Umirovljena zagrebačka poduzetnica Ksenija Primorac (74) tijekom svoga života često je pomagala potrebitima. Zajedno sa suprugom, omogućila je školovanje mnogih mladih ljudi, a i danas je angažirana u zajednici u kojoj živi. Iako je u mirovini, njezin je život sve samo ne miran. Puno putuje, čita, ide u kazalište, pohađa radionice joge i crtanja te je i dalje usmjerena na druge, navodi Moje Vrijeme.

“Ja sam vrlo društveno biće, cijeli sam život u čoporu. Naime, još kao djevojčica bila sam u internatu. Kada sam imala šest godina, poginuo mi je otac pa smo brat i ja ostali sami s mamom i djedom. Radila sam puno čitavog života, a i dalje sam aktivna na raznim stranama. Moj suprug je pravnik, ima 82 godine i još uvijek radi”, govori mi u jednom dahu gospođa Ksenija Primorac.

Optimizam prije svega
I upravo taj njezin ubrzani način govora, uz puno emocija, kao da oslikava njezin karakter, ali i pristup životu. Za sebe će reći da je uvijek bila optimistična i pozitivna. “Negativnim mislima i emocijama jednostavno nisam dala mjesta u svom životu. Uvijek samo pozitiva. I mislim da je baš to ono što mi je u životu donijelo sve što je trebalo. Sa svojim sam životom jako zadovoljna i u njemu ne bih mijenjala baš ništa”, reći će ova vitalna gospođa. Nedavno je, kaže, preboljela i koronu, ali i to je sve prilično bezbolno prošlo pa se sada vraća uobičajenim aktivnostima.

Iako je odrasla bez oca, svoj život smatra radosnim i dobrim. S 10 je godina iz Konjšćine došla u Zagreb. “Moj je djed bio Slovenac, otac Dalmatinac, a ja sam završila u Zagrebu. Znate, mislim da ljudi u životu najviše nauče do dobi od 10 godina. Što do tada znate, pomoći će vam u svim situacijama u životu, to s ove vremenske distance mogu pouzdano reći. Jako se rastužim kad vidim u kakvim sve okolinama odrastaju današnja djeca. Većinu vremena provode na mobitelu. Mi smo prije slušali glazbu, puno čitali i razgovarali s obitelji. Toga danas više gotovo da i nema”, s priličnom dozom nostalgije govori Ksenija.

Djed kao najljepša uspomena
Iz djetinjstva se s najvećom radošću prisjeća svoga, kako kaže – divnoga djeda. “On je službovao u Austriji i Italiji, puno je putovao. Najviše sam od njega naučila, slušajući ga, njegove priče. Prije svega, on je silno volio ljude – nikoga nikad nije ogovarao, nije bio zavidan drugima. Znate, ako se u kući vode razgovori puni mržnje, zavisti i gorčine, vi ne možete biti drugačiji. Zato sam jako sretna i zahvalna da moja obitelj meni to nije usadila”, kaže moja sugovornica.

“Moj je djed uvijek bio sretan i zadovoljan. Imao je pregršt hobija – brao je gljive, rezbario u drvetu, kopao bunare, bio je lovac. Svaki mu je dan bio ispunjen i sretan i jako je često i puno putovao. A mene je uvijek vodio svuda sa sobom. Ne moram Vam ni reći koliko sam uživala.”

Iako su o dječjim internatima napisane tisuće stranica te takav život nije uvijek opisivan kao idiličan, Ksenija se ni na to nikada ne žali. Njoj je, kaže, bilo divno. “Bili smo tada u prekrasnoj vili. Bilo nas je puno i svi smo bili različiti. Ja sam već tada bila prilično formirana osoba. Došla sam iz normalne obitelji, gdje mi nitko nikada nije rekao da sam ružna ili glupa, da ne vrijedim. To je strašno važno za samopouzdanje.”

Prihvaćanje različitosti od najranije dobi
U internatu je, priča mi, bilo djece odasvud. “Tu sam sve naučila o prihvaćanju drugih i drugačijih. Znate, Zagorci nikad nisu imali susjede drugačije od njih samih pa sam sve to u čudu gledala, to mi je bilo kao kazalište – silno zanimljivo!”

No, ni u Zagrebu nije bila prepuštena sama sebi. “Moja mama je u Zagrebu imala obitelj pa sam nedjeljom išla k njima na ručak. Bila sam jako samostalna. Sama sam kupovala knjige, sama prala svoje gaće. Išla sam puno u kazalište, na ples. Bila sam jako snalažljiva, a mogu reći i da sam imala dosta sreće.”

Ksenija nikada nije radila samo jedan posao. Uvijek je nastojala osigurati kvalitetan i dobar život. Tako je jednom u novinama pronašla oglas u kojemu je jedna slijepa osoba tražila nekoga tko će s njom stanovati. “Tako sam ja dobila taj posao. Uskoro sam rodila i prvo dijete. Nakon nekog vremena sam otišla od te gospođe. Moj muž je našao jedan plac pa smo zajedno s njegovim bratom sagradili kuću”, prisjeća se Ksenija.

Poduzetnička ideja
Ubrzo se zaposlila u jednom predstavništvu, iako zapravo nikada nije željela biti službenica. “To je bila maloprodaja i veleprodaja alkoholnih pića. Tu sam dobro zarađivala i uskoro sam počela razmišljati što ću napraviti s novcima koje sam zaradila. I jednog sam dana, posve slučajno, došla do odgovora. Došla sam na kozmetički tretman kod gospođe Rašice, jedne od najpoznatijih kozmetičarki u bivšoj Jugoslaviji. Imala je tada salon u Varšavskoj ulici. Čim sam ušla k njoj i vidjela salon, pomislila sam – e, to je nešto za mene!”

“Odmah sam uvidjela da je ta gospođa majstorica svog zanata pa smo se dogovorile da će me ona polako podučavati kozmetičarskoj struci. To se tada naplaćivalo, ali nije mi bilo žao za to dati novce. Znala sam da je to moj poziv. Ja sam prihvaćala sve zadatke, ništa mi nije bilo teško. Ubrzo sam se odlučila i prekvalificirati za pedikera i frizera. Ostala sam kod gospođe Rašice tri godine. Ujutro sam radila u uredu, a potom, nakon posla, popodne bih odlazila raditi u njezin salon. Odabrala me je zato što sam bila medicinska sestra, to se tada jako cijenilo”, priča mi Ksenija.

Nakon nekog vremena, počela je, kaže, razmišljati o vlastitom poslu. Tu se rodila ideja o otvaranju kozmetičkog salona. Shvatila je da želi imati salon koji neće biti ulični lokal, već ga je željela smjestiti u stanu, daleko od neželjenih pogleda prolaznika. Tako sam si zacrtala da ću kupiti stan. I tako je i bilo. Podignula sam kredit, a malo mi je pomogla i mama. Moj salon je i danas, 40 godina kasnije, još uvijek na istom mjestu, u Dubravi”, s priličnim ponosom priča mi ova poduzetna žena.

Uz sve to, radila je i za jednu austrijsku tvrtku za koju je prodavala medicinsku opremu. To joj je, kaže, odgovaralo, ali joj je i jako dobro išlo, budući da se stalno kretala među ljudima. “Kozmetičaru se dolazi kao psihijatru, mi slušamo razne životne priče, često i u nastavcima. Imala sam i klijentice koje bi muževi naručivali da se relaksiraju i regeneriraju. To je bilo njihovo ulaganje u mir u kući”, smije se Ksenija.

Dobrotvorni rad
Ksenija kaže kako u njezinoj obitelji postoji duga tradicija darežljivih gesta, neka vrsta mecenatstva. “Moj muž i ja odškolovali smo kćer njegovog bratića.” Osim toga, pomagala sam i drugim mladim ljudima, na najrazličitije načine. Kod mene je bila i jedna naša rođakinja Ali, nije ona jedina, kaže Ksenija. “Prije toga, kod mene je bila jedna naša rođakinja. Suprug i ja mnogima smo pomogli i još pomažemo, koliko god možemo.

Drugi životni moto ove Zagrepčanke je – misli pozitivno. “Kad imate pozitivne misli, imate sretan život. Ja, kud god idem, nemam problema. Ni s parkiranjem, ni s bilo čim drugim što trebam obaviti. A znate zašto? Zato jer uvijek mislim da će sve biti dobro, nikada ne sumnjam ni u što. Čak i u situacijama kad dobijem neku lošu dijagnozu – kažem – ne, pogriješili ste, to ćemo morati ponoviti. Mogu doista reći da sam u životu rijetko pogriješila – imam osjećaj kao da me neki anđeo vodi. Obično su moji izbori bili dobri.”

Likovnost, joga, putovanja..
Kako sama voli reći, Ksenija Primorac svoj život nastoji ispuniti ljepotom i kvalitetnim sadržajima pa je i u tom segmentu svakodnevno vrlo aktivna.

“Kao dijete sam jako lijepo crtala i kada sam bila u školi, profesorica mi je rekla da će mi pomoći da krenem u smjeru likovnog obrazovanja. Međutim, ta je škola tada trajala pet godina, a ja sam bila dijete bez oca pa su mi moji bližnji savjetovali neko konkretno zanimanje. Tako da sam onda od toga odustala. No, zato se danas mogu baviti baš svime što želim i volim. Tako pohađam radionice crtanja i uživam”, priča Ksenija Primorac.

Uz crtanje, naša sugovornica i puno čita – jednu knjigu tjedno, kaže. “Jako volim kazalište, ali i putovanja. Nema gdje nisam bila – u Americi, Australiji… Ni pandemija koronavirusa nije me zaustavila. U ovom sam se periodu koncentrirala na Hrvatsku pa putujem s umirovljenicima, sve za male novce. Uključena sam u razne programe, družim se s prijateljicama, sve moje goste iz inozemstva vodim po Hrvatskoj, sve im pokazujem, vozim i organiziram. Znate, jako volim voziti – nekad sam godišnje znala prijeći i do 60.000 kilometara godišnje. Uvijek si organiziram putovanje na način da nešto usput i vidim, da odem na neku izložbu, da nešto novo naučim”, otkriva Ksenija Primorac.

Savjeti za dobar umirovljenički život
Do sada je sudjelovala u čak tri EU programa za umirovljenike. “Došli su penzići iz raznih europskih zemalja. Crtali smo, plesali smo, svuda smo išli. Zagreb jako puno pruža i ima puno sjajnih stvari za nas, umirovljenike. A sve je besplatno ili za male novce”, kaže nam Ksenija. Svjesna je da danas nije lako biti umirovljenik u Hrvatskoj, ali, kaže, mnogi njezini vršnjaci nisu mislili na starost kada je trebalo.

“Znate, ja sam uvijek puno radila, najčešće i po nekoliko poslova. Novac nikome ne pada s neba, treba jako puno raditi kako bi se osigurala mirna starost. Zato je moj život u mirovini kvalitetan i jako sadržajan. Puno se krećem – to je jako važno. Druga ključna stvar je prehrana. Kuham svaki dan i nastojim zdravo jesti. I nikako ne treba zaboraviti na mala životna zadovoljstva. Ja sam u svom životu sa svime zadovoljna i ni na jedan njegov dio se ne žalim”, zaključila je Ksenija Primorac.

……………………………………………………………………………………………………………………………

Prilog je objavljen je u sklopu projekta “’Novo vrijeme – Povećanje kvalitete medijskog izvještavanja o osobama treće životne dobi s ciljem povećanja vidljivosti” koji je ugovoren za sufinanciranje iz Europskog socijalnog fonda na pozivu Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I. Nositelj projekta je Udruga za razvoj internetskih sadržaja Hoću stranicu.