S kazališnim redateljem Marijom Kovačem razgovaramo nakon njegove predstave ‘Za umrijet od smijeha’, prema komadu Christophera Duranga, a u produkciji Teatra Rugantino i Planet Arta, koja je odmah nakon premijere prilično uzbudila duhove jer na oštar i satiričan način govori o hrvatskoj stvarnosti.

Razgovarao: Bojan Munjin, Novosti

Koji je bio vaš motiv da radite predstavu ‘Za umrijet od smijeha’?

Ideja je potekla od Gordane Gadžić, direktorice Rugantina, a mene je tekstu koji govori o jednom muškarcu i jednoj ženi negdje u Americi privuklo pitanje koliko ludilo društva utječe na ludilo pojedinca i obrnuto. To dvoje neprilagođenih ljudi srednje životne dobi traži odgovore u alternativnim svjetonazorima, a nas je već na prvim probama počelo jako zanimati pomicanje problema prema današnjem hrvatskom društvu – koji su mu to neuralgični punktovi što bi mogli dovesti do eksplozije među našim ‘rubnim’ sugrađanima, koje viđamo da spavaju po noćnim tramvajima, hodaju s vrećicama i svađaju se. To su ljudi koji su prije možda vjerovali u novonastalu hrvatsku slobodu, ali sada vide da u toj slobodi nešto ne štima.

Ostali ih uvjeravaju da je greška u njima, a oni se počinju pitati je li stvarno sve tako lijepo ili se oko njih dešavaju stvari pred kojima drugi zatvaraju oči.

Interesantno je da je publika već u prvim rečenicama prepoznala da se ta povišena neuroza dvoje junaka odnosi na hrvatsko društvo?

Ta teza komada, da treba poludjeti da bi čovjek ostao normalan, dovela nas je do rubnog stanja u koje Hrvatska polako klizi i u kojem nam se u velikoj mjeri nameće da je javna i državna politika potpuno normalna, a ona zapravo uopće nije normalna. Pogledajte npr. tu apsurdnu situaciju s Agrokorom u kojoj se čitava Vlada ponaša kao da je posve normalno da vodeća državna firma – o kojoj ovisi BDP i zarada države, da o hiljadama radnih mjesta i ne govorimo – tako netransparentno djeluje, kao država u državi.

Odrastao sam, kao i dobar dio moje generacije, na brojnim distopijskim i SF romanima u kojima se proricalo da će država u jednom trenu postati golema korporacija, a cijeli svijet možda jedna megakorporacija.

Bila je to teza o državi kojom upravljaju neke nama nejasne sile radi svog interesa koji je financijski, ali i ideološki. U predstavi smo željeli uhvatiti oba aspekta tog problema.

U predstavi je i scena nadrealnog sna čiji su akteri javne osobe, a koja očito ne pripada originalnom komadu?

U toj smo sceni putem psihodeličnog sna i lika Željke Markić, koja je u tom smislu najeksponiranija, htjeli predstaviti danas vrlo dominantnu retoriku i na satiričan način pokazati crnoutopijsku verziju hrvatske budućnosti.

Grupacija okupljena oko nje strateški i postupno zauzima pozicije u poljima djelovanja koja prijašnjim vladama nisu bila važna, poput Ministarstva kulture koje im je često bilo tek sporedan ukras, bez kojeg se može. Ta se ekipa koncentrirala na ministarstva znanosti, obrazovanja i kulture, a vladajuća joj je stranka, opravši ruke, to rado prepustila. Motiv da radim predstavu nalazi se u mom osjećaju da je jedna radikalna ideologija ušla tamo gdje joj nikako nije mjesto, a mi o tome šutimo.

Bavite se zapravo s dva oprečna fenomena, neoliberalnim kapitalizmom i konzervativnom revolucijom. Kako to ide zajedno?

Povijesno gledano, ta je sprega zapravo potpuno logična. Sjedinjene Američke Države nastale su na sprezi naseljavanja, eksploatacije i osvajanja prostora te dolaska radikalnih vjerskih grupa i u takvoj je šizofrenoj kombinaciji stvorena sila koja danas dominira svjetskom politikom. Nije drugačija ni Kina, koja gaji jednu čistu ideološku sliku koja je s jedne strane potpuno lažna, a s druge financijski snažna i moćna. Tu su i Rusi sa svojim ekonomskim interesima, koji stoljećima ne mogu bez karizmatičnog diktatora.

I Hrvatska konstantno živi u atmosferi političke šizofrenije: i kada smo imali nominalno lijeve vlade, to su bile tehnokratske grupacije koje nikoga nisu mogle uvjeriti da se zalažu za socijalnu pravdu i odgovornost.

Trenutak stvarne promjene dogodio se kada su sanadere zamijenili karamarci, kada su se pojavili tipovi iz mutnoga obavještajnog zaleđa koji su onda iznjedrili hasanbegoviće. To su tipovi koji predstavljaju desnu političku krajnost i kojima do moći u klasičnom smislu i nije stalo. Hasanbegoviću je potpuno svejedno tko je na vlasti: on ima svoju viziju rušilačkoga karaktera i uživa u tome što na vlast može dovoditi bilo koga.

Svatko tu nalazi svoju korist: jednima su važne beneficije, pristup dotoku novca i veze s poslovnim partnerima i kumovima, a drugi, ideološki ostrašćeni do radikalizma, koriste gramzivost prvih za promjene koje u svom slijepom fanatizmu smatraju ispravnima.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Novosti.