Član kolektiva anarhističke izdavačke kuće i knjižare Što čitaš?: Društvene se pokrete pokušava podijeliti na ‘dobre’ i ‘loše’ skupine i time izolirati pojedine njihove dijelove, umanjiti ili čak posve uništiti solidarnost. To se pokazalo pogubnim u mnogim situacijama, a za državu i kapital to je jedan od važnih načina kontrole i razbijanja društvenih pokreta.

Piše: Tena Erceg, Novosti

Black Bloc se ovih dana u medijima opisuje kao pokret koji je odgovoran za destrukciju za vrijeme samita G 20 u Hamburgu, a šire se u javnosti počeo spominjati 1999. na antiglobalističkim demonstracijama u Seattleu. Možete li nam reći nešto više o tom pokretu?

Zapravo, Black Bloc je strategija nastala u sedamdesetima i osamdesetima unutar skvoterskog i autonomnog pokreta u Njemačkoj i Nizozemskoj i od tada je prisutna u svijetu. Riječ je o ideji da svi na demonstracijama preuzmu ‘kolektivni identitet’ i time stanu u solidarnosti jedni uz druge. Seattle je bio samo medijski eksponiraniji i ono što je tada iznenadilo vlast i medije je bila masovnost demonstracija, ali i ciljani napadi na korporacije, banke i slično, a ne uništavanje svega, što je recimo bio slučaj u Los Angelesu, gdje nije bilo Black Bloca, tokom pobune zbog policijske brutalnosti u slučaju Rodneyja Kinga 1992. godine. Naravno, ni taj događaj nije moguće tek tako jednostavno opisati, jer i tu je do izražaja došao niz socijalnih problema zbog kojih se sve skupa dogodilo.

Osim toga, sve velike demonstracije su posljedica šireg društvenog djelovanja i organiziranja pa je posve pogrešno gledati na njih kao na iznenadne događaje koji su se dogodili ‘sami od sebe’.

Black Bloc smatra da su samo državna i korporativna imovina poželjne mete, za razliku od imovine običnih ljudi. Ipak, takvo se ponašanje u vodećim medijima i političkim krugovima redovito otpisuje kao huliganizam, bezumna agresivnost, čime mu se pokušava oduzeti ideološka dimenzija i na taj način oslabiti i diskreditirati. Možete li proanalizirati strategije kojima se mediji i političke elite služe za postizanje ovog cilja?

Više je razina na kojima se društvene pokrete pokušava diskreditirati i oslabiti, prvenstveno kroz mainstream medije, koji su za kapital glavni kanal oblikovanja javnog mnijenja. O tome je dosta pisao i Noam Chomsky, primjerice u tekstu ‘Proizvodnja pristanka’. Kad nešto prikažeš kao bezumno nasilje i huliganizam koji ugrožava ‘običnog čovjeka’, većina društva će pristati ili čak zazivati represiju, više kontrole, kamera, šire ovlasti policije pa čak i smanjivanje razine ljudskih prava, a sve u ime ‘sigurnosti’. Jasno je da je ta takozvana sigurnost zapravo drugo ime za više kontrole, manje privatnosti i sve manje prava.

S druge strane imamo situaciju da se time vrši pritisak na društvene pokrete i traži se od njih da se odrede prema određenim strategijama, često u pokušaju da ih se podijeli na ‘dobre’ i ‘loše’ demonstrante, skupine ili nešto treće.

Time se pokušava izolirati pojedine dijelove pokreta, umanjiti ili čak posve uništiti solidarnost. To se pokazalo pogubnim u mnogim situacijama, a za državu i kapital to je jedan od važnih načina kontrole i razbijanja društvenih pokreta.

Smatralo se da se nakon ubojstva jednog prosvjednika od strane policije na demonstracijama povodom samita G 8 u Genovi 2001. antiglobalistički pokret okrenuo nenasilnim metodama. Kakav je odnos trenutačno aktivnih anarhističkih skupina prema nasilju?

Mislim da se od Genove nije stvarno puno toga promijenilo. U to vrijeme je napušten naziv ‘antiglobalistički pokret’, za što postoji više razloga. Jedan od očitih je da je problem u kapitalizmu kao takvom, a ne samo u njegovoj globalizaciji. Nisam siguran koliko je samo ubojstvo Carla Giulianija imalo utjecaja na to da se preispita strategija organiziranja velikih demonstracija tamo gdje se okupljaju šefovi kapitala, a koliko to da su neki dijelovi pokreta došli do zaključka da ne žele u simboličnom sukobu s kapitalom gubiti toliko energije, resursa i na kraju života. Kad govorimo o nasilju, ovo ubojstvo je pokazalo tko su ubojice i ultimativni nasilnici. Treba pričati o tome kako anarhistički pokret vidi nasilje države i kapitala, ratove koje organiziraju, sve više prebacivanja policijskih ovlasti na vojsku, treninge vojske za suzbijanje demonstracija, ali i drugo institucionalno nasilje, od ekonomskog do klasičnog birokratskog, koje za svrhu ima držanje većeg dijela društva u pokornosti.

Ne treba zaboraviti ni patrijarhat, kao snažno sredstvo kontrole društva, a to je otvorena vrsta nasilja, kako fizički, tako i na svim drugim razinama.

U vrijeme kad ste objavili zbornik ‘Anarhizam i nasilje’, unutar anarhističkih skupina vodila se debata u kojoj se upotrebljavao izraz ‘muškanarhija’ i tvrdilo da su oni koji propagiraju nasilne akcije većinom bijeli muškarci, pripadnici srednje klase.

Ta diskusija je nastala kao dio stalne samorefleksije i vlastitog propitivanja pokreta. Bez obzira na dobre ideje koje želimo zastupati ili na naš izbor određenog ideološkog predznaka, to ne znači da smo posve raskrstili s kulturnom prtljagom koju vučemo za sobom. Tu prvenstveno mislim na društvenu privilegiranost koja proizlazi iz roda i klase, boje kože i drugog. Ako sami ne dovedemo to u pitanje, nitko drugi to neće učiniti za nas, niti će se to pitanje samo od sebe riješiti ‘nakon revolucije’, kako smo to često slušali kroz povijest. Čak ni kad se ta rasprava povela, to nije bila dominantna struja unutar pokreta, pogotovo ne u SAD-u, gdje je diskusija krenula, ali posve je jasno da u situacijama sukoba do izražaja lakše dolaze neprevaziđene kategorije ‘muškaraca ratnika’ i ostale patrijarhalne uloge u kojima nas odgajaju.

Naravno, tu su još pitanja boje kože, jer policija će lakše ubiti nekoga tamnije boje kože, kao i klasne pozadine, jer će lakše ubiti nekoga tko izgleda kao beskućnik. Ta pitanja nisu nevažna ni u Evropi, niti ih možemo smatrati riješenima, ali su pokrenuta i rasprave su dovele do nekih zaključaka.

Primjerice, u Kanadi je na jednoj javnoj diskusiji bijeli muškarac, pripadnik srednje klase, govorio o tome kako nasilne strategije ugrožavaju ‘ranjivije skupine društva’ poput nebijelaca i žena, na što mu je odgovorila anarhistkinja indijanskog porijekla da se ona ne osjeća ugroženijom od svojih drugova kad se nađe u sukobu. Ne mislim da to govori kako je taj problem riješen, već samo to da ima više razina i da su određeni pomaci svakako napravljeni.

Tu možemo spomenuti borbu zapatista, koji su cijelo desetljeće prije spomenute diskusije istaknuli važnost zajedničkog sudjelovanja žena i muškaraca u borbi.

Ovu temu dobro obrađuje Peter Gelderloos u svojoj knjizi ‘Kako nenasilje štiti državu’, gdje još jednom otvara pitanje toga što je uopće (ne)nasilje i treba li naprosto govoriti o djelovanju i različitim strategijama.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Novosti.