Tek što smo podvukle crtu pod prošlogodišnje događaje po pitanju reproduktivnih prava, nasilja nad ženama i rodne ravnopravnosti, drugi je tjedan 2020. godine obilježila jedna sramotna presuda, komentira portal Libela.

2016. godine policajka je na dužnosti doživjela spolno uznemiravanje. Vođa njezine grupe ju je, dok su bili sami u automobilu na jednom od nadzornih punktova, više puta neprimjereno dodirivao, upućivao joj lascivne komentare, postavljao neprimjerena pitanja. Događaj je prijavila neposrednom rukovoditelju te je podnesena kaznena prijava za spolno uznemiravanje. Općinski sud u Vukovaru presudio je da se radilo o spolnom uznemiravanju – iako je danas već umirovljeni optuženi policajac tvrdio da su samo razgovarali o obiteljskim problemima – ali počinitelj je prošao nekažnjeno. U presudi sutkinje Anice Filipović stoji da se uznemiravanje, naime, dogodilo samo jednom te je sud procijenio da nije kažnjivo.

Kazneni zakon definira spolno uznemiravanje kao “svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje”, no ne navodi koliko se puta opisano ponašanje mora ponoviti da bi se kvalificiralo kao kazneno djelo.

Nije ovo prva pljuska hrvatskog pravosuđa žrtvama nasilja. Prisjetimo li se slučajeva poput prošlogodišnjeg silovanja djevojčice i premlaćivanja djevojke u Zadru, te relativiziranja obiteljskog nasilja od strane ministrice, nije teško zaključiti da institucije Republike Hrvatske ne štite žrtve. Pitamo se koliko je ubojstava žena, silovanja i uznemiravanja potrebno da bi se žrtve nasilja čulo, da bi se njihovim pričama vjerovalo, da bi bile važne, čak i kada im se uznemiravanje ili nasilje dogodilo “samo jednom”.

Poruka je ovo da, čak i kada sve učiniš kako treba, kada dobiješ podršku kolega_ica i nadređenih, kad si dovoljno osnažena da doista i prijaviš ono što se istovremeno u tišini nekog ureda ili skladišta događa tisućama žena – nije dovoljno dobro. Poruka je ovo svim onim ženama koje samo koračić dijeli od te velike, hrabre odluke da prekinu šutnju, da se podići glas ne isplati i da će institucije koje bi ih trebale zaštititi – jer nasilje je nasilje, ma koliko se puta dogodilo – okrenuti glavu.

Žene su u Hrvatskoj doista drugotne. Krive smo ako doživimo nasilje (jer – što smo odjenule, kamo smo išle, koliko smo popile…?), krive smo ako ga ne prijave (želimo ostati s nasilnikom, same smo si krive, mogle smo otići…), krive smo i ako ga prijavimo (tako vam je to u braku…), a krive smo, čini se, i ako ne pričekamo da se ponovi, ne bismo li bile sigurne da smo dobro čule neprimjerene komentare šefa, prisiljene boraviti s njim u skučenom prostoru, usred ničega.

Ako se po jutru dan poznaje, bit će ovo još jedna godina zatiranja ženskih ljudskih prava i borbe za njihovo očuvanje. Krive i Drugotne, solidarno nastavljamo s borbom.