Jedna od naših ponajboljih rock grupa Kojoti vratila se sjajnim koncertima na scenu prije dvije godine. Njihov novi album prvi je nakon 20 godina diskografske pauze, a zove se ‘Sve je pod kontrolom?’ i u CD formatu izlazi 1. ožujka. O novom albumu, nastupu na Antivalentinovu ove subote u Boćarskom domu i još nekim zanimljivostima, razgovarali smo s autorom i gitaristom Davorom Vidukom te vokalom Alenom Marinom.

Novi album je pred vratima, kad bi trebao ugledati svijetlo dana?

Davor Viduka: Novi album ‘Sve je pod kontrolom?’ barem tjedan dana prije izlaska, 1. ožujka, moći će se poslušati na svim mogućim internet servisima poput Deezera i ostalih, a meni najvažniji podatak, kao i što većem broju ljudi u zadnje vrijeme – što me jako veseli – u rujnu izlazi u vinilnom formatu, dakle LP, taman prije zagrebačke promocije albuma u Tvornici.

Kako se osjećate pred njegov izlazak, ipak je to prvi album Kojota nakon 20 godina…

Alen Marin: Puno smo govorili o novootkrivenoj kemiji među nama i mislim da se to na ovome albumu jako dobro osjeti. Davor je u vrlo dobroj kreativnoj fazi, da ne kažem naletu, a mislim da je imao i nikad veću podršku od nas, ostatka banda. Sada već teče treća godina našeg ponovnog okupljanja i mislim da smo priveli kraju jako veliki posao u malo vremena. Mi smo zbog velikog interesa publike isprva radili na starom katalogu. Imamo dosta kompleksnih pjesama s nepredvidivim aranžmanima koji iziskuju točnost i visoku razinu uvježbanosti, tako da smo prvu godinu posvetili probama i nastupima, a pomalo smo i pripremali teren za objavu albuma s nekoliko objavljenih singlova. Svakako se osjećam ponosnim.

Davor Viduka: Slažem se u potpunosti s Alenom. Jako sam ponosan na ovaj album, naravno da sam subjektivan ali svi kojima sam pustio glasno i u cijelosti, jer tako bi se trebao slušati album, kažu da je ‘Sve je pod kontrolom?’ najkvalitetniji album kojeg smo do danas snimili. Autori to obično osjete, dakle znaju kada su napravili nešto samo ok, dobro ili odlično. Za ovaj mislim da je najbolji do sada. I prije reuniona Kojota dogodio mi se napad velike inspiracije, pošto su tekstovi bili preozbiljni za Kawasaki 3P, a ja prenesiguran da snimim solo album. Kao producent, obično je normalno da nakon mučenja sa mixom i masteringom, koje na albumu potpisuje Matej Zec, kojem sam cijelo vrijeme pravio društvo, kada završiš album ne želiš ga čuti jako dugo, jer te mix ubije, a meni je album i danas na repeatu non-stop. Spletom okolnosti, dogodio se onaj već legendarni povratak Kojota na Brijačnici 2017. prije koje sam mislio da će nam to biti jedini koncert i bok, ali nakon onog čuda i ljubavi u zraku između publike i nas, već tu večer sam rekao Alenu – radimo novi album.

Vratimo se malo u prošlost. Krajem 1998. objavljen je vaš zadnji album ‘Sex disco kungfu’. Kakva je u to vrijeme bila atmosfera među vama, jeste li mislili da je to zadnji album pred raspad benda?

Davor Viduka: Bio je opći kaos i svatko se snalazio kako je znao. Mladost-ludost puta 800. Ali drago mi je da smo završili tadašnji dio tzv. karijere s albumom ‘Sex Disko Kung Fu’ za koji smo unaprijed znali da će ga svi dočekati na nož. Da smo tada snimili ‘Fun House’, ‘Abbey Road’ ili ‘Exile on the Main Street’ svejedno bi nas sasjekli jer smo doživjeli ‘veliki’ uspjeh s albumom ‘Halucinacija’, djelomično se i sami nismo znali snaći u toj situaciji tzv. iznenadne popularnosti i definitivno snosimo mali dio krivice oko takvog raspoloženja oko benda, ali više je taj čuveni jal u pitanju. I snimili smo brutalno glasan i beskompromisan album, savršeno odsviran i produciran. Ali je danas svim tim ljudima, naravno, daleko najbolji kada se radi rekapitulacija. To je tipično za ove prostore.

Negdje sam pronašao zanimljivost da ste 1997. bili predgrupa Faith No Moreu u Domu sportova, sjećate li se tog koncerta, kako je prošao?

Alen Marin: Ovako, kad postavite to pitanje, zvuči kao zgodna crtica u životopisu, ali ja to ne pamtim kao neko posebno ugodno iskustvo. Upoznali smo se s gospodom iz Faith No More, ali samo to je bilo simpatično. Mi smo došli u Dom sportova kao mladi lokalni band i nismo imali svoj support u vidu tehničkog osoblja, tako da je na nas galamio njihov čovjek na monitoring mixu i nije nam htio pomoći dok mu nismo dali 50 dolara u kunskoj protuvrijednosti. Imali smo jako kratku tonsku probu za vrijeme ulaska publike u dvoranu, a, bogami, i dobar dio koncerta pod neonskom rasvjetom sportske dvorane. To zna biti dosta frustrirajuće u našem poslu. Zadnja pjesma koju smo svirali bila je ‘Razuzdan i lud’. Nakon što smo sišli s pozornice prišao mi je bubnjar Mike Bordin i pun oduševljenja mi je rekao da je bilo odlično, pogotovo zadnja pjesma, jer on obožava country. Zatim je skinuo svoju baseball kapu, potpisao se na nju i poklonio mi je. Prije par godina sam naletio na tu kapu kod mojih roditelja u Vinkovcima. Ispalo je da je moj tata godinama okopavao vinograd s tom kapom na glavi. Pomislio sam: ‘E baš sam im se dobro osvetio.’

Što spremate za nastup na Antivalentinovu, u Boćarskom domu ove subote, 9. veljače? Hoćemo li čuti još nešto premijerno s novog albuma?

Davor Viduka: Spremamo se kao za povratnički koncert, na albumu imamo neka jaka imena koji su gosti, pa će nam se i oni pridružiti. Naravno, ne želim otkriti o kome se radi. Uz presjek najboljih pjesama s naša prva tri albuma sviramo, naravn, i nove pjesme. Pogotovo ‘Ljubav u kvaru’ koju su predložili za himnu Antivalentinova. Imati ćemo odličan sound i očekuje Vas sat vremena sulude rokenrol vožnje. Tko je bio na Kojotima od kada smo se vratili – zna!

Davore, osim u Kojotima dugi niz godina sviraš i u Kawasaki 3Pu. Što nam Kawasaki sprema za 2019?

Davor Viduka: Konačno nove pjesme. Dosta je bilo sviranja starih. Od početka godine krenuli smo žestoko na novim pjesmama i jako se tome veselim. Konačno. Mislim da ćemo uspjeti ove godine izdati novi album a singlova će sigurno biti. I uskoro nam izlazi Live album na CD-u i DVD-u, snimljen u Teatru ITD, povodom 25. obljetnice benda. Nema veze što smo godinu dana prije napunili Dom sportova – nama je draži Live iz Teatra ITD.

Budući da smo portal namijenjen osobama s invaliditetom, jedno pitanje za Alena. Radio si u zagrebačkom Kazalištu slijepih i slabovidnih, kakva iskustva nosiš?

Alen Marin: Prije dva mjeseca sam radio oblikovanje rasvjete za predstavu ‘Jacques ili pokornost’ za Kazalište slijepih i slabovidnih ‘Novi život’. Već sam otprije bio upoznat s njihovim radom, tako da nisam imao nekih predrasuda, ali ono što sam doživio nadmašilo je sva moja očekivanja. Mi, videći ljudi, uzimamo dar vida zdravo za gotovo. Glumci iz ‘Novog života’ su vrlo veseli i jednostavni ljudi. Nakon kratkog vremena druženja s njima njihov invaliditet postaje potpuno nevidljiv. Da pojednostavim, ja sam nakon kratkog vremena u druženju s njima postao slijep na njihovu sljepoću! Kao glumci, osim darovitosti i profesionalnosti, oni su nevjerojatno točni u mizanscenu, odnosno u kretanju po sceni, čak, usudio bih se reći, točniji od mnogih videćih glumaca. U svakom slučaju, preporučio bih pogledati predstavu i onima koji baš i ne vole kazalište, e da bi svjedočili trijumfu ljudskog talenta i volje.

I za kraj, znaju li se već neki datumi promotivnih koncerata novog albuma?

Pune se polako. Odite na Facebook stranicu Kojoti, stisnite like ili nemojte, a tamo ćete naći sve što vas zanima. Na naše su koncerte osobe s invaliditetom i više nego dobrodošle. Hvala i pozdrav od Kojota. Vidimo se na Antivalentinovu, u subotu 9. veljače u Boćarskom domu!

Razgovarao: Marko Baković, In portal