okupljališta mladih različitih supkultura i važnog kotača zagrebačke nezavisne kulture opisuje Ante Perković. Riječ je o kulturi koja nastaje u specifičnom momentu, kao reakcija na dominantnu, ideološki uvjetovanu i nacionalno obojenu kulturu tranzicije, a koja se, kako piše Dea Vidović, bori za pravo Drugog i po svojem alternativnom habitusu pruža otpor komercijalnom.

Piše: Ivana Pejić, Kulturpunkt

Crtice sjećanja protagonista tog vremena ipak su okupljene na jednom mjestu i nakon dugog iščekivanja objavljene u knjizi Močvara i priča o URK-u. Ovakav izdavački pothvat koji na gotovo petsto stranica obuhvaća osamnaestogodišnju povijest rada Udruženja za razvoj kulture i kluba koji je iz njega proizišao, iziskivao je predani angažman, ali i financijski napor pa je u njegovoj realizaciji pokrenuta i crowdfunding kampanja kojom je prikupljan novac za tisak knjige i popratne singl ploče Milana Manojlovića Mancea Mekani hitovi za mekani grad. Rezultat je obimna monografija koja, kako pojašnjavaju u Močvari, nije imala namjeru ispisati točnu i potpunu kronologiju događanja već zahvatiti ključne momente organizacije, dajući istovremeno pogled na širu scenu u kojoj djeluje.

Iako je inicijalno zamišljena tek kao pregled naslovnica Močvarinih programskih knjižica, knjizi su ubrzo pridodani i plakati koji su svojom specifičnom estetikom mijenjali vizuru grada, a ta je pak količina vizualnog sadržaja tražila i neki kontekstualni predah. “Zamislili smo da taj predah koji bi razbio monotoniju budu male priče o URK-u. Počeli smo tada popisivati teme i projekte važne za URK, ali smo vrlo brzo skrenuli u sporedne ulice u kojima smo sreli neke druge heroje i naše stare znance. Mance, žednouhi Bara, Zli bubnjari – da navedemo samo neke – oni su ti koji su pokretali mjehuriće uzavrele energije” piše u predgovoru knjige glavni urednik i jedan od pokretača URK-a Kornel Šeper.

Upravo se to skretanje s puta i zalazak u rukavce pretpovijesti, poput skvotiranja Kuglane ili kratke epizode Galerije ESCE početkom devedesetih kao Močvarine “sestrinske paralelne točke u vremenu”, pokazuje neizostavnim za njezino današnje razumijevanje. Tu su i zanimljive priče o prvim koncertima URK-a, o prvoj Močvari u Runjaninovoj ulici, o festivalu Ponikve i viškom Otokultivatoru. “Priče iz davnina” nadopunjene su kratkim portretima ključnih protagonista, “divnih autsajdera” koji su obilježili rad kluba, ali i osvrtima posjetitelja koji njihov rad godinama prate i donose uvid iz vanjske perspektive.

Knjiga je i vizualna riznica plakata i programskih knjižica koje su s vremenom postale zaštitni znak URK-a i Močvare, posebno oblježeni ilustratorskim radom Igora Hofbauera Hofa. Na njih se u svojem tekstu osvrće povjesničar umjetnosti Feđa Vukić koji pojašnjava elemente Hofbauerovih ilustracija koje su postale neizostavan element zagrebačkog urbanog krajolika. “Na osnovi horror trash naslijeđa s dodanim sastojcima znanstveno-fantastičnog stripa i uz začin triler ilustracije, skuhana je interesantna mješavina sadržaja obavijena u tijesto lokalne spike, odnosno mitologije samog kluba i njegovih izvornih vrijednosti”, piše Vukić, a osobitost ove estetike zavrjeđuje i poseban naziv – močvaradelično. Močvarin dizajnerski tim pored Hofa čini i šira grupa autora pa su u knjizi zastupljeni i Darko Kujundžić, Marko Matošić i Željka Tkalčec, a tu su i nova dizajnerska lica poput Ene Jurov i kolektiva This Town Needs Posters.

Klub Močvara profilirao se kao mjesto susretanja poklonika glazbe, posebno one koja se u najširem smislu određuje kao alternativna, nezavisna i underground, no nije se određivao nekim specifičnim izričajem što ga je činilo inkluzivnijim i otvorenijim različitim publikama. Knjiga tako predstavlja utjecaj poprilično raznovrsnih glazbenih žanrova koje povezuje zajednička nit odmaka od mainstreama. Posebno mjesto zauzima i program Začarana Močvara koji je u prethodnim godinama služio kao važna platforma za mladu domaću kantautorsku scenu, s osvrtima organizatorica Nine Romić i Dunje Knebl. Predstavljeni su i drugi važni projekti koje URK i Močvara redovito provode, kao što je Human Rights Film Festival, te edukativni programi Močvarin laboratorij i Primijenjena u Močvari.

Osnivanjem Galerije Močvara, koja je zamišljena kao “dugoročna ljubavna veza divljeg klupskog programa i suvremene umjetničke scene” klub je dodatno osnažio svoju poziciju na sceni, temeljenu na razvijanju kritičkog i alternativnog stava, bolje vidljivosti i relevantnosti zanemarenih javnih sfera kulture. U svom tekstu Leila Topić ističe kako su svježi modeli nehijerarhijskih i otvorenih odnosa vrlo brzo postali uočljivi u profilu Galerije koja je u razdoblju od 2001. do 2011. godine predstavila više od stotinu domaćih i međunarodnih umjetnika, umjetničkih grupa, kustosa i kolektiva.

Mario Kovač predstavio je Kazalište u Močvari – KUM, koji od samih početaka čini važan dio URK-ova programa, s naglaskom na alternativnom kazališnom izričaju, kao i svim pripadajućim žanrovskim i organizacijskim podskupinama koje obuhvaća taj široki pojam: nezavisna kazališta, studentski teatar, rubni teatar, kazalište manjinskih i specifičnih skupina. Kazalište je kroz godine opstalo kao jedan od rijetikh stalnih poligona za prezentaciju nezavisne kazališne scene, a kako navodi Kovač, njegov program je i danas inkubator domaće nezavisne kazališne scene “koji u svoje okrilje prima sve one neželjene, krhke, ezoterične, bizarne i trnovite kazališne biljke željne močvarnih staništa.

U svojevrsnom zaključku knjizi Ante Perković, koji je dao izniman doprinos u njezinoj realizaciji, ističe očuvanje onog marginaliziranog, drugačijeg, često nevidljivog Zagreba kao najvažnije od svih postignuća URK-a, vođenog Manceovim poučkom u kojem “vrijedi drugačija matematika, tu dva znači mi.” U ovom izdanju širokog žanrovskog raspona između monografije, arhiva, fanzina i osobnog dnevnika zabilježeni su fragmenti “povijesti drugačijosti” smještene na obale Save i ucrtane u mentalnu mapu čitave jedne generacije. Danas punoljetnici, Močvara i URK nastavljaju ići istim neprokrčenim putem, ali s više odgovornosti kako bi ostali “jedna od rijetkih oaza zdravog razuma i dobrog ukusa”.