Težak zločin u Freiburgu je dobio svoj epilog: ubojica je osuđen na doživotni zatvor. No pozornost oko ovog slučaja je bila usmjerena na nešto posve drugo: počinitelj je izbjeglica. Ali to s kriminalom nema veze.

Autor Linda Vierecke

Mlada žena je silovana i potom ubijena. Već i to je stravično, ali njemačku javnost je mnogo više zanimalo to što je zločinac mladi muškarac koji je došao iz Afganistana. Izbjeglica. U društvenim mrežama je sve prštalo od izljeva mržnje. Ubojstvo Marie L. u jesen 2016. u Freiburgu na jugozapadu Njemačke je došlo na naslovne stranice čitave zemlje. Jer u Njemačkoj raste strah od stranaca.

O nekim događajima koji su se nakon toga događali u Freiburgu mnogi urednici nisu mislili da je potrebno trošiti tintu. U središtu Freiburga je priređena manifestacija žalovanja za ubijenom djevojkom, gore stotine svijeća. Organizirali su je izbjeglice, mnogi su iz Afganistana koji žele priopćiti sućut obitelji žrtve. „Želimo jasno pokazati da nisu sve izbjeglice zločinci”, kažu neki od prisutnih. Kao da je to uopće potrebno i da se nekome moraju ispričati.

Građanske inicijative u Freiburgu koje se zalažu za izbjeglice i pomažu im su čitavih tjedana nakon ubojstva morale blokirati svoj nastup na internetu i društvenim mrežama jer su bile preplavljene psovkama i izljevima mržnje. Optuživalo ih se da su „zaštitnici zločinaca”. Počinitelj, Husein K. je ovog tjedna (22.3.) osuđen na doživotni zatvor. Sudski proces je završen, ali rasprava će još dugo trajati.

Koliko je važno odakle je počinitelj?

„Trenutno smo svjedoci izuzetne usmjerenosti na počinitelje koji nisu Nijemci. Ono što često ne vidimo jest koji to učinak ima na one koje se neosnovano sumnjiči”, upozorava pravnica Doris Liebscher s Humboldtovog sveučilišta u Berlinu. Ona istražuje diskriminaciju i rasizam u koji često odlaze takva sumnjičenja: „Rasizam i uvredljivi opisi su u posljednjim godinama opet postali nešto što se može slobodno govoriti. A oni koji od toga trpe su manjine koje tu žive.”

Daniela Hunold je kriminalistica i njezina specijalnost na Višoj policijskoj školi su profili počinitelja. „S kriminološkoga gledišta, podrijetlo počinitelja ništa ne govori. Zašto neki počinitelj čini to djelo, to nema nikakve veze s njegovim podrijetlom niti objašnjava njegov postupak”, objašnjava kriminalistica. „Čak i ako je neki počinitelj imao teška iskustva iz rata i bio traumatiziran, to može imati utjecaja na njegovu psihu, ali i ne mora”, kaže Hunold.

Ona isto tako zamjera što se tom usredotočenosti na podrijetlo počinitelja iz vida gube druge, važne stvari: tko je sve bio prisutan prilikom zločina? Jesu li i droge bile prisutne? „U nekim slučajevima to fokusiranje na podrijetlo vodi u potpuno krivom smjeru”, kaže Hunold. Podsjeća na seriju ubojstava koje su počinili pripadnici neonacističke terorističke organizacije NSU. Ali baš zato jer je i policija bila usredotočena na činjenicu da su žrtve gotovo sve podrijetlom iz Turske, gubila je vrijeme baveći se samim obiteljima i njihovom rodbinom u Turskoj i uopće, vezama s turskim organiziranim kriminalom u Njemačkoj. Na koncu je ispalo da je podrijetlo bilo bitno, ali u potpuno drugom smjeru nego što se mislilo.

Treba li objavljivati nacionalnost?

Polemika o podrijetlu počinitelja osobito se rasplamsala nakon događaja na Staru godinu, prilikom dočeka Nove 2016. kada je skupina mladih muškaraca, pretežito sa sjevera Afrike, u Kölnu napastovala čitav niz žena i djevojaka. I službenicima policije je u jednom trenutku bilo naređeno da „zaborave” njihovu nacionalnost, a i mediji su javljali svašta. Mnogi su prešutjeli da su i izbjeglice bile među napasnicima, što je izazvalo posve suprotan učinak.

Mnogi njemački novinari nisu sigurni što je u tom slučaju trebalo učiniti. Novinarski kodeks propisuje da se podrijetlo počinitelja treba spominjati jedino ako je to važno za samu informaciju o tom događaju. Ali kada je to doista važno?

U Sächsische Zeitungu iz Dresdena se u „crnoj kronici” uvijek navodi nacionalnost počinitelja. „Za mene, to pripada u cjelovito izvješće. Ako to ne činimo, onda će ljudi i za svaki zločin misliti da je počinitelj stranac”, objašnjava Alexander Schneider koji za te novine prati kriminal. To je povezano i s činjenicom da u toj regiji ima mnogo prekograničnog kriminala iz susjednih zemalja. „Kad pišete o nekom 30-godišnjem kradljivcu automobila i pritom ne napišete da je Čeh, to čak izgleda smiješno”, objašnjava taj novinar. Ali to znači i da novine redovito javljaju kada je zločinac Nijemac, tako da ipak pokušavaju prikazati pravu sliku o nacionalnostima počinitelja.
Krađa vozila

U graničnom području prema Poljskoj i Češkoj bi čitatelji možda za baš svaki zločin sumnjali na “strance”. Ali, je li doista nužno objavljivati podrijetlo počinitelja?

Da, više je zločina – neonacističkih!

Za pravnicu Doris Liebscher to objašnjenje nije dovoljno: „Mora se procijeniti, da li je zanimanje javnosti veće nego šteta koja se tako čini pojedincu ili čitavim (nacionalnim) skupinama”, kaže nam. Tu se ne treba razbijati glavu nad novinarskim kodeksom nego je dovoljno pogledati u Ustav i njegove propise o jednakosti.

A kada je riječ o kriminalu koji se pojavio s dolaskom izbjeglica, na žalost i ova pravnica se mora složiti da je zločina doista sve više: „Kad desničarski populisti vrište kako je s izbjeglicama došlo i do ubojstava i nasilja u Njemačkoj, onda se moram složiti: napadaju se utočišta za izbjeglice i azilante i ubija se izbjeglice. Ljude koje i po zakonu mi tu trebamo zaštititi.”

Preuzeto sa portala: DW