Što to znači kada policija, nakon napada na izbjeglice iz »Porina«, kaže da “incidenti u kojima su žrtve tražitelji azila nisu tolikog intenziteta kako to oni tvrde”? Jesu li im glave razbijene manje intenzivno nego što se vidi? I bole li ih udarci bejzbol-palicama manje intenzivno nego što osjećaju?

Piše: Predrag Lucić

Za lokalne propovjednike mržnje, kao i za batinaše koji njihove pozive na obranu Europe i kršćanstva pretvaraju u ulično nasilje, nova godina je počela obećavajuće.

Tokom vikenda se dogodilo nekoliko brutalnih napada na izbjeglice smještene u Centru za tražitelje azila »Porin« u Dugavama. Grupe nasilnika su bejzbol-palicama nasrtale na nesretnike koji u Hrvatskoj traže azil, a dvjema žrtvama ovog batinaškog iživljavanja nanesene su ozbiljne ozljede.

Jučer je pred »Porinom« zbog učestalog nasilja i neadekvatne policijske reakcije na prijavljene napade prosvjedovalo pedesetak tražitelja azila. Tražili su da ih se zaštiti od fizičkih nasrtaja koji se događaju u autobusima, pred trgovinama, ali i u krugu prihvatilišta. A potužili su se i na maltretiranje i ponižavanje koje su doživjeli od nekih policajaca i zaštitara.

»Došle smo ovdje u potrazi za sigurnošću i mirom, a našli nasilje.«

»Ovdje je sad život opasan. Bojim se do trgovine ići, svi se bojimo, bojimo se ulicu preći. Što sam napravio da me žele ubiti? Pobjegao sam od opasnosti iz svoje zemlje, i sad sam opet u opasnosti ovdje.«

»Zašto nas dovodite ovamo ako ovdje nije sigurno?«

»Ako nas ne želite ovdje, pustite nas da odemo u drugu zemlju.«

Stanari »Porina« jučer nisu skrivali ogorčenje, a neki su od njih novinarima pokazivali i fotografije raskrvavljenih glava nakon uličnih prepada »bejzbolaša« čiji je identitet i dalje nepoznat. A za kojima policija – koja se oglasila nakon prosvjeda pred »Porinom« – još uvijek traga. I onako usput domeće kako »incidenti u kojima su žrtve tražitelji azila nisu tolikog intenziteta kako to oni tvrde«. Kao da su im glave manje intenzivno razbijene nego što se vidi. I kao da ih udarci bejzbol-palicama bole manje intenzivno nego što osjećaju.

Misiju neznanih nasilnika sa zagrebačkih ulica nastavili su hejteri na portalima, vrijeđajući tražitelje azila i zahtijevajući njihovu deportaciju. Ono što su posijali i što još uvijek siju politički i medijski trovači javnog prostora, očito je palo na plodna kupusišta u glavama. I na palice u rukama »čuvara naših vrijednosti« i »branitelja zapadne civilizacije«.

Jučer su u novinama objavljene i procjene Europola, prema kojima se u prošloj godini na krijumčarenju migranata – kao najbrže rastućoj grani kriminala na Starom kontinentu – obrnulo najmanje šest milijardi eura. Objavljen je i cjenik »usluga« što ih trgovci ljudskom nesrećom nude izbjeglim žrtvama ratova i diktatura u Aziji i Africi, kako bi im »pomogli« da se dokopaju Europe. Gdje neke od njih, nakon što su ih putem oderali svi mutni likovi u lancu »pomagača«, dočeka ono od čega su pokušali pobjeći – mržnja i nasilje.

Iza tih surovih brojeva stoje milijuni ljudskih sudbina. A što se sve tim ljudima – koje fabrikanti mržnje na Zapadu i duž poluzapadne uspravnice od Jadrana do Baltika optužuju za vršenje »smišljene invazije na kršćansku Europu« – doista događa na tom strašnom putu, Europljani su mogli i još uvijek mogu pročitati u onoj do boli razotkrivajućoj reportažnoj knjizi njemačkoga novinara Wolfganga Bauera »Preko mora – Sirijci bježe u Europu«, nedavno objavljenoj i u hrvatskom prijevodu Nenada Popovića i nakladi zagrebačkog Sandorfa.

Wolfgang Bauer i kolega mu fotoreporter Stanislav Krupar stavili su svoje živote na kocku kako bi podijelili sudbinu sirijskih izbjeglica koji u Europu kreću najriskantnijim putem – onim što od afričke obale vodi preko Sredozemnog mora, a nerijetko i ka njegovu dnu. Zatajili su Bauer i Krupar svoje identitete, predstavljali se kao bjegunci s Kavkaza, preživjeli sve što preživljavaju stvarne izbjeglice u šakama pohlepnih organizatora prekomorskih transporta na prekrcanim plovilima. Preživjeli su batinanja od strane goniča izbjeglica u Aleksandriji, nemilosrdna izbacivanja iz čamaca, užas egipatskog zatvora, nebrojene prevare i podvale, bezočne pljačke i poniženje do poniženja… Pomogli su Bauer i Krupar supatnicima kojima su mogli pomoći. I sačinili knjigu koja bi – kao istinsko i potresno svjedočanstvo o ljudima koji prolaze kalvariju prije nego što uspiju pokucati na europske zidove i prije nego što ih birokratska bešćutnost zaplete u svoje trostruke bodljikave žice – Europljanima trebala pomoći da shvate kako politika njihovih vlada migrante osuđuje na smrt. A samu Europu pretvara u carstvo neslobode.

Na samom kraju knjige, Wolfgang Bauer piše: »Pokušavajući se zaštititi, razaramo sami sebe. To ne smijemo dozvoliti. Moramo spriječiti da ratovi na Bliskom istoku otmu ljudskost europskoj ideji. Na dugi rok možemo se začahuriti samo ako dozvolimo da nam se demokracije pretvore u autokracije. (…) Prošle godine (misli se na 2015. – op. P. L.) zabarikadirali smo izbjeglicama kopneni put. Sad se ljudi ponovno odlučuju na bijeg morem. U prvih osam mjeseci 2016. umrlo je već njih 3.165, što je 509 mrtvih više nego 2015. godine. Oni su i naši mrtvi. Nemojte dalje prisiljavati žene, muškarce, djecu da se ukrcavaju na brodove. Imajte samilosti.«

I imajte na umu da oni napadnuti tražitelji azila u Zagrebu nisu nikakvi tuđinci. Oni su i naši pretučeni.

Preuzeto sa portala: Novi list