Profesor germanistike i kroatistike, bivši karate-reprezentativac i pisac Kristian Novak za svoj je roman ‘Črna mati zemla’ 2014. osvojio nagradu T-portala za roman godine, a priprema se i filmska adaptacija tog djela. Potkraj prošle godine treći Novakov roman ‘Ciganin, ali najljepši’ ponovno je osvojio i kritiku i publiku, pa je sve jasnije zašto autora već mnogi smatraju zvijezdom književne scene, unatoč slabo poznatoj činjenici da mu debitantski roman ‘Obješeni’ iz 2005. i nije pročitalo previše ljudi te da je rukopis ‘Črne mati zemle’ izdavač u prvi mah odbio.

Piše: Davor Konjikušić, Novosti

– Što se romana ‘Obješeni’ tiče, nije previše čudno da ga nitko nije čitao: činjenica je da je tržište i cjelokupni nakladnički svijet Hrvatske centraliziran u Zagrebu, a ja sam roman objavio za malog izdavača u Čakovcu. Tada to još nisam znao, ali to je kao da knjigu baciš u bunar, nije doživjela nikakvu recepciju izvan moga obiteljskoga i prijateljskoga kruga. Pišući drugi roman, osjetio sam potrebu javiti se uredniku Kruni Lokotaru, za kojega sam čuo da radi na tekstu i s mladim autorima. Znao sam za sve svoje deficite, ali sam bio spreman učiti. Pomislio sam tako da ću probati kod njega, pa ako ne prođe, idem nekome drugome. Znao sam koliko je važno da knjigu na kojoj sam radio nekoliko godina objavim kod velikog izdavača, to za sobom ipak povlači i njezinu recepciju.

Kada sam započeo pisati roman ‘Ciganin, ali najljepši’, znao sam da će to biti priča koja će kontrapunktirati sudbinu mladog Roma iz Međimurja i sudbinu ljudi koji su počeli migrirati u Europu zbog situacije na Bliskom istoku

I vaš treći roman ‘Ciganin, ali najljepši’ s oduševljenjem je prihvaćen i od kritike i od publike: pišući ga, jeste li osjećali težinu same teme, posebice u svjetlu činjenice da ste stalno mijenjali ne samo jezik nego i psihološke karakteristike svojih likova?

Osjetio sam odgovornost i to najviše prema sebi. Kad sam započeo pisati novi roman, nije me uopće opterećivao uspjeh prethodnoga, nego sam htio napisati priču koja bi zadovoljila mene. A nisam znao u što sam se upleo: znao sam da će to na neki način biti priča koja će kontrapunktirati sudbinu mladog Roma iz Međimurja, potomka naroda koji je nekad bio nomadski, i sudbinu ljudi koji su počeli migrirati u Europu zbog situacije na Bliskom istoku. Nisam mislio da će mi trebati toliko istraživanja da uđem u kontekst tih likova i počnem ih razumijevati. Ne znači, naravno, da sam ih nakon godine i pol istraživanja u stanju razumjeti, ali sam barem bio u stanju osmisliti likove koji bi i meni samome bili uvjerljivi. Osobito mi je bilo teško i imao sam veliku odgovornost kod lika mladog Roma, jer nisam htio romantizirati kontekst iz kojeg dolazi. Skinuo sam si taj teret u trenutku kad sam njegov lik izvukao u prvi plan i pomirio se s činjenicom da o kontekstu iz kojeg dolazi uopće ne želim pisati romantizirajuće ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Osvijestio sam si da pišući o pojedincima ne možeš biti nepravedan. Pored toga, opisao sam sve te kontekste i pozadinu mladog Kurda koji bježi iz Iraka, pa svijet neromskog stanovništva i svijet romskih zajednica u Međimurju. Ništa od toga nisam opisao u nekakvim prekrasnim bojama, jer sam sebi ne bih vjerovao, nego sam nastojao vidjeti što se događa s pojedincima koji su otpali iz čvrstih struktura tih zajednica i čije se sudbine isprepleću. Svatko od njih na neki način gubi vrlinu po vrlinu, kako bi stekao pravo na svoje mjesto pod suncem. Bila je velika odgovornost pisati o tome.

Savršena asimetrija moći

Koje ste svoje osobne stavove morali preispitati tijekom pisanja?

– Situaciju između Roma i neromskog stanovništva u Međimurju pratim od malih nogu. I u medijima se u međuvremenu počela stvarati slika o savršenoj asimetriji moći, slika prema kojoj Romi, koji su i kroz povijest često bili marginalizirani, uvijek izvuku deblji kraj. U intervjuima s ljudima koji žive ili su živjeli u romskim zajednicama shvatio sam da im neromsko stanovništvo, zapošljavanje i institucionalni rasizam nisu jedini problemi, nego da unutar samih tih zajednica postoji velika asimetrija moći između onih koji su jako imućni i onih koji žive u, bez pretjerivanja, krajnjoj bijedi. U Međimurju, za koje se stalno govori da je prosperitetan kraj, i danas postoje cijeli dijelovi naselja bez struje, vode, kanalizacije… Zato se ne trebamo čuditi da romska djeca ne idu u osnovnu školu nakon trećeg razreda. Moraju se pobrinuti da imaju što jesti, da imaju drva za ogrjev i da mogu preživjeti sljedećih šest mjeseci. Ta savršena asimetrija je recimo bila nešto što sam morao preispitati. Također, puno sam saznao o kontekstu iz kojeg dolazi lik Kurda. Prstom sam išao po karti, došao do Mosula i rekao: odavde dolazi moj lik. Tek sam naknadno, tijekom dvije godine istraživanja, saznao doista važne stvari o Mosulu i o tome kako žive tamošnji stanovnici. Nekako sam postupno gradio sliku o tim likovima i oni nisu zaživjeli prije nego što sam im dao mogućnost da budu sebični. Prije toga su bili sjajni, puni ljubavi, mudri, ali nisu bili trodimenzionalni. Za mene su zaživjeli tek kad sam im dopustio da dobiju dubinu i budu negativni u namjeri da nađu svoje mjesto pod suncem.

Danas ću reći da Hasanbegović nije bio dobar ministar, jer njegove posljedice osjećamo i u novoj administraciji Nine Obuljen, posebno zato jer su ostala njegova prosudbena povjerenstva

Dijete gastarbajtera

Rođeni ste u Njemačkoj, vaši su roditelji bili gastarbajteri koji su radili u tvornici. Koliko vam je obiteljsko iskustvo pomoglo da razumijete poziciju ljudi u migracijama?

– Osobna migracijska pozadina potaknula je u meni nekakvu radoznalost prema ljudima koji su iz ovih ili onih razloga ostavili svoje mjesto rođenja, s tim da se priča mojih roditelja ni na koji način ne može usporediti s pričama ljudi s Bliskog istoka, koji nikad nisu namjeravali otići iz svojih domova nego su prisiljeni to napraviti kako bi si osigurali nastavak egzistencije. Moji su roditelji dragovoljno i kroz otvorena vrata otišli iz Jugoslavije raditi u Njemačku. Kao dijete gastarbajtera, ne mogu razumjeti nekoga tko je morao sve ostaviti i pobjeći preko granice da bi preživio. Ali definitivno imam interes prema ljudima koji ostavljaju svoj dom, koji se tijekom života u tuđini pretvori u nešto što ne postoji nigdje osim u njihovim glavama. Postoji nostalgija za domom koji ne postoji i vrlo vjerojatno nikad i nije postojao. Mitologiziraš mjesto s kojeg si otišao i vrlo često se događa da se vraćaš na to mjesto, ali nisi zadovoljan i sretan s tim što živiš i što vidiš. Čini se da su to ljudi koji su zauvijek izgubili svoj dom.

U romanu je i sjajan opis zla, kad kažete da je ono neobičan stvor za kojeg se ne može dokazati da postoji dok se skriva, ali koji je teško zaustavljiv kad krene; provalom nasilja osjetimo olakšanje i osjećaj da se stvari mogu pročistiti. Mislite li da sa sve češćim pesimističnim tonovima suvremenog konzervativizma, sporadičnog nasilja i radikalizacije diskursa ulazimo u vrijeme u kojem zlo dobiva svoju gravitaciju?

– Apsolutno. Taj se opis, doduše, referirao na jednu konkretnu situaciju na jednom malom području, na sukob između dva sela, ali naravno da sam to pisao uz debelu primisao da iskažem svoju bojazan u najnaivnijem smislu. Moram reći da ne razumijem što se događa i zašto su svi odjedanput počeli govoriti o nekakvom ratu na ovom području!? Ne znam za vas, ali u mom okružju nema nikoga tko je spreman za bilo koji cilj otići u rat. Međutim, čak i među nama, iako ne mislim da razumijem povijesni mehanizam koji nas drobi, na nekakvoj razini postoji nekakva potreba da se stvari pročiste kroz rat. Živimo u vrlo čudnom vremenu i javni diskurs je dotakao dno. Naivno se nadam da smo u stanju živčanog sloma i da samo treba izdržati da prođe. Ali isto tako mi se čini da posljednje tri godine idemo prema sve gorem i gorem.

Intervju u cijelosti možete pročitati na portalu Novosti.