Tri urednice, sve rođene 1979., dvije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Danijela Lugarić i Maša Kolanović, jedna s američkog Univerziteta Fordham u New Yorku, Dijana Jelača, uredile su zbornik ‘Kulturni život kapitalizma u Jugoslaviji; (Post)socijalizam i njegovo drugo’ (američki izdavač Palgrave Macmillan 2017.). Ovaj razgovor Novosti su vodile s Mašom Kolanović, jednom od njih.

Razgovarao: Srećko Pulig, Novosti

Prilozi različitih autora, njih 19, bave se jugoslavenskim socijalizmom kroz optiku odnosa onoga što je bilo socijalističko odnosno kapitalističko u njemu. A to najčešće kroz problematiku odnosa politike i kulture. Knjiga je posvećena ‘izgubljenoj jugoslavenskoj generaciji’ u koju autorice, iako su u vrijeme postojanja jugoslavenske države bile djeca, ubrajaju i sebe. Tu samoidentifikaciju ne doživljavaju nužno iz pozicije žrtve, već i kao priliku za dublje egzistencijalne i teorijske uvide.

Što je bio motiv da zajedno s kolegicama sastavite ovaj zbornik?

I prije nego što smo upoznale, predmet naših znanstvenog interesa su bile kultura i umjetnost u socijalizmu i nakon njega. Dijana je doktorirala na temi reprezentacije traume u postjugoslavenskoj kinematografiji, a Danijela na temi poezije Bulata Okudžave i Vladimira Visockog u kontekstu sovjetske kulture. Obje su objavile knjige iz tog područja. Taj interes i iskustvo naposljetku smo pretočile u ovaj zbornik u kojem smo osjećaj ‘izgubljenosti’ u kapitalizmu pokušale kreativno pretvoriti u predmet analize, otvarajući raspravu s autorima okupljenima u zborniku.

Što je to kulturni kapitalizam na jugoslavenski i postjugoslavenski način?

Kulturni kapitalizam je analitički okvir kroz koji su autori tekstova okupljeni u zborniku pristupili različitima temama povezujući kulturu i ekonomiju u razdoblju jugoslavenskog socijalizma i nakon njega. Nakon ekonomske krize 2008., analize kritičke teorije gotovo trijumfalno i s više argumenata nego ikad dovode u pitanje ustoličenje kapitalizma kao ‘prirodnog’ i univerzalno prihvaćenog ekonomskog sistema, dok je obrat prema ekonomskim procesima u proučavanjima kulture u zadnje vrijeme uvelike uznemirio proučavanja i na istovremeno bolan i izazovan način ih povezao s našim životnim realnostima. Ovakvim konceptualnim okvirom stoga smo htjele propitati univerzalnost kapitalizma i uputiti na njegove povijesne, prostorne pa čak i lokalne specifičnosti i alternative kako bismo odagnali opasnost koja vreba iz njegove općenite i donekle inflacijske upotrebe. Osjećale smo i dalje osjećamo tu opasnost koja pojam kapitalizam nerijetko pretvara u samo jedan pomodan pojam kritičke teorije ili, kako to tvrdi Nigel Thrift, kapitalizam je naprosto postao modus čitanja koji se odvija kao neko transcendentalno proganjanje i prepoznaje istodobno posvuda i nigdje.

Iz perspektive takvih kritika, kulturni život kapitalizma u Jugoslaviji i nakon nje nam se postavio kao izazovan predmet analize ne samo u znanstvenom, već i političkom smislu.

Stavljanjem kapitalizma u naslov zbornika o Jugoslaviji i nakon nje htjele smo izazvati samu ideju jugoslavenskog ekonomskog ‘eksperimenta’ kako ga artikuliraju zapadnjački istraživači, a koji je za nas prije bio jugoslavenska dubinska artikulacija međuprožimanja dvaju naizgled nespojivih sustava, dok o poziciji ‘eksperimenta’ možemo govoriti jedino ako kapitalizam uzimamo kao univerzalno prihvaćenu normu. Analizom kulturnog života kapitalizma u Jugoslaviji htjeli smo upravo dovesti u pitanje s jedne strane ‘čistoću’ ekonomskih prostora i sistema, a s druge primat same ekonomije u determinaciji društvenog i kulturnog života. Usmjeren fokus na kulturu htio je ukazati kako ona nije samo nadgradnja usko shvaćenoj ekonomskoj bazi. Kultura je ovdje promatrana kao društvena i politička matrica ili kontekst unutar kojeg se formiraju, posreduju, odvijaju, ali i osporavaju određeni ekonomski procesi.

Autori u zborniku različito se odnose spram singularnosti jugoslavenskog iskustva socijalizma. U svom uvodu kritizirate koncept kulturne autentičnosti na primjeru filma Srđana Karanovića ‘Nešto između’. Ideja da SFRJ nije ni Istok ni Zapad starija je od identitetskih politika koje su se pojavile već u 1980-ima. Ona je i jedan od izvora nesvrstanosti, a postoji još i od ranije npr. u radovima i djelovanju Marka Ristića ili Miroslava Krleže?

Kapitalizam se nerijetko pretvara u samo jedan pomodan pojam kritičke teorije ili, kako to tvrdi Nigel Thrift, kapitalizam je naprosto postao modus čitanja koji se odvija kao neko transcendentalno proganjanje i prepoznaje istodobno posvuda i nigdje

Mi, dakako, ne niječemo ideju jugoslavenske posebnosti, zapravo konceptualni okvir zbornika podrazumijeva ideju o jugoslavenskoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj bastardnosti kao svojevrsno polazište koje smo htjele promisliti dublje i kompleksnije. No tu smo ideju jugoslavenske posebnosti htjeli odmaknuti i od njezine donekle metaforične prirode i više je približiti konkretnoj analizi. Tekstovi autora u zborniku to upravo rade u svojim promišljanjima partikularnih fenomena: od (nedostatka) analitičke pozicije kapitala u tekstovima jugoslavenskih filozofa preko moralne ekonomije u medijskoj reprezentaciji rudara i kafanskih pjevačica, diskursa obrazovne politike sve dospecifične artikulacije jugoslavenskog feminizma i brojnih drugih fenomena. No, istodobno smo svjesne i opasnosti koja vreba iz egzotizacije jugoslavenskog slučaja. To smo pomalo naučile od proučavatelja bugarskog, sovjetskog, poljskog tipa socijalizma koji bi u dijalogu našim ‘’iznimnim’’ primjerima često znali kontrirati sa sličnim primjerima izvađenim iz drugih socijalističkih iskustava.

Tu se slažemo s tvrdnjom Katherine Verdery koja naglašava da je svaki socijalizam bio donekle ‘’poseban’’ i da je univerzalizacija socijalističkog iskustva donekle stvar reduktivnog zapadnjačkog pogleda.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Novosti.