Razmatranju knjige Beara Ivice Đikića, podnaslovljene Dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici, mogli bismo pristupiti iz nekoliko podjednako produktivnih uglova, piše Dinko Kreho za Booksa.hr.

Kroz paralelizam dokumentarnog i literarnog prosedea, autor pokušava prikazati making of ovog najmasovnijeg zločina u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, i to fokusirajući se na sivu eminenciju u njegovoj organizaciji – pukovnika Vojske Republike Srpske, Ljubišu Bearu, koji postaje punopravnim književnim protagonistom.

Mogli bismo govoriti o različitim pristupima pisanja o ratu u postjugoslavenskim književnostima; recimo, Bearu bi bilo zanimljivo kontrastirati s romanom Mirsada Sijarića Još jedna pjesma o ljubavi i ratu, koji sadrži slične ambicije (Sijarićev protagonist je Radovan Karadžić!), ali je realiziran posve suprotnim tehnikama (strujom svijesti i unutarnjim monologom).

Naravno, mogli bismo se baviti i odnosom dokumentarnosti i fikcije, dokumenta i književnosti, te samom formom ‘dokumentarnog romana’ – koja se Đikiću, po vlastitom priznanju, otkrila sa čitanjem nedavno objavljenog hrvatskog izdanja romana Anatomija jedne pobune Javiera Cercasa. Ova informacija potiče na razmišljanje o odnosu centra i periferije u književnosti, tj. o izvozu književnih formi iz centara u periferne književne sredine.

Također, Bearu bi bilo podjednako legitimno čitati i kao novinarsko-publicističko djelo, dakle nefikcijski tekst, uz razmatranje njegove (izvanknjiževne) uvjerljivosti, vjerodostojnosti i etike.

Možda iznenađujuće, čini mi se da je točka u kojoj se svi nabrojani hipotetički pristupi Đikićevom romanu susreću upravo pitanje njegove forme. Ukratko: kako se ovaj ‘dokumentarni roman’ oblikuje kao dokument i kao roman? Refleksija o formi može nam baciti svjetlo na cijelu lepezu (po)etičkih pitanja koja Đikićev literarno-novinarski projekt pobuđuje.

Svakako valja naglasiti da je Đikić, nekadašnji član redakcije Feral Tribunea a sad urednik tjednika Novosti, po mnogočemu visoko ‘kvalificiran’ za nekonvencionalan spisateljski poduhvat kakav je Beara. Od svih naših novinara-pisaca, novinara-u-književnosti i književnika-u-novinama, Đikić je ostvario vjerojatno najveće domete istodobno u književnosti, u novinarstvu i u publicistici; njegova bibliografija, među ostalim, obuhvaća i jednu biografiju Stipe Mesića i jedan kanonski roman postjugoslavenske proze (Cirkus Columbia).

Kapetan ratnog broda Jugoslavenske narodne armije Ljubiša Beara, Sarajlija porijeklom iz splitskoga zaleđa, svoju odanost bratstvu i jedinstvu i tekovinama Naroodnoslobodilačke borbe, u osvit devedesetih je zamijenio odanošću nacionalnoj Stvari i bespogovornom poslušnošću zapovjednom lancu na čijem se vrhu nalazio Ratko Mladić. U takvom obratu nije bio nimalo usamljen – a opet, razmjere i narav Bearine ‘prakse’ jedinstvene su čak i za standarde jugoslavenskih ratova devedesetih. Podsjetimo: u četiri do pet dana ljeta 1995., dok se političko vodstvo Republike Srpske nalazi pod rastućim pritiskom Međunarodne zajednice, a njeno vojno rasulo je sve upadljivije, pobijeno je nekoliko hiljada zarobljenika iz prethodno zaštićene enklave Srebrenica.

Đikić pokazuje i prikazuje kako je ključni arhitekt tog zločina bio upravo Beara, no odbacuje logiku po kojoj bi ovaj bio tek “deuhumanizirani kotačić u perfektno uštimanom stroju za proizvodnju smrti”. Teza o banalnosti zla, po Đikiću, nije primjenjiva na situaciju u kojoj su osmišljavane i organizirane masovne egzekucije srebreničkih zarobljenika, budući da nikakav ‘stroj’ – usporediv, recimo, s ubilačkom mašinerijom Trećega Reicha – tih dana nije bio u pogonu, naprotiv: Beara je oskudijevao u logistici, strukture kojima je zapovijedao i one koje su zapovijedale njemu rasipale su se, komunikacije su pucale na sve strane, a na (para)državne insitucije sve se manje mogao osloniti.

Otud je on, zaključuje Đikić, morao biti izvanredno motiviran – i to po svoj prilici ne toliko apstraktnim nacionalističkim fanatizmom koliko željom da se dokaže kao dobar vojnik i pouzdan zapovjednik, sposoban da, ako treba, iznese našu stvar na vlastitim plećima.

U ispitivanju “improvizirane strukture zla” koju je Beara pustio u pogon Đikić se služi vrlo raznolikim prosedeima. Recimo, u romanu često susrećemo formu i matrice istrage, kako u njezinoj novinarsko-reporterskoj varijanti, tako i u registru bližem kriminalističkoj prozi. Recimo, istraga uzima maha kad Đikić, prateći svog protagonista iz dana u dana, pokušava odgovoriti na uvijek aktualno pitanje naših devedesetih – tko je “znao za zločine”? Ovaj segment romana jedan je od njegovih najpamtljivijih dijelova.

S druge strane, neki dijelovi Beare, poput prve polovice drugog dijela, čitaju se kao tečna pripovjedna proza, uz koju gotovo da zaboravljamo na dokumentarnu prtljagu romana. Ključnu ulogu u toj ‘tranziciji’ igra iznimno vješta karakterizacija: likovi SDS-ovog funkcionera Miroslava Deronjića, ljigavog birokrata koji nastoji ugrabiti što više moći a što više oprati ruke od odgovornosti, ili zapovjednika 2. bataljona zvorničke brigade VRS Srećka Aćimovića, koji panično traži način da izbjegne uključivanje svojih vojnika u egzekucije, izrazito su dojmljivi i književno uspjeli. Fokus na karakterizaciji omogućuje Đikiću da se, uspostavivši Bearu kao centralnoga lika i protagonista teksta, uglavnom bezbolno kreće između terena dokumentarne rekonstrukcije, eseja, i character-driven pripovjedne proze.

Ipak, roman sadrži i upadljive slabosti. Primjerice, opisi uspona i institucionalizacije nacionalističke ideologije, sloma socijalističke Jugoslavije i izbijanja rata poprilično su šablonski artikulirani, mjestimice i banalni. Čini se da Đikić, koji obilato citira pisca i publicista Ivana Lovrenovića, pristaje uz objašnjenje koje uspjeh nacionalizma veže uz njegov navodni kontinuitet s duhom partijskog autoritarizma u SFRJ i odsustvo liberalnih vrijednosti u društvu, što je popularno, ali nimalo zadovoljavajuće objašnjenje. Naprotiv, autor Beare gotovo i da ne tematizira razbijanje samoupravnog socijalizma i uspostavljanje (tj. restauraciju) kapitalističkog poretka, pogotovo ne u kontekstu globalne političke konstelacije poslije pada Berlinskog zida, kao nezaobilazne su-uzročnike ‘našega’ rata. Ovakvi eksplanatorni nedostaci tim više upadaju u oči utoliko što je u Beari dokumentarna rekonstrukcija barem podjednako važna koliko i psihološko nijansiranje likova.

Jedno od ključnih mjesta za cjelinu knjige predstavlja i Post scriptum – koji je to samo u odnosu na glavni korpus teksta, jer nakon njega slijedi faktografski Epilog – u kojem Đikić daje zamaha fikciji. Zapravo, on po vlastitom priznanju razvija jedan motiv čiji ga je književni potencijal za vrijeme pisanja knjige proganjao: fenomen lokalnih istočnobosanskih šofera, civila, uposlenih, milom ili silom, da razvoze srebreničke zarobljenike po lokacijama za strijeljanje. Đikić zamišlja priču o jednom takvom vozaču, koji danas živi u nekoj kanadskoj zabiti, i piše ispovijest o svojoj ulozi u krvavim julskim danima 1995., te njegovom sinu koji o ovom dijelu očeve prošlosti ne zna ništa, a saznat će baš dok se otac bude bacao pod vlak.

Vladimir Arsenić je u svojoj kritici romana okarakterizirao ovaj dio kao svojevrsni nacrt ili čak vježbu za mogući roman o Srebrenici, što mi se čini dobro pogođenim. Ipak, dok Arsenić Đikićev Post scriptum smatra dobro osmišljenim i ukomponiranim metatekstualnim priznanjem o nemoći književnosti pred užasom, meni on u kontekstu romana naprosto ‘škripi’. Naime, ne samo da mi spomenuti segment djeluje nakalemljeno – hipotetiziranje o mogućim literarnim potencijalima pojedinih motiva iz građe o Srebrenici zanimljiv je postupak, ali u ovoj izvedbi strši, tim više što se ograničava na slučaj civilnih šofera – nego i konkretna priča koju Đikić skicira djeluje mlako, stereotipno i predivivo u mjeri nedostojnoj njegove proze.

Đikićev ‘dokumentarni roman’ u mnogim je aspektima vrlo relevantan i kao dokument i kao roman, dok mjestimice djeluje i sklepano, pa i pada u opća mjesta. U glavnome toku romana, dok prati nedaće Ljubiše Beare i društva oko njega, Đikić ispisuje neke od najuvjerljivjih stranica novije domaće proze (i po romanesknim i po novinarsko-reporterskim mjerilima, ako možemo tako reći). U pobočnim segmentima Beare, bilo da je u pitanju iscrtavanje historijskog konteksta ili romansijerski spin-off, rezultat je znatno manje impresivan.

Đikićeva nesvakidašnja knjiga po mnogim kriterijima ima potencijala za višestruka izdanja, domaća kao i inozemna. Bi li bilo previše očekivati da neko buduće izdanje Beare donese i bolje organiziranu i pročišćenu cjelinu?