Participativno kulturno-umjetnički projekt „Skrojene budućnosti?“, sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda, a u provedbi Tehničkog muzeja Nikola Tesla iz Zagreba u partnerstvu s Tekstilno-tehnološkim fakultetom, predstavila nam je jedna od njegovih autorica, muzejska pedagoginja – Kosjenka Laszlo Klemar. Ona i njezina kolegica, kustosica Julija Gracin, ovaj su projekt namijenile radnicama i radnicima hrvatske tekstilne industrije u dobi 54+ koji su, uslijed zatvaranja velikog broja tvornica i propasti ove industrije, izgubile/i posao.

Razgovarala Antonela Marušić, Vox Feminae

Projekt „Skrojene budućnosti“ sastavljen je od niza zanimljivih participativnih radionica, internetske stranice i velike multimedijalne izložbe koja će u Tehničkom muzeju biti otvorena 15. ožujka. O svemu ovome razgovaramo s voditeljicom „Skrojenih budućnosti?“ Kosjenkom Laszlo Klemar.

S kojom ste motivacijom ušli u osmišljavanje ovog projekta?

Tehnički muzej Nikola Tesla ima tekstilnu zbirku tako da je bavljenje tekstilnom tehnologijom, a onda i tekstilnom industrijom, jedna od muzejskih djelatnosti. Ovim smo projektom napravili samo jedan mali pomak i umjesto mašina u fokus stavili ljude – radnice i radnike.

Većina velikih tekstilnih tvornica je, posebice u vrijeme cvata tekstilne industrije (70-ih godina 20. stoljeća), brinula primarno o fizičkom, ali i o „mentalnom zdravlju“ svojih radnika. Radnicima je pružana osnovna zdravstvena skrb, kako se ne bi često razbolijevali i kako bi što manje vremena provodili na bolovanju, ali i kulturni sadržaji, koji su trebali osigurati „zdravlje duha“, pozitivnu atmosferu, a onda i veću efektivnost rada. Ideja takvog sustava bila je, s jedne strane, edukacija radnica i radnika koji su većinski bili iz ruralnih područja, ali istovremeno su bili vođeni i idejom da sudjelovanje u kulturi ima i pozitivne efekte u smislu radne motivacije, a onda, naravno, i na radnu normu. Posebice se poticalo čitanje, pa je tako gotovo svaka tvornica imala knjižnicu, a pojedine i više njih. Varteks je, primjerice, imao po jednu omanju knjižnicu u svakom pogonu. Radnici su mogli besplatno posuđivati knjige, a posvjedočeno nam je da su se knjige itekako posuđivale, čitale.

Postojala su i različita kulturna i umjetnička udruženja, različite likovne sekcije i posebno popularni KUD-ovi. U tvornicama su gostovale kazališne grupe s predstavama, organizirali su se koncerti klasične glazbe, večeri poezije… Dakle, postojao je kulturni sadržaj koji je bio namijenjen radnicima, što je danas, barem u tekstilnoj industriji, nezamislivo (ironično, nedavno sam slušala izlaganje ekonomistice Marie Briguglio koja je napokon znanstveno dokazala da aktivna participacija u kulturi doprinosi kvaliteti života, a posjeti muzejima su se počeli propisivati i kao dio medicinske terapije). Dok su tvornice radile i funkcionirale, kulturni sadržaji bili su sastavni dio života radnika. Njihovim gašenjem, taj sadržaj radnicima postaje nedostupan ili teško dostupan.

Inicijalna ideja projekta je bilo obnoviti vezu između radnika, umjetnosti i kulture, osnažiti ih kroz aktivno sudjelovanje u umjetničkim i kulturnim aktivnostima. Važno nam je bilo kreirati sadržaj koji će biti motivirajući i besplatan, da radnici ne budu samo pasivni sudionici već sukreatori sadržaja, a u dijelu programa i nositelji aktivnosti. Također smo željeli istaknuti neke društveno važne teme vezane uz tekstilnu industriju i kroz radionice potaknuti širu javnost na promišljanje i djelovanje.

Projekt „Skrojene budućnosti?“ umnogome progovara i o osjećajima zajedništva i sigurnosti koji su nestali s nestankom radnih mjesta. Riječ je o sociološkom terminu „strukture osjećaja“. Kako se on uklopio u sadržaje koje ste kreirali za korisnike?

S terminom „strukture osjećaja“ teoretičara Raymonda Williamsa susrela sam se u radovima Chiare Bonfiglioli koja ga koristi u raspravama o načinima na koje industrijalizacija stvara specifične rutine, očekivanja i društvena sjećanja u svakodnevnim životima radnika. Osjećaj zajedništva i sigurnosti kojisu nestali gašenjem tvornica zajednička je (i početna) točka svih razgovora sradnicima i u tom je smislu ovaj termin u bavljenju radničkom svakodnevicom nezaobilazan. Chiara je napisala sjajne tekstove na tu temu i naš se projekt uvelike oslanja na njena promišljanja. Jedna od aktivnosti planiranih u sklopu projekta bili su razgovori i rasprave, i Chiara je bila prva na popisu predavača, no ta nam aktivnost nažalost nije odobrena. Ipak, sretna okolnost jebila da smo je uspjeli uključiti kao jednu od autorica tekstova za web stranicu projekta „Skrojene budućnosti?“. Jedan od njenih tekstova koji će biti objavljeni na projektnoj Internet stranici bavi se upravo ovom temom.

Zašto vam je bilo važno da se projekt „Skrojene budućnosti“ strukturira kroz ovih pet tema: podjela rada, automatizacija, ekologija, samoorganizacija i „strukture osjećaja“?

Kolegica Julija Gracin i ja smo mnogo razmišljale o načinu na koji strukturirati projekt koji se bavi tako složenom temom kakva je tekstilna industrija. Najveća zamka u koju nisam željela upasti je nostalgija za nekim prošlim, boljim vremenima. Uvijek kad se priča o tekstilnoj industriji prisutna je veća doza nostalgije. No, koliko god da su te tvornice dobro radile i koliko god se radnice sa sjetom prisjećaju tog vremena i veselja s kojim su odlazile na posao, rad u tekstilnoj industriji je bio vrlo težak i slabo plaćen i ne treba ga romantizirati. U razgovorima s radnicama potrebno je dosta vremena da se zagrebe ispod površinskog sloja i dođe do toga. Posebno je bilo teško ženama iz ruralnih područja, koje je nakon rada u tvornici čekao posao u polju, besplatan kućanski rad…

Razmišljale smo i o tome što je važno iz današnje perspektive: je li važno ispričati priču o tekstilnoj industriji kakva je bila nekoć i kakva više nikad neće biti i projektu dati dokumentarni predznak ili je jednako važno govoriti o aktualnim temama važnim i za budućnost. Navedenih pet tema smo u trenutku raspisivanja projekta smatrale centralnim temama za promišljanjem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti tekstilne industrije.

Zašto vam je bilo važno da progovorite i o temi rodnih podjela rada u tekstilnoj industriji?

Podjela rada je izrazito važna tema kad se govori o tekstilnoj industriji. Predenje, tkanje pa i šivanje su poslovi kojesu tradicionalno obavljale žene i tekstilne tvornice se velikim dijelom grade kao dio jedne šire strategije zapošljavanja žena iz ruralnih krajeva. Isprva su sve rukovoditeljske poslove u tim tvornicama držali muškarci – žene su radile, a muškarci upravljali radom. No, kako su plaće u tekstilnim industrijama općenito bile niže nego u ostalim granama industrije, tako muškarci sve više napuštaju tekstilnu industriju i žene zauzimaju upravljačke pozicije. Taj je proces zorno opisan u jednom članku iz kasnih 1970-ih godina u časopisu „Svijet“ na primjeru zagrebačke tvornice Tvorpam u kojoj su već tada većinu upravljačkih funkcija obavljale žene, izuzev funkcije generalnog direktora. Ta je pozicija i danas većinski u rukama muškaraca. Premda postoje izolirani slučajevi, primjerice zagrebačka tvornica „Pobjeda“, koju je već 1970-ih vodila žena.

Rad u većim, ali i manjim tekstilnim tvornicama i pogonima danas je mahom automatiziran. Do kakvih ste saznanja u ovom polju došli kada ste istraživali povijest hrvatske tekstilne industrije?

Kao i u drugim industrijama, i u tekstilnoj se 70-ih godina počinje s intenzivnijom automatizacijom rada, naravno uvijek s istim ciljem veće produktivnosti. Kada govorimo o proizvodnji, s obzirom da već krajem 80-ih godina započinje proces propadanja i gašenja tekstilnih pogona, tako ona nije u potpunosti pratila razvitak na polju tehnologije. Automatiziranje poslova provedeno je primarno uvidu tehničke podjele rada, odnosno segmentiranja rada na manje zadatke. Ipak, u razgovorima s radnicama došli smo do zanimljivog podatka da je dio tvornica samo nekoliko godina prije zatvaranja dobio vrlo moderne, automatizirane strojeve koji nikada nisu stavljeni u funkciju već su gotovo zapakirani dočekali propast tvornice i bivali rasprodani „preko noći“ sa svom ostalom imovinom. Potpuno je drugačija situacija u administraciji gdje je kompjuterizacija započela vrlo rano (sinjska Dalmatinka je među prvim tvornicama u Jugoslaviji koja je dobila kompjutere i osposobljavala radnice za rad na njima).

Tema na koju se osvrćete u aktualnom, današnjem vremenu, je „ekologija“. Naizgled se čini kako je tvorničku proizvodnju odjeće i ekologiju nemoguće pomiriti.

Da, tekstilna industrija je drugi najveći zagađivač, odmah iza naftne industrije. Dva su velika problema – jedan je vezan uz proces proizvodnje i veliku količinu kemikalija i vode koja se u njemu koristi (taj problem nije „od jučer“ samosvijest o njemu prije nije bila toliko razvijena), a drugi je vezan uz tzv. „brzu modu“, a koja za posljedicu ima ogromnu količinu robe na deponijima. Samo u Hrvatskoj godišnje se „proizvede“ više od 50 000 tona tekstilnog otpada. Kod nas je još uvijek nedovoljno razvijena svijest o razdvajanju tekstilnog otpada, a oko 50% tekstila pogodno je za recikliranje. U tom je kontekstu izrazito važan rad socijalne zadruge Humana nova, koja prikuplja, razdvaja i reupotrebljava tekstilni otpad. U okviru projekta, kroz niz radionica nastojimo osvijestiti ljude o ovom problemu i potaknuti ih na recikliranje.

Na koji su način sve ove teme predstavljene kroz multimedijalnu izložbu čije otvorenje pripremate uskoro u Tehničkom muzeju?

Kustosica izložbe je kolegica Julija Gracin, kustosica Tehničkog muzeja Nikola Tesla, likovni postav rade Damir Prizmić i Nika Pavlinek. Inicijalna ideja bila je da se ovih pet tema predstavi djelomičnokroz predmete iz fundusa Tehničkog muzeja Nikola Tesla, ali i kroz umjetničke radove. Kako cilj projekta nije „ispisati“ povijest tekstilne industrije na ovim prostorima, tako ni izložba nije narativnog karaktera u smislu „pričanja priče“ kroz predmete. Cilj izložbe je potaknuti posjetitelje na razmišljanje i akciju. Smatrali smo kako to možemo puno bolje postići kroz umjetničke radove, nego kroz izlaganje artefakata.

Što se tiče samih radova, uključeno je nekoliko onih koji su izlagani ranije i koji su više-manjesvi nastali u vrijeme propadanja tvornica i posjeduju aktivistički predznak. To je Marko Marković s „Uzornim odijelom“, snimkom performansa u suradnji s radnicama splitskog „Uzora“, Luiza Margan s radom „Koncert za šivaću mašinu i stablo“, kompozicijom zvukova snimljenih u tvornici Kamensko u vrijeme njezina zatvaranja, Boris Šitum „Matchball“ video rad koji dokumentira umjetničku akciju potaknutu stečajem „Uzora“ nakon preuzimanja tvrtke od strane tenisača Brune Orešara, Dina Rončević s radovima u kojima se kroz izradu motora tehnikom veza bavi stereotipno podjelom poslova na muške i ženske.

Ono što je meni osobno najvažniji i najdraži dio projekta su radovi koji nastaju i koji će nastati kroz participativne radionice u suradnji umjetnika/ca i radnika/ca, kao produkt razmjene znanja. U taj proces uključene su radnice i radnici tekstilnih industrija Uzor, Dalmatinka Sinj, Boris Kidrič, Bagat, Svilana Osijek, Mara, Slavonija i Varteks te Udruga Kamensko, te umjetnici/ce Neli Ružić, Darko Škrobonja, Sandra Sterle, Vanja Babić, Tin Dožić, Bojan Mucko i Ana Horvat. Svaki od tih radova umjetnički će na simbolički način predstavljati pojedinu tvornicu ili središte tekstilne industrije. S obzirom na velik broj tekstilnih tvornica na području Hrvatske, nije ih bilo moguće sve obuhvatiti, odnosno morali smo napraviti uži izbor. Pri tome smo nastojali uključiti najvažnija industrijska središta, ali i ona koja su imala velik lokalni značaj, a danas su od mnogih zaboravljena. Napravili smo i jednu iznimku; uključili smo tvornicu Bagat koja ne pripada tekstilnoj industriji, ali je proizvodila šivaće mašine. Ona je neraskidivo vezana uz ovaj sektor i jako dobro pokazuje koliko je industrija u nas bila pomno osmišljena. Na ovim prostorima se proizvodilo apsolutno sve što je potrebno za izradu tekstilnog predmeta – od konca i tkanine do mašine.

U kojoj fazi se nalaze radionice, koliko ih je već završeno i kakva su iskustva s terena?

Gotove su sve osim zagrebačke radionice. Sa svih su lokacija iskustva izrazito pozitivna. Kroz projekt smo upoznali brojne snažne žene, bogatog znanja, koje smo srećom imali priliku zvučno zabilježiti i arhivirati za buduće generacije, jer to je znanje koje nepovratno nestaje. Zbog jako lijepog odaziva radnica iz varaždinskog Varteksa tu smo lokaciju posjetili dva puta. Varteks je važan zato što je jedini od nekadašnjih giganata u kojemu se proizvodnja još uvijek odvija, iako znatno smanjenih kapaciteta, i tu smo imali jedinstvenu priliku uživo proći kroz sve faze proizvodnje u pogonu konfekcije. To je ujedno i jedna od najstarijih i najuspješnijih tekstilnih tvornica u kojoj doduše više nema proizvodnje tkanine, ali bar se održala konfekcija i vlastita proizvodnja. U tom smislu je ta priča važna.

I na koncu – tu je Zagreb, koji je bio najveće industrijsko središte u Hrvatskoj, ali i na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, upravo zbog velikog broja zagrebačkih tvornica (Zagreb je nekoć imao između petnaest i dvadeset tvornica koje su se gasile jedna za drugom) i raspršenosti radnica, najsmislenije nam se činilo da se usredotočimo na kolektiv koji je danas simbol tekstilnih radnica i radničkih borbi, a to su žene iz Udruge Kamensko. S njima smo usklopu projekta već realizirali lijepu suradnju na radionici u kojoj su podučavale sudionike šivanju, a veselimo se skorom druženju na radionici kojuće voditi skladateljica Ana Horvat. Svi umjetnički radovi vezani su primarno uz zvuk, koji je moćno sredstvo prizivanja sjećanja, ali i izazivanja reakcije kod posjetitelja.

Premda se projekt nalazi pri samom kraju provedbe, što je još preostalo za realizirati?

Izložba će biti otvorena 15. ožujka i trajat će dva mjeseca. Uz izložbu ćemo imati i radionice na kojima ćemo se baviti pojedinim temama koje sam već spomenula, prije svega ekologijom. One su namijenjene široj javnosti. Pokušat ćemo kroz te radionice dodatno potaknuti ljude na promišljanje i odgovorno postupanje s tekstilom, potaknuti ih na recikliranje, prenamjenu odjeće. Partner na projektu nam je Tekstilno-tehnološki fakultet, tako da će dio radionica voditi nastavnici. Sudionici će imati priliku isprobati neke od novijih, automatiziranih strojeva u njihovim laboratorijima, raditi digitalni tisak na tkaninama, bojati tkaninu prirodnim bojilima…

Tu je i projektni web koji će biti uskoro „podignut“ i koji će nastaviti egzistirati inakon završetka projekta kao neka vrsta online platforme o tekstilnoj industriji, malog arhiva prikupljenog znanja i fotografske dokumentacije. Tu će se moći pročitati i tekstovi autora koji se tekstilnom industrijom bave iz različitih perspektiva, poput već spomenute Chiare Bonfiglioli, kulturne antropologinje Jozefine Ćurković, ekipe okupljene oko Dalmatinke Sinj (Dragana Modrić, Jelena Pavlinušić, Nikola Križanac, Deborah Hustić) koja se bavi DIY praksom te tekstovi o povijesti razvoja tekstilne industrije autora Alice Grilec i Davora Jokića, koji uključuju i jako zanimljive statističke podatke.

Naslov projekta postavljen je kao pitanje. Na koji je način uopće moguće iz sadašnjice, uokvirene kapitalističkim i tržišnim modelima, imaginirati drugačiju i pravedniju budućnost radnika i radnica u ovoj industriji?

Radnice iz Varteksa su nam pričale kako se nekoć u pogonima u pauzama na razglas puštao valcer ne bi li se radnice/ke potaklo na razgibavanje tijela plesom. Društvo u kojem radnici plešu u industrijskim pogonima danas zvuči kao utopija.

Tekst je nastao u sklopu projekta “Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost” koji provodi K-zona u razdoblju od 17.8.2018. do 17.11. 2019. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 963.014,49 HRK, a iznos EU potpore je 818.562.32 HRK.