Kada ju je silovao jedan srbijanski policajac zajedno s jednim civilom, Vasfije Krasniqi je molila da ju ubiju. Bilo joj je tek 16 godina, kada su ju dva muškarca odvela iz njene roditeljske kuće na sjeveru Kosova 14. travnja 1998. Priželjkivala je smrt, za koju je tada mislila da je jedini izlaz. “Ali policajac silovatelj mi je rekao: ‘Ne, ostavit ćemo te na životu jer će to za tebe biti veća patnja'”, priča Vasfije Krasniqi u intervjuu za kosovsku televiziju RTK. Nakon rata na Kosovu ona se obratila UMIK-u i podnijela tužbu protiv silovatelja.

Autor Aida Cam, DW

Ali ni nakon tri sudska postupka nijedan od njih nije kažnjen, a policajac koji ju je silovao i dalje radi u policiji. Vasfije Krasniqi danas ima 36 godina, živi u Teksasu i ima dvoje djece. U listopadu je posjetila Kosovo kako bi u 25-minutnom intervjuu ispričala ono što joj se dogodilo.

Procjene govore da je na tisuće ljudi, većinom žena ali i muškaraca, tijekom rata na Kosovu (1998./1999.) bilo izloženo seksualnom nasilju. Za razliku od Vasfije Krasniqi, većina njih se ne usuđuje govoriti o tome. Ali i to se polako mijenja: 278 ženskih i dvije muške žrtve su nakon godina šutnje o svojim patnjama otvoreno razgovarali sa suradnicama savjetovališta Medica Gjakova, koje se nalazi u Đakovici na Kosovu. To je savjetovalište otvorilo udruženje Medica mondiale, koje je danas razgranato po Kosovu i cijelom svijetu, a prvi je centar za pomoć traumatiziranim i silovanim ženama osnovala Njemica Monica Hauser 1993. u ratnoj BiH.

Na temelju informacija iz tog udruženja se sociologinja i politička analitičarka Anna Di Lellio počela baviti ovom teškom temom. Ova profesorica sa Sveučilišta New York provela je nekoliko godina na Kosovu. Zajedno s Garentinom Krajom, znanstvenicom s Kosova i Mirlindom Sadom, direktoricom Medice Gjakova, nedavno je u magazinu Priština Insight, objavila studiju s rezultatima istraživanja . “Možemo točno pokazati da su žrtve silovane na određenim mjestima u određenim danima – točno tamo gdje su počinjena masovna ubojstva”, kaže Anna Di Lellio u razgovoru za DW.

“Tako dobivate cjelokupnu sliku u koju spadaju ubojstva desetaka,ponekad i stotina muškaraca, i otprilike isti broj silovanja ali i spaljivanje kuća i progoni. I to je ta slika etničkog čišćenja: uništavanje kuća, progon mještana, ubijanje muškaraca i silovanje žena i ponekog muškarca.” Anna Di Lellio podsjeća u svojoj studiji “da su silovanja tijekom rata u BiH po prvi put označena kao oružje odnosno sredstvo rata”.

Silovanje kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti

“Na sličan način, a na temelju etničke pripadnosti, su silovane i mučene mlade djevojke i žene na Kosovu”, pojašnjava Anna Di Lellio. “Ono što su srbijanski policajci, pripadnici vojske i paravojske učinili Albankama i Albancima tijekom rata na Kosovu bilo je etničko čišćenje. Silovanje je bilo samo jedan instrument koji je spadao u tu strategiju.” Zato je, kako kaže Ana Di Lellio, silovanje bilo ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.

Svjedočenja 280 preživjelih imaju puno toga zajedničkog: često se radilo o grupnom silovanju, žrtve su mučene, prebijane, gašene su im cigarete po koži. I dok su preživljavale takve noćne more, ponižavali su ih riječima: “Vi ste Albanke, možete to podnijeti, naviknute ste na to!” ili “Pokazat ćemo vam što su pravi Srbi!” Osim 11 Romkinja, svih 280 silovanih žrtava s kojima su razgovarali zaposleni organizacije Medica Gjakova, bili su kosovske Albanke i Albanci. Svi počinitelji su bili Srbi, s izuzetkom jednog Albanca kojeg je jedna Romkinja optužila za seksualno nasilje.

Za žrtve silovanja rat još nije završen

Tijekom rata je silovanje spadalo u javni diskurs ali se u poslijeratnom Kosovu o tome većinom šutjelo. Sevdije Ahmeti, jedna od vodećih aktivistica koja je u međuvremenu umrla, obratila se UNMIK-u s 37 slučajeva silovanja. Ali na institucionalnoj razini ništa se nije dogodilo. Za žrtve su se uglavnom zauzele organizacije žena koje su radile na identifikaciji i rehabilitaciji žrtava.

Pet preživjelih svjedočilo je pred Međunarodnim sudom za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) u Hagu, dajući iskaze protiv srbijanskih vojnih i sigurnosnih snaga. Jedna jedina presuda odnosila se u jednoj točki optužnice izričito na silovanje i to u slučaju generala Nebojše Pavkovića: “On je trebao znati da su počinjena silovanja, jer je vojska o tome izvijestila nadležne u Srbiji, ali nije učinio ništa kako bi ih spriječio”, rečeno je u presudi. U tri slična slučaja su optuženi najprije oslobođeni, ali su u revizijskim postupcima ipak proglašeni krivima.

Između 2002. i 2014. promijenila se perspektiva Haškog suda: suci su, kada je u pitanju Kosovo, počeli uzimati u obzir cijeli kontekst seksualnog nasilja – masovni progon, ubojstva i razaranja. Označili su ih “zločinima protiv čovječnosti” i kažnjavali zapovjedni kadar koji je omogućavao silovanja.

Za žrtve silovanja rat još nije završen. “I neće se nikada završiti. Rat će im biti u glavama dok god žive”, kaže Anna Di Lellio. “Mi im, međutim, možemo pomoći našim razumijevanjem za ono što su propatile i našom podrškom. Pravda bi za njih bila naravno najbolja satisfakcija, ali teško je zamisliti da bi svaka žrtva mogla doživjeti pravdu. Toliko godina je prošlo. No bilo bi jako važno kada bi Srbija priznala ono što su Srbi učinili na Kosovu”, zaključuje profesorica Anna Di Lellio.