Od Jehovinih svjedoka do Sikha, volonteri sa svih strana svijeta pomažu izbjegličkoj rijeci ljudi kakve nije bilo od Drugog svjetskog rata.

Izdaleka, poljsko-ukrajinski granični prijelaz Medyka nalikuje sajmištu. Izbliza se jasno vide znaci humanitarne krize na istoku Europe. Stižu kolone obitelji pobjegle iz svojih domova, noseći sa sobom samo ono što im je stalo u nevelike putne torbe.

Gradić Medyka i istoimeni granični prijelaz nalaze se osamdesetak kilometara zapadno od Lavova i tridesetak kilometara od Javoriva, ukrajinskog mjesta čiju su vojnu bazu Rusi bombardirali u nedjelju i ubili 35 ljudi. Cijelo mjesto, njegove trgovine i stanovnici, mobilizirali su se kako bi pomogli istočnim susjedima.

Nekoliko je stotina tisuća Ukrajinaca u samo dvadesetak dana preko Medyke stiglo na sigurno.

Poslije granice prvo prolaze kroz koridor šatora humanitarnih organizacija i privatnih inicijativa koje im nude hranu, toplu odjeću, medicinsku pomoć, SIM kartice, igračke, hranu za životinje ili prijevoz do konačne destinacije – ako znaju kamo će.

U Medyku su u pomoć stigli predstavnici Ujedinjenih naroda, službi iz Poljske, Francuske, Norveške, Njemačke, Izraela i drugih država. Ondje su i zajednice Jehovinih svjedoka i Sikha.

„Free transport Germany, free transport Germany”, uzvikuje jedna volonterka pokraj koje prolaze izbjegli Ukrajinci.

„Germany?”, zastaje jedna tinejdžerka, nesigurna što ta engleska riječ znači jer mnogo Ukrajinaca koji stižu preko granice ne govore taj jezik.

„Nimečna”, pojašnjava joj sunarodnjakinja, nakon čega mlada Ukrajinka pokazuje da treba malo razmisliti želi li u Njemačku.

Dio mnogobrojnih volontera spava u šatorima pored graničnog prijelaza. Dočekuju izbjeglice kod ograde na ulazu u Poljsku i pomažu im prenijeti stvari do autobusa udaljenih tristotinjak metara. Neki od njih pritom se koriste i kolicima iz supermarketa.

Izbjeglice sa sobom ne nose mnogo stvari. Većina njih ‘spakirala se’ nabrzinu i ono najnužnije nose u skromnim putnim torbama i vrećicama. A vrlo često i s kućnim ljubimcima u ruci.

Portugalski novinari zaustavili su majku s djevojčicom koju su pitali što je ona ponijela u svome majušnom ruksaku. Samo pulover koji su oslikali na satu likovnog, kazala je.

„Ona obožava slikati”, dopunjava je majka, među rijetkima koja je voljna razgovarati s novinarima. Većina drugih nakon nekoliko tjeskobnih dana putovanja iz dalekih krajeva Ukrajine razumljivo šuti.

Mnogi prelaze suznih očiju, ali na to nisu imuni ni volonteri ni novinari koji iz prve ruke svjedoče humanitarnoj krizi.

Djeca, pak, možda nesvjesna u potpunosti što se događa, većinom su dobre volje, osim onih najmanjih i najosjetljivijih na fizički teške uvjete bijega.

„Jako je teško. Gledam te ljude, to može biti bilo tko. Ovo je ludo što se događa”, rekla je Hini Amerikanka Barbara Soria, jedna od onih koji susprežu plač dok pomažu izbjeglicama.

„No vidim i nadu jer je ovdje došlo pomoći mnoštvo ljudi, a cijeli svijet je uz Ukrajinu”, dodala je ta volonterka inicijative World Central Kitchen koja je stigla iz Chicaga u Poljsku kuhati i dijeliti hranu.

Nadu daju i bolji vremenski uvjeti. Nakon hladnog razdoblja, snijega i temperatura koji su na graničnom prijelazu išli i do -10 stupnjeva, iznad Medyke zasjalo je sunce. (Hina)