Hrvatska je zemlja koja u posjedu ima relevantni zakonodavni okvir koji regulira područje diskriminacije, međutim kao i drugdje, i kod nas ima dosta pojava diskriminacije, a dok se na europskom nivou uglavnom radi o diskriminaciji po spolnoj osnovi, u Hrvatskoj je ona najčešća po etničkoj osnovi, rečeno je u ponedjeljak na konferenciju o dobrim praksama i izazovima u prikupljanju podataka o (ne)jednakosti, prenosi HINA.

Dvodnevnu konferenciju “Dobre prakse prikupljanje podataka o (ne)jednakosti” organizirao je Centar za mirovne studije (CMS) u suradnji s Uredom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade i Institutom za ljudska prava Ludwig Boltzmann, a njome se želi potaknuti rasprava o perspektivama poboljšanja prikupljanja podataka u području suzbijanja diskriminacije i zaštite ljudskih prava, koje bi u budućnosti mogle rezultirati i kvalitetnijim javnim politikama u ovome području.

Cilj konferencije je okupiti relevantne aktere koji sudjeluju u donošenju i provedbi javnih politika suzbijanja diskriminacije i koji u svom radu prikupljaju podatke o (ne)jednakosti – predstavnike institucija na nacionalnoj i lokalnoj razini, akademske zajednice, sindikata i organizacija civilnog društva.

“Hrvatska je zemlja koja u posjedu ima relevantni zakonodavni okvir koji regulira područje diskriminacije. Međutim, kao i drugdje, i kod nas ima dosta pojava diskriminacije. Na europskom nivou uglavnom se radi o diskriminaciji po spolnoj osnovi. Kada je riječ o Hrvatskoj, to je prvenstveno diskriminacija po etničkoj osnovi”, kazao je ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH Branko Sočanec.

Naglasio je da je mjerenje nejednakosti veoma bitno kako bi se moglo kreirati nacionalne politike koje bi se borile protiv raznoraznih oblika diskriminacije i omogućile stvaranje boljih uvjeta za određene skupine koje su uglavnom nositelji tog problema.

U vrtićima i na tržištu rada nema mjesta za nacionalne manjine

Navodeći podatke iz istraživanja “Geometar nejednakosti” koje je Centar za mirovne studije provodio u zadnje dvije godine, Maja Pleić iz Centra kazala je da iako se Hrvatska može ponositi time što ima univerzalni zdravstveni i obrazovni sustav, neki ljudi nemaju jednak pristup tome, poput nacionalnih manjina. Istaknula je da je istraživanje pokazalo i da na tržištu rada također nema posla za ljude koji su nacionalne manjine.

Istraživanje je također pokazalo da iako Hrvatska ima razinu nejednakosti prosječnu za EU, između njenih regija postoje velike nejednakosti.

Stopa nezaposlenosti, dodala je Pleić, za Hrvatsku iznosi zabrinjavajućih 17 posto, a kad se pogleda kroz županije, ona u Zagrebu iznosi deset posto te čak do 44 posto u Virovitičko-podravskoj županiji.

U Zagrebu vrtić pohađa 90 posto djece, a samo 22 posto u nekim drugim županijama.

U riziku od siromaštva u Zagrebu je šest posto ljudi, a čak oko 35 posto u nekim drugim županijama.

Sara Lalić iz Centra za mirovne studije istaknula je da je u Hrvatskoj od 2009. na snazi zakon o suzbijanju diskriminacije, ali da je često vrlo teško oblikovati kvalitetne i efikasne javne politike, a kasnije i pratiti utjecaj tih javnih politika bez kvalitetnih podataka.

“U Hrvatskoj razne institucije prikupljaju podatke – i javne organizacije, državne institucije, akademska zajednica. Ti podaci su vrlo često teško pretraživi i nisu uvijek dobro povezivi i usporedivi. Ova konferencija bi trebala biti korak kojim ćemo pokušati se više povezati i uvezati da vidimo koji su to mali koraci koje možemo napraviti da bi uvelike poboljšali kvalitetu javnih politika za suzbijanje diskriminacije”, kazala je Lalić.

Monika Mayrhofer s Instituta za ljudska prava Ludwig Boltzmann naglasila je da je, kako bi se poboljšala praksa prikupljanja podataka, veoma važno da institucije počnu surađivati i usklade podatke.

Uz nacionalna iskustva, na konferenciji će biti predstavljene prakse drugih zemalja, poput Austrije, Finske, Ujedinjenog Kraljevstva i Danske, te izazovi s kojima se susreću i načini na koje se s njima nose. Svoj rad na istraživanju o (ne)jednakosti izložit će predstavnici Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA), Europske komisije protiv rasizma i netolerancije, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) i Europske mreže protiv rasizma.