Neuobičajeno civiliziran početak kampanje za rujanske parlamentarne izbore nagovijestio je dugo čekani napredak hrvatske demokracije. Ipak, ne ide sve tako glatko kako se priželjkivalo.

Piše: Siniša Bogdanić

Novi šef HDZ-a Andrej Plenković obvezao se nametnuti bitne teme u kampanji, a predsjednik SDP-a Zoran Milanović prihvatio je taj izazov. Održana je i televizijska debata koju su gledatelji ocijenili pristojnom i dosadnom, a komunikacijski stručnjaci su radosno poručili – dolazi novo vrijeme političke komunikacije. Ne zadugo.

Nakon što je jedan dnevni list u nastavcima iscrpljivao tajno snimljeni zvučni zapis sastanka Milanovića s predstavnicima braniteljskih udruga, postalo je jasno da vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud. Impulzivni Milanović koristio je nediplomatski rječnik govoreći o susjednoj Srbiji i Bosni i Hercegovini, a teretio je i suparnika Plenkovića za to što mu je majka radila kao vojna liječnica za vrijeme Jugoslavije. Iako će ga pristaše braniti činjenicom da je riječ o tajno snimljenom razgovoru te da je i HDZ napadao Milanovićevu obitelj, razočaranje dijela liberalnih birača bilo je opipljivo, a pokrenute rasprave, od foruma do televizijskih emisija, još su jednom posvjedočile o niskoj razini hrvatske političke kulture i komunikacije. Jer hrvatski građani uvijek imaju stav i tu, nažalost, priča o građanskom angažmanu prestaje.

Podanici, a ne građani

Uostalom, i sam se izraz ‘politička kultura’ u političkom diskursu uvijek koristi u krivom kontekstu, za Deutshe Welle objašnjava dr. Antonija Petričušić, sociologinja s Pravnog fakulteta u Zagrebu. „Taj pojam, politološki, obuhvaća dominantne stavove i sustav vrijednosti građana u nekoj društvenoj zajednici prema političkom procesu i institucijama. Za razvoj demokracije najbolje je kada u društvu postoji jedna aktivna politička kultura u kojoj građani žele utjecati na procese i ne očekuju da politika postoji mimo njih. Tu su u prednosti države s dužom demokratskom tradicijom.“

O kakvoći političke kulture u Hrvatskoj, kaže Petričušić, govori činjenica da tek polovica građana svake četiri godine izađe na parlamentarne izbore. „Kada je riječ o lokalnom biranju, što su izbori bliži građanima, što ih se više tiču, angažiranost je manja. A izlaznost na europske izbore je još manja.“ I zato ova sociologinja tvrdi – hrvatska politička kultura je, u najmanju ruku, podanička. „Ne angažiraju se u drugim sferama političkog procesa, nerado prosvjeduju, ne pokušavaju utjecati na svoje zastupnike i ne učlanjuju se u stranke. Prepuštaju političarima da se bave s njima, umjesto da bude obrnuto.“

Za stabilnu demokraciju razvijene političke kulture potrebno je, kaže Petričušić, i socijalno povjerenje. „Kada građani vjeruju jedni drugima, institucijama vlasti, strankama i političarima – demokracija je kvalitetnija, a politička kultura veća. Kada se u društvu smatra prihvatljivim isključivo jezik tolerantnosti, kada se osuđuje govor mržnje, isključivost ili vrijeđanje na osnovi na koju osoba svojim rođenjem nije mogla otjecati, kada se ne govori ‘što mu je bio otac’, kao ni ‘gdje mu je radila majka’, veća je šansa da se radi o razvijenijoj političkoj kulturi, a i o zajednici s razvijenijom političkom komunikacijom.“

O izborima odlučuju oni koji na njih ne izlaze

A zbog nerazvijene političke kulture, zbog tolerancije govora mržnje i šovinizma, ta politička komunikacija nije sankcionirana. „Vjerujem da ljudi u Hrvatskoj glasaju ideološki, ne razmišljajući o svim aspektima političkih vođa. Oni neodlučni pak projiciraju nade u novostvorene političke opcije, ne znajući što ih očekuje između tih naznaka, programa i dobrih želja. Ti volatilni birači se razočaravaju pa više ne izlaze na izbore ili biraju drugu stranku. No izbore u najvećoj mjeri odlučuju oni koji ostaju doma i ne glasuju.“

Umjesto da ih kazne, građani uživaju u komunikacijskim ispadima političara, pogotovo u vrijeme ‘otvorenog predizbornog lova’. „To je velika prijetnja demokraciji. Ako političke elite promoviraju govor mržnje, relativiziraju kolaboracionistički režim, šalju poruku javnosti da je to dopušteno, to se kapilarno širi i u druge pore društva. Političke elite imaju najveću odgovornost da to iskorijene“, objašnjava Petričušić svjesna da se politička kultura ne događa preko noći. „Za to trebaju vrijeme, funkcioniranje državnih institucija, ekonomski rast i razvoj. Važna je i subjektivna ocjena kako građani doživljavaju svoju kvalitetu života. Budući da ne osjećamo značajniji rast, ne vjerujem da postoji prostor za značajno jačanje participacijske političke kulture. Naravno, postoje i drugi kanali poput građanskog odgoja koji je potreban Hrvatskoj.“

Za ‘hladnog briselskog Andreja‘, kako ga ‘temperamentniji’ HDZ-ovci nazivaju, Petričušić kaže – riba smrdi ili miriše od glave. „Vidjeli smo već sa Sanaderom da se s novim vođom može potpuno promijeniti retorika stranke, ako to ide u korist političaru ili njegovoj opciji. Plenković je pokazao da neće nasjesti na Milanovićeve provokacije. Možda s njime dolazi novo doba političke komunikacije. Ne samo zbog toga što će imati koristi, već zato što je to odraz njegovog karaktera.“

„Hrvati vole upirati prstom u drugoga“

I komunikologinja dr. Nikolina Borčić s veleučilišta VERN ostaje pri svojoj ocijeni da je Plenković nova politička zvijezda koja može unaprijediti komunikaciju na političkoj sceni. „On je primjer dobrog retoričara. Nadam se da je osoba koja će svojim izričajem učiniti da politička kultura komuniciranja u Hrvatskoj postane sličnija njemačkom diskursu, a što često u svojim radovima uspoređujem.“

Za Milanovića Borčić kaže da je poznat kao komunikacijski tvrd i beskompromisan političar koji ne mari za dojam koji ostavlja u javnosti. „Nemam dojam da on svjesno upravlja percepcijom koju javnost o njemu stječe. Nemam osjećaj da razmišlja o tome što će se svidjeti biračima i to ga razlikuje od brojnih političara.“

No, kako to da je u Hrvatskoj dopušteno dirati u obitelj političara? „Često sam u inozemstvu suočena s takvim pitanjima i to su trenuci u kojima mi je neugodno. Sjetimo se poruka tijekom predsjedničke kampanje kada se napadao otac Ive Josipovića. Kada analizirate naslove u našim medijima, način na koji se konstruiraju vijesti, vidi se da volimo upirati prstom u drugoga. U Njemačkoj se više vole baviti svojim problemima. Kod nas se pokušava zakuhati, vidjeti tko je kriv ili koga bi se moglo okriviti. Onda se u nedostatku nekakvih rješenje poseže za obiteljskim temama. To bi se trebalo kažnjavati.“

A građani, kao što smo već rekli očekuju ‘krv’. „Da, očekuju to. Vjerojatno su svi očekivali da će Plenković i Milanović jedan drugome u debati izgovoriti teške riječi, a nisu to dobili. Nadam se da njih dvojica, bez obzira na zadnje izjave, idu prema tome da dignu razinu političke komunikacije.“

Problematično obrazovanje

I Borčić ukazuje na to da u obrazovanju u Hrvatskoj nedostaje princip kritičkog promišljanja koje se sada svodi na napad na osobnost i obranu. „U Njemačkoj se kritičko promišljanje doživljava kao sugestija, a ne napad na osobu. U Hrvatskoj se to prenosi na političku i medijsku arenu.“

Usprkos svemu, obojica šefova stranaka koje oblikuju hrvatsku političku stvarnost kod komunikologinje Borčić dobivaju prolaznu ocjenu. „Dopada mi se kako Plenković argumentira i izražava stavove. Kod Milanovića mi je simpatična neproračunatost, ali voljela bih da koristi uobičajenije analogije i manje osobnih napada. Predsjednički diskurs mi je uvijek bio korektan i unutar ustavnih ovlasti, i kod predsjednika Josipovića i kod predsjednice Grabar-Kitarović.“

Sociologinja Petričušić na kraju upozorava da problemi nekonsolidiranih demokracija i loše političke komunikacije nisu samo hrvatski. Naime, sve je jasniji stav dijela javnosti da se srbijanski i hrvatski političari, možda i nesvjesno, izborno pomažu kroz razmjenu agresivnih poruka, čemu svjedočimo i posljednjih dana, ma kako se deklarativno Zagreb i Beograd željeli udaljiti. „Sociologija ima izraz ‘iritacija malim razlikama’. Naše demokracije su daleko od toga da budu zrele, na njima treba puno raditi na odgoju građana, ali, nažalost, i političara. Oni građansku pasivnost i isključenost iz političkog procesa instrumentaliziraju za osiguranje i zadržavanja pozicije vlasti. Političari vole neobrazovane građane koji glasaju nekritično i ideološki vrijednosno, a na koje se može utjecati populističkim mjerama i obećanjima u kojima birači vide svoj partikularni interes“, upozorava Petričušić.

Preuzeto sa portala: DW