Gradić na istoku Kosova pokušava potaknuti dijalog između albanske i srpske zajednice počevši od temelja – jezika.

Ove je godine u Kamenici, općini u kojoj je 10 posto populacije srpsko, gradska vlast pokrenula besplatnu jezičnu školu u nadi da će razbiti nepovjerenje između Albanaca i Srba, svojstveno cijelom Kosovu.

Škola ima i praktični element.

“Učim srpski jer tu živim i radim i imam srpske kupce koji ne govore albanski”, ističe 32-godišnja farmaceutkinja Suna Zaimi koji pohađa školu jezika.

Strahinja Vasić, 25-godišnji birokrat, uči albanski jer živi u “četvrti u kojoj su Albanci većina i samo je šest srpskih obitelji”.

“To je korisno i za moj posao”, dodaje.

I albanski i srpski su službeni jezici na Kosovu, ali je dvojezičnost sve rjeđa otkad se Kosovo odcijepilo od Srbije krajem devedesetih. Rat je učvrstio gorčinu između dviju etničkih skupina.

Ranije, dok je Kosovo bilo dio Jugoslavije, kosovski Srbi i Albanci morali su učiti oba jezika.

Danas je obrazovanje u većoj mjeri odvojeno, pa svaka zajednica ima svoje škole i kurikule.

Primjerice, u razjedinjenoj Mitrovici, gdje su tenzije i dalje veoma visoke, neke nevladine udruge koriste engleski kao zajednički jezik u radu s mladima.

“Praktično, ne političko”

Zasad je kroz ovogodišnju školu, u organizaciji gradskog vijeća Kamenice, prošlo 40 Srba i 18 Albanaca. Na listi čekanja za idući semestar je 50 drugih.

Osnovni tečaj traje tri mjeseca i sastoji se od 40 predavanja po 45 minuta.

“No nismo se strogo držali toga jer su moji studenti insistirali da ostajemo duže, pa su predavanja trajala oko 60 minuta”, rekla je profesorica srpskog Teuta Kastrati.

Program je pokrenut uz podršku britanskog veleposlanstva i Međunarodne organizacije za migracije (IOM) koja radi i na stvaranju albansko-srpskog rječnika na internetu.

Dva jezika nemaju nikakve sličnosti. Srpski je slavenski jezik, a albanski predstavlja jedinstvenu granu indoeuropske obitelji jezika, zbog čega je različit od bilo kojeg drugog europskog jezika.

Učenje jezika ne bi trebalo biti “politička” nego “praktična” stvar, smatra Svetlana Rakić iz IOM-a.

Ljudi “shvaćaju tu korist, no često nemaju priliku”, dodaje.

Tridesetogodišnji gradonačelnik Kamenice Qendron Kastrati ističe kako je povijest općine bila dobra početna točka za spajanje dviju zajednica.

Oko 30 tisuća stanovnika Kamenice suočeni su s problemima koji muče i ostatak Kosova – visokom nezaposlenošću i ekonomskim problemima.

No ta je općina bila pošteđena najgoreg nasilja u ratu iz 1998. i 1999. godine u kojem je poginulo 13 tisuća ljudi, većinom etničkih Albanaca. Kamenica je zabilježila i manji egzodus srpskog stanovništva nego druga područja.

To znači da tamošnje obitelji ne traže svoje nestale, što i dalje pogađa mnoge na Kosovu, rekao je gradonačelnik.

U tom gradiću Srbi i Albanci često žive jedni pored drugih, suprotno od drugih područja u kojem zajednice imaju odvojene četvrti ili sela.

“Ovo nije čudo”

U još jednom činu težnje prema zajedništvu, Kastrati je za svog zamjenika izabrao 35-godišnjeg Srbina Bojana Stamenkovića.

Stamenković je tečan na albanskom jeziku koji i predaje. Sebe smatra “srpskim patriotom” koji želi pomoći svojoj zajednici.

To je moguće samo “integracijom u kosovski sustav”, naglašava.

Drugdje na Kosovu srpski se političari svrstavaju isključivo uz Beograd, ne govore albanski i minimalno surađuju s vladom.

Kad je 2018. u Mitrovici ubijen srpski političar Oliver Ivanović, njegova je dvojezičnost istaknuta kao iznimka u kosovskoj političkoj klasi.

Njegovi pobornici to su smatrali rijetkom kvalitetom koja mu je omogućila da gradi mostove. Protivnici, pak, tvrdili su da nije patriot.

Stamenković insistira da “gradonačelnik i on u Kamenici nisu ostvarili nikakvo čudo”.

“Međuetnička tolerancija je postojala. Trebali smo samo poduzeti korak naprijed da mladi ljudi mogu komunicirati i naći zajednički jezik za zajednička pitanja poput ekonomske nerazvijenosti i nezaposlenosti”, istaknuo je.

Kastrati, učiteljica srpskog čija je majka Bošnjakinja, a otac Albanac, hvali projekt jer je suprotan “općoj težnji da se grade zidovi” na Kosovu.

Škola je već stvorila značajan interes “i sigurna sam da može služiti kao primjer” za druga područja ako dobije političku podršku, dodaje.

Idući korak bila bi zajednička predavanja za albanske i srpske tinejdžere, poput IT tečaja u tehničkim školama.

To je “početak jedne uspješne priče”, smatra Stamenković.

“Ako želimo stvoriti pravu koegzistenciju između etničkih skupina, moramo naučiti jezike”, zaključuje. (Hina)