U 2015. je čak svaka četvrta pritužba na diskriminaciju bila upravo ona na osnovu rase, etničke pripadnosti ili boje kože odnosno nacionalnog podrijetla, a i dalje su najizloženiji pripadnici srpske i romske nacionalne manjine. A, godinu je obilježilo dovođenje u pitanje samog postojanja manjinskih prava i pogrešno su bila predstavljana kao ugrožavanje prava većine. Ljudska prava jesu odgovornost države, ona ih mora štititi i osigurati njihovo poštivanje. Postoji potreba za boljim poznavanjem i razumijevanjem ljudskih prava i diskriminacije, a to je proces koji traje i može se uspješno provesti samo ako postoji otvorenost prema dijalogu. Nažalost, ovogodišnja rasprava u Saboru pokazala je da je interes političara prema nacionalnim manjinama u najvećoj mjeri negativno usmjeren – prema pogrešnoj tezi kako prava manjine ugrožavaju prava većine.

Razgovarao: Stojan Obradović

Bilo bi realno pretpostaviti da će godišnje Izvješće Pučke pravobraniteljice pokrenuti niz pitanja o stanju ljudskih prava u hrvatskom društvu. No ta je rasprava faktički ostala u sjeni činjenice da je saborska većina nije prihvatila Izvješće za 2015. godinu. U žiži su javnosti politički motivi ove odluke, a kakvo je zapravo stanje ljudskih prava? Koji su najizraženiji problemi na koje je ukazalo vaše Izvješće za proteklu godinu i što bi nas na tom planu trebalo najviše zabrinuti?

Izvješće je pregled stanja ljudskih prava i pojava diskriminacije u 2015. godini, a pripremljeno je u više od 50 tematskih poglavlja – od energetskog siromaštva, zdravstvene zaštite, prava nacionalnih manjina, izbjegličke krize, prava na vodu i mnogih drugih. U njemu dajemo i 160 preporuka za uklanjanje sustavnih problema koje smo uočili, a mnogi od njih mogu se pronaći u barem jednom od tri naglaska: prvi je nepovjerenje građana prema institucijama, bez obzira u kojem području i na kojoj razini one djeluju – pravosuđe, uprava, nacionalna, regionalna i lokalna razina. Drugi je činjenica da građani teško ostvaruju ekonomska i socijalna prava, a jednakost pred zakonom ili pristup zdravstvenoj zaštiti često ovise o njihovom imovnom stanju, dok je pristup javnim uslugama nerijetko uvjetovan mjestom u kojem žive. Treći je položaj nacionalnih manjina, koje otežano ostvaruju svoja prava, a prema njima je u znatnoj mjeri bio usmjeren diskriminatorni govor i govor mržnje u protekloj godini. Sve ove zaključke donijeli smo nakon detaljne analize podataka svih javnopravnih tijela, udruga, socijalnih partnera, vjerskih zajednica, organizacija i mnogih drugih kojima smo se obratili prije pripreme Izvješća, naših informacija koje imamo iz pritužbi građana i terenskih obilazaka, kao i iz relevantnih domaćih i međunarodnih istraživanja.

IZBORI ZAOŠTRAVAJU ODNOS PREMA MANJINAMA

Manjinska pitanja uopće i nacionalnih manjina napose po logici stvari nameću se kao jedno od ključnih područja rada Pučkog pravobranitelja. Koji su najznačajniji problemi na koje je, kada su u pitanju nacionalne manjine, ukazalo Izvješće?

Tako je, nacionalne manjine su naše područje rada, prvenstveno zbog nadležnosti koju imamo kao središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije u Hrvatskoj. U 2015. je čak svaka četvrta pritužba na diskriminaciju bila upravo ona na osnovu rase, etničke pripadnosti ili boje kože odnosno nacionalnog podrijetla, a i dalje su najizloženiji pripadnici srpske i romske nacionalne manjine. Godinu je obilježilo dovođenje u pitanje samog postojanja manjinskih prava i pogrešno su bila predstavljana kao ugrožavanje prava većine. Ovi podatci zasigurno su povezani s činjenicom da su se prošle godine u dva navrata održavali izbori, predsjednički i parlamentarni, a tijekom predizbornih kampanja došlo je do porasta neprihvatljivog i diskriminatornog govora te govora mržnje usmjerenog prema manjinama.

Što je posebno u tom okviru značajno za romsku nacionalnu manjinu?

Prije svega, Romi izuzetno rijetko traže zaštitu svojih prava, i to se ni u 2015. nije promijenilo.

Zato smo aktivnije djelovali na terenu, jer je to prilika ne samo za bilježenje stanja u naseljima, već i za razgovore sa stanovnicima. Tako smo prošle godine obišli više od 20 romskih naselja u raznim dijelovima zemlje, upravo kako bismo doznali što više o problemima s kojima se suočavaju. Žive u siromaštvu, u neodgovarajućim uvjetima, udaljeni od ostatka stanovništva, isključeni iz sustava obrazovanja, nezaposleni, lošeg zdravstvenog stanja, često i bez zdravstvenog osiguranja te izloženi diskriminaciji.

Stječe se dojam da se problemi nacionalnih manjina i posebno romske nacionalne manjine iz godine u godinu faktički ponavljaju. Kako bi mogli ocijeniti situaciju u zadnjih nekoliko godina. Kakav je proces? Da li manjinska prava napreduju, stagniraju ili nazaduju?

To je točno, na veći dio ovih problema ukazujemo više godina. Pomaci na bolje se događaju, no polako, jer zahtijevaju sustavne promjene. Zato se nadam da će preporuke iz Izvješća naići na ‘plodno tlo’ i biti iskorištene jer doista mogu unaprijediti razinu zaštite temeljnih prava građana.

Primjerice, Nacionalni plan borbe protiv diskriminacije prestao je važiti prije više od dvije godine, a novi je tek u pripremi. Nedostaje i Akcijski plan za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma, čija se izrada također tek priprema. On je nužan jer su trenutačno mjere društvenog uključivanja Roma raspršene i nepovezane, dakle neefikasne, a ne mjeri se ni njihova učinkovitost. Provode se samostalno, na vlastitu inicijativu, a oni koji ih provode na različitim razinama, često nisu ni upoznati s aktivnostima ostalih provoditelja.

NEDOSTATAK PLANOVA I MJERA

Kakvi su procesi u tom pogledu prisutni nakon što smo ušli u Europsku uniju?

Nije došlo do značajne promjene. Mi smo i 2012. izvještavali o problemima romske nacionalne manjina koje smo uočili i u 2015., što i ne čudi kad znamo da većina njih zahtijeva strukturne promjene, a i nerijetko su međusobno povezani, stoga ne mogu biti riješeni u nekoliko poteza. No, čak i kada se za to na prvi pogled stvore uvjeti, nije ih uvijek moguće ostvariti. Primjerice, ako je za subvencioniranje troškova režija, kako bi se barem djelomično ublažila neimaština, potrebno da priključak glasi na ime osobe koja podnosi zahtjev, to znači da subvencija neće biti dostupna onima čiji objekti nisu izravno, već posredno spojeni na električnu mrežu, što je čest slučaj u romskim naseljima. Ovaj primjer najbolje pokazuje kako je potrebno dobro definirati problem, ali istovremeno i obratiti pažnju na njegovu povezanost s drugim područjima.

Ima li promjena u položaju romske nacionalne manjine. U kojim se segmentima njihov položaj poboljšava, a u kojima eventualno pogoršava ?

Generalno govoreći nema značajnih promjena, ali ima pojedinačnih pomaka, kako na bolje, tako i daljnjih pogoršanja. Odličan primjer su suradnje lokalnih i regionalnih vlasti međusobno i sa središnjim tijelima, poput Vladinog ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koje su dovele do poboljšanja u razvoju infrastrukture u naseljima – izgradnje cesta, mreže vodoopskrbe ili uvođenje javne rasvjete. No, nažalost, i proteklih godina smo zabilježili primjere preseljenja Roma iz jednog izoliranog naselja u još udaljenije i izdvojenije od onog u kojem su do tad živjeli.

Možete li posebno ocijeniti situaciju na području diskriminacije, odnosno borbe protiv diskriminacije kada je u pitanju romska nacionalna manjina?

Upravo je izoliranost koju sam spomenula jedan od značajnijih problema, jer u takvim naseljima često žive samo pripadnici romske nacionalne manjine, izdvojeni i izolirani od ostatka stanovništva. To je pogrešno jer se smanjuju prilike za uspješnu integraciju, onemogućuje svakodnevna komunikacija stanovnika međusobno, a ti kontakti su preduvjet uspješnog suživota. Često nemaju priključke na javnu vodoopskrbu, električnu energiju, nemaju asfaltirane ceste ni legalizirane objekte, a naselja nisu dobro ili uopće povezana javnim prijevozom, što otežava pristup liječniku ili obrazovanju. Doista puno prepreka, za čije rješavanje je nužna suradnja vlasti na svim razinama – lokalnoj, regionalnoj i državnoj. Dodatni problem je i pravna ‘nevidljivost’ pripadnika romske manjine koji su rođeni u Hrvatskoj, no nisu nikad prijavljeni u matičnim uredima, a naknadni upisi su komplicirani i skupi pa ostaju nereguliranog statusa. Razni socijalni i ekonomski razlozi djeci otežavaju pristup obrazovanju, zbog čega mnogi napuštaju škole. U Izvješću pišemo i o otežanom pristupu socijalnim pravima zbog propisa koji ih reguliraju, i to na primjeru uvjeta prema kojem korisnici zajamčene minimalne naknade ne mogu posjedovati niti koristiti tuđe vozilo, što najnepovoljnije utječe na siromašne obitelji s više djece. Ostaje i problem dugotrajne nezaposlenosti, koji neće riješiti sadašnja situacija u kojoj Romi, zbog nedostatka kvalifikacija, u znatnoj mjeri popunjavaju niže kvalificirana i slabo plaćena radna mjesta.

PROBLEM IZOLIRANOSTI

Kako procjenjujete odgovornost državnih i društvenih institucija za aktualno stanje romskih problema. Da li u aktualnim problemima romske nacionalne manjine vidljiv, eventualno i njihov loš rad i kako taj problem učiniti transparentnim odnosno zaoštriti pitanje njihove odgovornosti ? Kako uopće mijenjati taj odnos?

Ljudska prava jesu odgovornost države, ona ih mora štititi i osigurati njihovo poštivanje, a na nama kao instituciji za promociju i zaštitu ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije je da tome pridonesemo ukazivanjem na stanje i davanjem preporuka. To činimo temeljitim i strpljivim argumentiranjem, što dugoročno i daje rezultate. Primjera je mnogo, poput izgradnje autobusnog stajališta u romskom naselju kako učenici ne bi morali pješačiti cestom dva kilometra do iduće najbliže. Kad pitate za zaoštravanje pitanja njihove odgovornosti, rekla bih da generalno postoji potreba za boljim poznavanjem i razumijevanjem ljudskih prava i diskriminacije, a to je proces koji traje i može se uspješno provesti samo ako postoji otvorenost prema dijalogu sa svima koji mogu pridonijeti, te zajedničkim i koordiniranim radom.

Koje bi bile vaše ključne preporuke u cilju promjene i poboljšanja stanja kada su u pitanju nacionalne manjine i posebno romska nacionalna manjina?

Samo u posljednjem Izvješću preporučili smo jedinicama lokalne samouprave da izbjegavaju poticanje izgradnje prostorno izoliranih, isključivo romskih naselja, kao i da stvore pretpostavke za legalizaciju bespravno izgrađenih objekata i uređenje lokacija na kojima se nalaze romska naselja. Kad je u pitanju status pravno ‘nevidljivih’ osoba, preporučili smo Ministarstvu socijalne politike i mladih da pronađe načine utvrđivanja njihovog identiteta. Istom Ministarstvu smo preporučili i da razmotri izmjene potencijalno diskriminatornih odredbi Zakona o socijalnoj skrbi, kako bi korisnici naknada iz sustava socijalne skrbi mogli imati ili koristiti tuđe vozilo. Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina preporučili smo usklađivanje djelovanja onih koji provode mjere predviđene Nacionalnom strategijom za uključivanje Roma, kao i učinkovitiju provedbu i jednostavnije praćenje tih mjera.

Kako gledate na izvješća o stanju ljudskih i manjinskih prava u Hrvatskoj koje dolaze od međunarodnih institucija (Amnesty ili npr. najnovije izvješće Vijeća Europe). Koliko su te ocjene utemeljene i koliko korespondiraju s vašim izvještajima?

U velikoj mjeri se naše Izvješće podudara s izvješćima međunarodnih dionika, što je samo potvrda utemeljenosti naših zaključaka. Tako i Vijeće Europe i Agencija za temeljna prava EU (FRA) govore o diskriminaciji nacionalnih manjina kao značajnom problemu. Kad govore o Romima diljem Europe, također se podudaraju s našim saznanjima, govoreći o problemima stanovanja, socijalne skrbi, obrazovanja te nereguliranim statusnim pitanjima. State Department također navodi i ono o čemu mi izvještavamo i dajemo preporuke – o diskriminaciji i pojavama nasilja prema nacionalnim manjinama, statusnim problemima Roma, društvenoj isključenosti, problemima sa zapošljavanjem, obrazovanjem ili infrastrukturom u naseljima.

POTREBNO BOLJE RAZUMIJEVANJE LJUDSKIH PRAVA

Kako procjenjujete aktualnu političku i sociokulturnu klimu u hrvatskom društvu kada su u pitanju nacionalne manjine i manjinska prava i kako to utječe na ostvarivanje tih prava?

Postoji niska razina svijesti o važnosti zaštite prava nacionalnih manjina, kao i o vrijednosti kulturalne različitosti društva u kojem

U 2015. je čak svaka četvrta pritužba na diskriminaciju bila upravo ona na osnovu rase, etničke pripadnosti ili boje kože odnosno nacionalnog podrijetla, a i dalje su najizloženiji pripadnici srpske i romske nacionalne manjine. A, godinu je obilježilo dovođenje u pitanje samog postojanja manjinskih prava i pogrešno su bila predstavljana kao ugrožavanje prava većine. Ljudska prava jesu odgovornost države, ona ih mora štititi i osigurati njihovo poštivanje. Postoji potreba za boljim poznavanjem i razumijevanjem ljudskih prava i diskriminacije, a to je proces koji traje i može se uspješno provesti samo ako postoji otvorenost prema dijalogu. Nažalost, ovogodišnja rasprava u Saboru pokazala je da je interes političara prema nacionalnim manjinama u najvećoj mjeri negativno usmjeren – prema pogrešnoj tezi kako prava manjine ugrožavaju prava većine.

Razgovarao: Stojan Obradović

Bilo bi realno pretpostaviti da će godišnje Izvješće Pučke pravobraniteljice pokrenuti niz pitanja o stanju ljudskih prava u hrvatskom društvu. No ta je rasprava faktički ostala u sjeni činjenice da je saborska većina nije prihvatila Izvješće za 2015. godinu. U žiži su javnosti politički motivi ove odluke, a kakvo je zapravo stanje ljudskih prava? Koji su najizraženiji problemi na koje je ukazalo vaše Izvješće za proteklu godinu i što bi nas na tom planu trebalo najviše zabrinuti?

Izvješće je pregled stanja ljudskih prava i pojava diskriminacije u 2015. godini, a pripremljeno je u više od 50 tematskih poglavlja – od energetskog siromaštva, zdravstvene zaštite, prava nacionalnih manjina, izbjegličke krize, prava na vodu i mnogih drugih. U njemu dajemo i 160 preporuka za uklanjanje sustavnih problema koje smo uočili, a mnogi od njih mogu se pronaći u barem jednom od tri naglaska: prvi je nepovjerenje građana prema institucijama, bez obzira u kojem području i na kojoj razini one djeluju – pravosuđe, uprava, nacionalna, regionalna i lokalna razina. Drugi je činjenica da građani teško ostvaruju ekonomska i socijalna prava, a jednakost pred zakonom ili pristup zdravstvenoj zaštiti često ovise o njihovom imovnom stanju, dok je pristup javnim uslugama nerijetko uvjetovan mjestom u kojem žive. Treći je položaj nacionalnih manjina, koje otežano ostvaruju svoja prava, a prema njima je u znatnoj mjeri bio usmjeren diskriminatorni govor i govor mržnje u protekloj godini. Sve ove zaključke donijeli smo nakon detaljne analize podataka svih javnopravnih tijela, udruga, socijalnih partnera, vjerskih zajednica, organizacija i mnogih drugih kojima smo se obratili prije pripreme Izvješća, naših informacija koje imamo iz pritužbi građana i terenskih obilazaka, kao i iz relevantnih domaćih i međunarodnih istraživanja.

IZBORI ZAOŠTRAVAJU ODNOS PREMA MANJINAMA

Manjinska pitanja uopće i nacionalnih manjina napose po logici stvari nameću se kao jedno od ključnih područja rada Pučkog pravobranitelja. Koji su najznačajniji problemi na koje je, kada su u pitanju nacionalne manjine, ukazalo Izvješće?

Tako je, nacionalne manjine su naše područje rada, prvenstveno zbog nadležnosti koju imamo kao središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije u Hrvatskoj. U 2015. je čak svaka četvrta pritužba na diskriminaciju bila upravo ona na osnovu rase, etničke pripadnosti ili boje kože odnosno nacionalnog podrijetla, a i dalje su najizloženiji pripadnici srpske i romske nacionalne manjine. Godinu je obilježilo dovođenje u pitanje samog postojanja manjinskih prava i pogrešno su bila predstavljana kao ugrožavanje prava većine. Ovi podatci zasigurno su povezani s činjenicom da su se prošle godine u dva navrata održavali izbori, predsjednički i parlamentarni, a tijekom predizbornih kampanja došlo je do porasta neprihvatljivog i diskriminatornog govora te govora mržnje usmjerenog prema manjinama.

Što je posebno u tom okviru značajno za romsku nacionalnu manjinu?

Prije svega, Romi izuzetno rijetko traže zaštitu svojih prava, i to se ni u 2015. nije promijenilo.

Zato smo aktivnije djelovali na terenu, jer je to prilika ne samo za bilježenje stanja u naseljima, već i za razgovore sa stanovnicima. Tako smo prošle godine obišli više od 20 romskih naselja u raznim dijelovima zemlje, upravo kako bismo doznali što više o problemima s kojima se suočavaju. Žive u siromaštvu, u neodgovarajućim uvjetima, udaljeni od ostatka stanovništva, isključeni iz sustava obrazovanja, nezaposleni, lošeg zdravstvenog stanja, često i bez zdravstvenog osiguranja te izloženi diskriminaciji.

Stječe se dojam da se problemi nacionalnih manjina i posebno romske nacionalne manjine iz godine u godinu faktički ponavljaju. Kako bi mogli ocijeniti situaciju u zadnjih nekoliko godina. Kakav je proces? Da li manjinska prava napreduju, stagniraju ili nazaduju?

To je točno, na veći dio ovih problema ukazujemo više godina. Pomaci na bolje se događaju, no polako, jer zahtijevaju sustavne promjene. Zato se nadam da će preporuke iz Izvješća naići na ‘plodno tlo’ i biti iskorištene jer doista mogu unaprijediti razinu zaštite temeljnih prava građana.

Primjerice, Nacionalni plan borbe protiv diskriminacije prestao je važiti prije više od dvije godine, a novi je tek u pripremi. Nedostaje i Akcijski plan za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma, čija se izrada također tek priprema. On je nužan jer su trenutačno mjere društvenog uključivanja Roma raspršene i nepovezane, dakle neefikasne, a ne mjeri se ni njihova učinkovitost. Provode se samostalno, na vlastitu inicijativu, a oni koji ih provode na različitim razinama, često nisu ni upoznati s aktivnostima ostalih provoditelja.

NEDOSTATAK PLANOVA I MJERA

Kakvi su procesi u tom pogledu prisutni nakon što smo ušli u Europsku uniju?

Nije došlo do značajne promjene. Mi smo i 2012. izvještavali o problemima romske nacionalne manjina koje smo uočili i u 2015., što i ne čudi kad znamo da većina njih zahtijeva strukturne promjene, a i nerijetko su međusobno povezani, stoga ne mogu biti riješeni u nekoliko poteza. No, čak i kada se za to na prvi pogled stvore uvjeti, nije ih uvijek moguće ostvariti. Primjerice, ako je za subvencioniranje troškova režija, kako bi se barem djelomično ublažila neimaština, potrebno da priključak glasi na ime osobe koja podnosi zahtjev, to znači da subvencija neće biti dostupna onima čiji objekti nisu izravno, već posredno spojeni na električnu mrežu, što je čest slučaj u romskim naseljima. Ovaj primjer najbolje pokazuje kako je potrebno dobro definirati problem, ali istovremeno i obratiti pažnju na njegovu povezanost s drugim područjima.

Ima li promjena u položaju romske nacionalne manjine. U kojim se segmentima njihov položaj poboljšava, a u kojima eventualno pogoršava ?

Generalno govoreći nema značajnih promjena, ali ima pojedinačnih pomaka, kako na bolje, tako i daljnjih pogoršanja. Odličan primjer su suradnje lokalnih i regionalnih vlasti međusobno i sa središnjim tijelima, poput Vladinog ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koje su dovele do poboljšanja u razvoju infrastrukture u naseljima – izgradnje cesta, mreže vodoopskrbe ili uvođenje javne rasvjete. No, nažalost, i proteklih godina smo zabilježili primjere preseljenja Roma iz jednog izoliranog naselja u još udaljenije i izdvojenije od onog u kojem su do tad živjeli.

Možete li posebno ocijeniti situaciju na području diskriminacije, odnosno borbe protiv diskriminacije kada je u pitanju romska nacionalna manjina?

Upravo je izoliranost koju sam spomenula jedan od značajnijih problema, jer u takvim naseljima često žive samo pripadnici romske nacionalne manjine, izdvojeni i izolirani od ostatka stanovništva. To je pogrešno jer se smanjuju prilike za uspješnu integraciju, onemogućuje svakodnevna komunikacija stanovnika međusobno, a ti kontakti su preduvjet uspješnog suživota. Često nemaju priključke na javnu vodoopskrbu, električnu energiju, nemaju asfaltirane ceste ni legalizirane objekte, a naselja nisu dobro ili uopće povezana javnim prijevozom, što otežava pristup liječniku ili obrazovanju. Doista puno prepreka, za čije rješavanje je nužna suradnja vlasti na svim razinama – lokalnoj, regionalnoj i državnoj. Dodatni problem je i pravna ‘nevidljivost’ pripadnika romske manjine koji su rođeni u Hrvatskoj, no nisu nikad prijavljeni u matičnim uredima, a naknadni upisi su komplicirani i skupi pa ostaju nereguliranog statusa. Razni socijalni i ekonomski razlozi djeci otežavaju pristup obrazovanju, zbog čega mnogi napuštaju škole. U Izvješću pišemo i o otežanom pristupu socijalnim pravima zbog propisa koji ih reguliraju, i to na primjeru uvjeta prema kojem korisnici zajamčene minimalne naknade ne mogu posjedovati niti koristiti tuđe vozilo, što najnepovoljnije utječe na siromašne obitelji s više djece. Ostaje i problem dugotrajne nezaposlenosti, koji neće riješiti sadašnja situacija u kojoj Romi, zbog nedostatka kvalifikacija, u znatnoj mjeri popunjavaju niže kvalificirana i slabo plaćena radna mjesta.

PROBLEM IZOLIRANOSTI

Kako procjenjujete odgovornost državnih i društvenih institucija za aktualno stanje romskih problema. Da li u aktualnim problemima romske nacionalne manjine vidljiv, eventualno i njihov loš rad i kako taj problem učiniti transparentnim odnosno zaoštriti pitanje njihove odgovornosti ? Kako uopće mijenjati taj odnos?

Ljudska prava jesu odgovornost države, ona ih mora štititi i osigurati njihovo poštivanje, a na nama kao instituciji za promociju i zaštitu ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije je da tome pridonesemo ukazivanjem na stanje i davanjem preporuka. To činimo temeljitim i strpljivim argumentiranjem, što dugoročno i daje rezultate. Primjera je mnogo, poput izgradnje autobusnog stajališta u romskom naselju kako učenici ne bi morali pješačiti cestom dva kilometra do iduće najbliže. Kad pitate za zaoštravanje pitanja njihove odgovornosti, rekla bih da generalno postoji potreba za boljim poznavanjem i razumijevanjem ljudskih prava i diskriminacije, a to je proces koji traje i može se uspješno provesti samo ako postoji otvorenost prema dijalogu sa svima koji mogu pridonijeti, te zajedničkim i koordiniranim radom.

Koje bi bile vaše ključne preporuke u cilju promjene i poboljšanja stanja kada su u pitanju nacionalne manjine i posebno romska nacionalna manjina?

Samo u posljednjem Izvješću preporučili smo jedinicama lokalne samouprave da izbjegavaju poticanje izgradnje prostorno izoliranih, isključivo romskih naselja, kao i da stvore pretpostavke za legalizaciju bespravno izgrađenih objekata i uređenje lokacija na kojima se nalaze romska naselja. Kad je u pitanju status pravno ‘nevidljivih’ osoba, preporučili smo Ministarstvu socijalne politike i mladih da pronađe načine utvrđivanja njihovog identiteta. Istom Ministarstvu smo preporučili i da razmotri izmjene potencijalno diskriminatornih odredbi Zakona o socijalnoj skrbi, kako bi korisnici naknada iz sustava socijalne skrbi mogli imati ili koristiti tuđe vozilo. Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina preporučili smo usklađivanje djelovanja onih koji provode mjere predviđene Nacionalnom strategijom za uključivanje Roma, kao i učinkovitiju provedbu i jednostavnije praćenje tih mjera.

Kako gledate na izvješća o stanju ljudskih i manjinskih prava u Hrvatskoj koje dolaze od međunarodnih institucija (Amnesty ili npr. najnovije izvješće Vijeća Europe). Koliko su te ocjene utemeljene i koliko korespondiraju s vašim izvještajima?

U velikoj mjeri se naše Izvješće podudara s izvješćima međunarodnih dionika, što je samo potvrda utemeljenosti naših zaključaka. Tako i Vijeće Europe i Agencija za temeljna prava EU (FRA) govore o diskriminaciji nacionalnih manjina kao značajnom problemu. Kad govore o Romima diljem Europe, također se podudaraju s našim saznanjima, govoreći o problemima stanovanja, socijalne skrbi, obrazovanja te nereguliranim statusnim pitanjima. State Department također navodi i ono o čemu mi izvještavamo i dajemo preporuke – o diskriminaciji i pojavama nasilja prema nacionalnim manjinama, statusnim problemima Roma, društvenoj isključenosti, problemima sa zapošljavanjem, obrazovanjem ili infrastrukturom u naseljima.

POTREBNO BOLJE RAZUMIJEVANJE LJUDSKIH PRAVA

Kako procjenjujete aktualnu političku i sociokulturnu klimu u hrvatskom društvu kada su u pitanju nacionalne manjine i manjinska prava i kako to utječe na ostvarivanje tih prava?

Postoji niska razina svijesti o važnosti zaštite prava nacionalnih manjina, kao i o vrijednosti kulturalne različitosti društva u kojem živimo. Pripadnici nacionalnih manjina se, a posebno romska, osim s teškim uvjetima života i ograničenim pristupom javnim uslugama, svakodnevno suočavaju i s predrasudama. Naravno da sve skupa negativno utječe na razinu ostvarivanja njihovih prava, ali bojim se da ih u isto vrijeme i obeshrabruje u ukazivanju na probleme i traženju zaštite, što također ima značajne posljedice, kako za nacionalne manjine, tako i za cjelokupno društvo.

Kako jačati kulturu društvene tolerancije?

Čarobna formula, nažalost, ne postoji, ali određene korake bismo trebali kao društvo poduzeti. To su edukacija i razgovor, jasna podrška svima prema kojima se izražava netolerancija i uklanjanje sustavnih prepreka s kojima se suočavaju. No, to je tek jedan dio priče. U isto vrijeme moramo inzistirati na jačanju institucija i povjerenja građana u njih te njegovanju demokratskih vrijednosti – tolerancije, dijaloga i slobode medija.

U vašem Izvješću posebno apostrofirate i probleme medija. Kako bi ocijenili odnos medija prema nacionalnim manjinama. Koji su tu, po vama , najizraženiji problemi i što bi i kako trebalo mijenjati?

Svakako ima mjesta za unaprjeđenja. Češće uključivanje pripadnika nacionalnih manjina u razgovore o nacionalnim temama zasigurno je dobrodošlo, kao i više afirmativnog sadržaja o njihovim posebnostima, pozitivnih priča o integraciji ili suživotu s većinskim stanovništvom. Time bi zasigurno doprinijeli uklanjanju predrasuda i stvaranju društva tolerancije. Propuštena prilika za napredak u tom smjeru je marginaliziranje emisija manjinskog sadržaja u programu javne televizije.

S druge strane, kada govorimo o medijskoj aktivnosti manjinskih udruga, zanimljivo je kako je izdavaštvo u tom smislu razvijeno, no u isto vrijeme, niti jednoj radijskoj postaji koncesionar nije udruga nacionalne manjine ili organizacija koja se u najvećoj mjeri bavi manjinskim temama. To je, s obzirom na ulogu koju u životu stanovnika ima radio, medij koji je s nama tijekom cijelog dana, doista šteta.

NEGATIVNO USMJEREN INTERES

Političari (dio političara ili dio političkog establishmenta) su odbili vaše Izvješće. A kako vi ocjenjujete odnos političara prema problemima ljudskih prava, prema nacionalnim manjinama, prema problematici Roma …?

Mislim da moramo krenuti od činjenice da veliki broj političara nije upoznat sa svrhom i važnošću prava nacionalnih manjina, što je temelj uzroka znatnih problema koji postoje, a za čije rješavanje nedostaje plan. Kad govorimo o ovogodišnjoj raspravi na plenarnoj sjednici u Saboru, kao osobu koja vodi instituciju koja je zadužena za suzbijanje diskriminacije, žalosti me, ali i dodatno motivira činjenica da je interes koji su tada pokazali prema nacionalnim manjinama u najvećoj mjeri bio negativno usmjeren – prema pogrešnoj tezi koju sam već spomenula, kako prava manjine ugrožavaju prava većine.

Možete li taj odnos usporediti s nekim drugim iskustvima, u drugim EU zemljama? Kakav je odnos politike prema radu ombdusmana u drugim europskim državama?

U mnogim zemljama se institucije za ljudska prava suočavaju s problemima i zaprekama u obavljanju svog posla, a dio ih prima i ozbiljne prijetnje. No, rekla bih da to samo pokazuje da kvalitetno obavljamo zadaće na koje smo se obvezali – kritizirati argumentima i biti glas građana koji smatraju da su im ljudska prava ugrožena ili da su diskriminirani, posebno glas najranjivijih i najugroženijih u našem društvu.

Preuzeto sa portala: Romi.hr

živimo. Pripadnici nacionalnih manjina se, a posebno romska, osim s teškim uvjetima života i ograničenim pristupom javnim uslugama, svakodnevno suočavaju i s predrasudama. Naravno da sve skupa negativno utječe na razinu ostvarivanja njihovih prava, ali bojim se da ih u isto vrijeme i obeshrabruje u ukazivanju na probleme i traženju zaštite, što također ima značajne posljedice, kako za nacionalne manjine, tako i za cjelokupno društvo.

Kako jačati kulturu društvene tolerancije?

Čarobna formula, nažalost, ne postoji, ali određene korake bismo trebali kao društvo poduzeti. To su edukacija i razgovor, jasna podrška svima prema kojima se izražava netolerancija i uklanjanje sustavnih prepreka s kojima se suočavaju. No, to je tek jedan dio priče. U isto vrijeme moramo inzistirati na jačanju institucija i povjerenja građana u njih te njegovanju demokratskih vrijednosti – tolerancije, dijaloga i slobode medija.

U vašem Izvješću posebno apostrofirate i probleme medija. Kako bi ocijenili odnos medija prema nacionalnim manjinama. Koji su tu, po vama , najizraženiji problemi i što bi i kako trebalo mijenjati?

Svakako ima mjesta za unaprjeđenja. Češće uključivanje pripadnika nacionalnih manjina u razgovore o nacionalnim temama zasigurno je dobrodošlo, kao i više afirmativnog sadržaja o njihovim posebnostima, pozitivnih priča o integraciji ili suživotu s većinskim stanovništvom. Time bi zasigurno doprinijeli uklanjanju predrasuda i stvaranju društva tolerancije. Propuštena prilika za napredak u tom smjeru je marginaliziranje emisija manjinskog sadržaja u programu javne televizije.

S druge strane, kada govorimo o medijskoj aktivnosti manjinskih udruga, zanimljivo je kako je izdavaštvo u tom smislu razvijeno, no u isto vrijeme, niti jednoj radijskoj postaji koncesionar nije udruga nacionalne manjine ili organizacija koja se u najvećoj mjeri bavi manjinskim temama. To je, s obzirom na ulogu koju u životu stanovnika ima radio, medij koji je s nama tijekom cijelog dana, doista šteta.

NEGATIVNO USMJEREN INTERES

Političari (dio političara ili dio političkog establishmenta) su odbili vaše Izvješće. A kako vi ocjenjujete odnos političara prema problemima ljudskih prava, prema nacionalnim manjinama, prema problematici Roma …?

Mislim da moramo krenuti od činjenice da veliki broj političara nije upoznat sa svrhom i važnošću prava nacionalnih manjina, što je temelj uzroka znatnih problema koji postoje, a za čije rješavanje nedostaje plan. Kad govorimo o ovogodišnjoj raspravi na plenarnoj sjednici u Saboru, kao osobu koja vodi instituciju koja je zadužena za suzbijanje diskriminacije, žalosti me, ali i dodatno motivira činjenica da je interes koji su tada pokazali prema nacionalnim manjinama u najvećoj mjeri bio negativno usmjeren – prema pogrešnoj tezi koju sam već spomenula, kako prava manjine ugrožavaju prava većine.

Možete li taj odnos usporediti s nekim drugim iskustvima, u drugim EU zemljama? Kakav je odnos politike prema radu ombdusmana u drugim europskim državama?

U mnogim zemljama se institucije za ljudska prava suočavaju s problemima i zaprekama u obavljanju svog posla, a dio ih prima i ozbiljne prijetnje. No, rekla bih da to samo pokazuje da kvalitetno obavljamo zadaće na koje smo se obvezali – kritizirati argumentima i biti glas građana koji smatraju da su im ljudska prava ugrožena ili da su diskriminirani, posebno glas najranjivijih i najugroženijih u našem društvu.

Preuzeto sa portala: Romi.hr