Ursula von der Leyen predsjednica Europske komisije, Annegret Kramp-Karrenbauer ministrica obrane: i u konzervativnom taboru postoji podrška ženskim karijerama. I to je dobra stvar.

Autor Astrid Prange, DW

Tri žene odjednom – to je za mnoge muškarce ipak bilo malo previše. Ursula von der Leyen kao prva žena na čelu Europske komisije. Christine Lagarde kao predsjednica Europske središnje banke (ESB). I onda još i šefica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer na čelu Bundeswehra.

Iza porasta ženske političke moći u Njemačkoj i Europi skriva se fenomen koji se često previđa: uspješna ženska politika se vodi i u konzervativnom taboru. Ona počiva prije svega na podršci očeva i muževa koji svoje „djevojčice” potiču odlučno i s ponosom.

U slučaju Ursule von der Leyen sve se nekako poklopilo: i njezin otac Ernst Albrecht, bivši premijer Donje Saske, a i njezin suprug Heiko pa i kancelarka Angela Merkel poticali su njezinu političku karijeru.

Helmut Kol i “njegova djevojčica”

Angela Merkel je, opet, mogla računati na Helmuta Kohla. Moćni kancelar je bio jedan od njezinih najvažnijih mentora. Nakon izbora za Bundestag u prosincu 1990., Kohl je „svoju djevojčicu” imenovao za saveznu ministricu za žene i mladež u svom kabinetu.

Nova ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK) također je imala svog političkog mentora – bio je to kršćansko-demokratski premijer Sarske – Peter Müller. Prije nego što je on nju 2011. predložio za svoju nasljednicu na toj funkciji, AKK je bila njegova osobna referentkinja.

No, još i davno prije proglašenja Angele Merkel za prvu njemačku kancelarku (2005.), konzervativni način podrške ženama je rezultirao uspješnim postavljanjem kćerki, supruga i izabranih političarki na najviše političke funkcije.

I to širom svijeta. U protagonistkinje spadaju između ostalog bivše premijerke Indira Ghandi (Indija), Benazir Bhuto (Pakistan), Beata Szydlo (Poljska) i Margaret Thatcher (Velika Britanija) kao i bivše predsjednice Cristina Fernandez de Kirchner (Argentina) i Corazon Aquino (Filipini).

“First Daughter”

Kada jednom stignu na vrh, konzervativne političarke se katkad preobraze u feministkinje. Na Svjetskom ekonomskom forumu žena u travnju 2017. u Berlinu, Angela Merkel je odustala od svoje uzdržanosti. Nakon što su šefica MMF-a Lagarde i „prva kćerka” Ivanka Trump sebe okarakterizirale kao feministkinje, to je učinila i Merkel, doduše, uz dodatak: „Ja se nisam baš tako borila kao Alice Schwarzer” (poznata njemačka feministkinja, nap. red.)

Ta skromnost je na mjestu: bez socijaldemokratskih pionira i pionirki u Njemačkoj ne bi bilo uvedeno pravo glasa za žene (1918.) SPD je 1891. bila prva i jedina njemačka stranka koja je u svom programu imala uvođenje općeg prava glasa za žene.

Bez socijaldemokratskih „majki” Temeljnog zakona, u njega nakon Drugog svjetskog rata ne bi bio uvršten jedan od najvažnijih članaka, naime članak 3. u kojem stoji: „Muškarci i žene su ravnopravni”.

“Grupni portret s damom”

Ono što se danas samo po sebi razumije, u političkoj praksi se stalno mora iznova dokazivati – to je iskustvo Angele Merkel sa silnih summita na kojima njezina egzotična pojava u blejzeru uvijek upada u oči na „grupnom portretu s damom”.

Angela Merkel, feministkinja ali ne svojom voljom, i sama je odana nekim načelima svog političkog mentora Helmuta Kohla: jedan od najvažnijih kriterija za pružanje podrške za nju je – lojalnost. To se vidi iz uspona Ursule von de Leyen i Annegret Kramp-Karrenbauer tijekom njezine vladavine.

Najveća zasluga kancelarke za žensku politiku, nakon 14 godina na funkciji, još je dalekosežnija. Merkel se pobrinula za to da više nitko javno ne osporava ženama sposobnosti potrebne za obavljanje najviših funkcija. Zato nazdravimo konzervativnoj podršci ženama!