U hrvatskim se medijima o transrodnosti progovora rijetko, i u tim se slučajevima pribjegava senzacionalizmu i površnosti, pa je posve sigurno da je transrodnost u našem društvu još uvijek tabu tema. Zbog svega toga, posebno raduje što tabu među prvima razbijaju budući novinari i novinarke, studenti/ce prve godine Fakulteta političkih znanosti koji uz svoje odlučne filmske protagonistice prekidaju gorku medijsku tišinu – njihov kratki dokumentarni film Metamorfoze donosi tri afirmativne priče o transrodnosti.

Piše: Ivana Perić

Prema podacima iz istraživanja Zagreb Pridea Brutalna stvarnost iz 2013. godine, u kojem je sudjelovalo 690 LGBTIQ osoba iz Hrvatske, čak 37,8 posto sudioništva istraživanja je doživjelo neku vrstu nasilja na temelju svog rodnog/spolnog identiteta. Kao udruga koja se bavi promicanjem i zaštitom prava trans, inter i rodno varijantnih osoba, Trans Aid je više puta u posljednje vrijeme izrazio zabrinutost Transrodnost nije izbor, ali proces tranizicije jest – za osobe koje ga izaberu je nužda kako bi postale sretneizvještavanjem o slučaju transrodnih osoba. U većini medija prikazani su izrazito senzacionalistički i površno, uz često ismijavanje i ignoriranje odabranog imena i identiteta. Novinari/ke se transrodnim osobama često obraćaju u krivom rodu.

Na razini Europe, pravo na rodni identitet i diskriminacija nad transrodnim osobama privukli su pažnju tek prije nekoliko godina – u trenutku kada je ozbiljnost kršenja ljudskih prava transrodnih osoba postala dovoljno vidljiva da ju se nije moglo (u potpunosti) ignorirati. Europski parlament, Vijeće Europe i Svjetska zdravstvena organizacija usvojili su posljednjih nekoliko godina rezolucije, izvješća ili objavili brošure osuđujući nehumano tretiranje transrodnih osoba. Kada je u pitanju transdrodnost, primjer pozitivne prakse u svijetu je Argentina, koja je 2012. godine usvojila Zakon o rodnom identitetu, kojim se omogućuje promjena oznake spola u dokumentima kroz jednostavnu administrativnu proceduru koja ne uključuje treće stranke te je također osiguran pristup medicinskim uslugama, prema vlastitim afinitetima.

O brojnim aspektima transrodnosti progovara dokumentarni film Metamorfoze, u trajanju od četranest minuta, koji su nedavno snimili studenti/ce prve godine novinarstva, Eugenija, Mislav, Sara i Antonio, kao seminarski rad na kolegiju Vizualna kultura, pod mentorstvom profesorice Viktorije Car.

Radi se o filmu bez klasične naracije, u kojem smo u potpunosti prepušteni protagonisticama koje pričaju svoja iskustva, dok ih kamera prati kroz Zagreb – u njihovim domovima i drugim intimnim prostorima, ali i u šetnji ulicama i košmaru nepredvidivog javnog prostora – koji je značajno teže prisvajati ukoliko morate unaprijed razmišljati o “sigurnim prostorima”. Protagonistice u filmu o svojim problemima pred kamerama pričaju s (barem naizgled) nevjerojatnom lakoćom, što svjedoči o povjerenju i razumijevanju koje je postojalo između čitave filmske ekipe.

“Htjeli smo snimiti priče transrodnih osoba zato što se njihov glas nigdje ne čuje. Kada smo krenuli snimati film, prestali smo na to gledati kao na seminarski zadatak, postali smo dio veće priče, dio borbe za ljudska prava”, govori nam studentica Sara Kekuš.

Film započinje stručnim definiranjem pojma transrodnosti, a zatim pratimo tri protagonistice, koje kroz svoja različita iskustva govore o vlastitomNa razini Europe, pravo na rodni identitet i diskriminacija nad transrodnim osobama privukli su pažnju tek prije nekoliko godina – u trenutku kada je ozbiljnost kršenja ljudskih prava transrodnih osoba postala dovoljno vidljiva da ju se nije moglo (u potpunosti) ignorirati procesu tranzicije i terapijama, otvaranju (outanju) obitelji, ljubavnom životu i prihvaćanju u društvu.

“Neka pretpostavka jest da se radi oko dva posto populacije, ali zbog stigmatizacije u društvu i zbog otežanog postupka uopće dobivanja i zdravstvene skrbi i življenja indentiteta, taj broj ostaje u sivim crnim brojkama koje nisu potpuno transparentne”, objašnjava u filmu Matea Popov, psihologinja iz udruge Trans Aid.

Popov ističe i kako je najčešći problem s kojim se susreću transrodne osobe koje se javljaju Trans Aidu nesklad između njihovog stvarnog identiteta i spola koji je upisan na dokumentima. Proces mijenjanja oznake spola u dokumentima je u Hrvatskoj veoma spor i često se dogodi da osoba već živi drugi identitet, a da na osobnoj iskaznici još uvijek ima neispravnu oznaku spola. Poseban je problem diskriminacija na poslu ili pri traženju posla, ali i zločini iz mržnje.

“Kada pričamo o prilagodbi spola prvo pitanje koje se moramo upitati jest što prilagodba spola znači za osobu. Pričamo li o medicinskim intervencijama ili zakonskim. No u svakom slučaju, bez obzira što osoba želi prilagoditi, prvi korak je dobivanje dijagnoze od psihologinje, odnosno psihijatra. Od psihologinje psihološko testiranje, od psihijatra potvrda dijagnoze. Nakon toga se dalje može pristupiti medicinskoj skrbi ili se prijaviti s pripadajućom dokumentacijom kako bi se prilagodila oznaka spola na dokumentima. S time osobno imam problem – mislim da ne bi trebalo od psihijatra i psihologa dobivati potvrdu i dozvolu. Ta je odluka ipak intimna odluka svake osobe. Kao psihologinja se ne osjećam ugodno da nekome Umjesto statusa žrtve, protagonistice u filmu prisvajaju i nastanjuju status borkinjagovorim je li transrodan, i da dajem konačan odgovor na takvu veliku životnu odluku”, objašnjava Popov u filmu.

Jedna od protagonistica u filmu, Helena Jurković, priča nam kako je dosta rano spoznala da je transrodna, iako nije odmah znala kako to definirati. “Prvi puta sam se definirala putem Eurosonga jer je na Eurosongu pobijedila žena koja je operirala spol, na što je meni sestrična sugerirala da sam možda zapravo transrodna. To je bilo u dobi od mojih 10 godina. Tada sam svima rekla da me zovu Helena“, objašnjava.

Ljudi iz malog grada iz kojeg dolazi nisu pretjerano otvoreni, ali ističe kako osim dovikivanja nije imala prevelikih problema. “Prijatelji su odavno prihvatili moju transrodnost, a roditeljima sam rekla godinu i pol nakon što sam počela ići psihijatru, u predprocesu tranzicije. Nijedan roditelj neće to prihvatiti odmah, ali prošlo je dosta vremena i mislim da su se napokon pomirili sa situacijom”, priča Helena.Popov ističe i kako je najčešći problem s kojim se susreću transrodne osobe koje se javljaju Trans Aidu nesklad između njihovog stvarnog identiteta i spola koji je upisan na dokumentima

O bremenu outanja roditeljima, u filmu govori još jedna protagonistica, iz malog mjesta iz Slavonije. “Što se tiče depresije… Moja depresija se veže većinom za roditelje, kada razmišljam o njima. Strah me da će outanje, koje meni daje nekakav izlazak iz ormara, njih zatvoriti u neki novi ormar i onda se osjećam loše, iako znam da ne bi trebala tako razmišljati”, govori dok je kamera prati kako nesigurno gleda u stranu.

Iskustvo snimanja filma Metamorfoze bilo je značajno za sve sudionike, na više razina. “Snimajući ovaj film upoznala sam jedan novi svijet i dobila novi pogled na život, oduševila me odlučnost protagonistica i njihova energija i hrabrost da iznesu svoje priče kako bi educirale i osvijestile društvo u kojem egzistiraju”, govori nam studentica Eugenija Prša.

Umjesto statusa žrtve, protagonistice u filmu prisvajaju i nastanjuju status borkinja. “Prečesto me pitaju glupa i iritantna pitanja, kao što su – kako ćeš kad budeš rađala, u koji wc idem, kako pišam i kada sam odlučila postati transrodna. U ovom se filmu bavimo samo bitnim pitanjima – spoznajom o transrodnosti, procesu tranzicije, outanju obitelji, ljubavnom životu… Zato je bilo lijepo i bitno sudjelovati u njemu”, napominje Helena.

Film je zasada prikazan na više kolegija na fakultetu, a studenti se nadaju da će pronaći način i da se prikazuje izvan zgrade FPZG-a, na drugim fakultetima ili na nekim filmskim festivalima. S obzirom da se radi o prvim filmskim uradcima, tehnički se od filma ne može i ne treba očekivati besprijekornost – važno je fokusirati se na sadržaj koji šturom i zatvorenom hrvatskom medijskom prostoru donosi nešto značajno.

“Reakcija publike, bilo ovdje na fakultetu, ili naših prijatelja i obitelji, za sada je zbilja pozitivna. Ljudi su dobili priliku da nauče nešto o transrodnosti, da se informiraju i prodube svoje znanje. Helena i cure su nam dale veliku priliku da napravimo ovaj film, a publika ima priliku doznati nešto novo i prošriti svoje vidike”, komentira student Antonio Penić.

“Ovaj je film veoma bitan, ne samo za publiku koja nije upoznata s pojmom transrodnosti, već i za same transrodne osobe, pogotovo iz manjih S obzirom da se radi o prvim filmskim uradcima, tehnički se od filma ne može i ne treba očekivati besprijekornost – važno je fokusirati se na sadržaj koji šturom i zatvorenom hrvatskom medijskom prostoru donosi nešto značajnosredina, da se ohrabre i informiraju gdje i kako mogu pronaći podršku, te da se prepoznaju i vide predstavljene na velikom ekranu”, dodaje student Mislav Pislak.

Kroz film se višestruko provlači jedna ideja, i emotivno naslućena i konkretno elaborirana, a to je da je kardinalna pogreška koju ljudi rade ta da se ne stavljaju u cipele drugih, ne pokušavaju zbilja razumijeti iskustva drugih ljudi. “Transrodnost ne biraš, ali biraš ulaziti u proces tranzicije. Transrodnost, odnosno, taj čitav proces tranzicije nazvala bih nečim nužnim jer ljudi to ne rade zato što su sretni, ljudi to rade da bi postali sretni”, poručuje Helena.

“Moj pogled na tu tranziciju… Vidim ju kao oslobađanje energija koje želim projicirati. To mogu objasniti kao nekakav razvoj jer se trenutno osjećam kao da stagniram, da su oko mene zidovi. Najlakše mi je stvar opisati preko kukaca. Poistovjetit ću ljude i kukce u smislu da postoji homo i heterometabolija, znači ljudi koji, kao i kukci, mogu rasti samo u obliku dimenzija. Dok postoji skakavac koji se rodi i samo raste, postoji i gusjenica koja treba transformaciju u leptira”, objašnjava jedna od protagonstica u filmu. Ne treba nam bolji zaključak od toga – osim da se nadamo da će uskoro film moći vidjeti brojnija publika.

Preuzeto sa portala: H-alter.org