Mirjanu Krizmanić – psihologinju i dugogodišnju profesoricu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doista nije potrebno posebno predstavljati. O njoj, u posljednjih 20 godina puno govore i njezine knjige koje su, sve redom ogromni hitovi i prodaju se u stotinama tisuća primjeraka. S profesoricom Krizmanić razgovarali smo o mentalnom zdravlju u doba korone, o jamranju – pojavi kojoj će posvetiti svoju novu knjigu, ali i o umijeću življenja i prilagođavanja.

Autor: Petra Švarc, Moje vrijeme

Prilikom dogovaranja intervjua, profesorica Mirjana Krizmanić odmah me poziva k sebi doma. “Nemam paničnog straha od korone. Cijepila sam se, perem ruke, a i ne vjerujem da bi mi netko bolestan namjerno donio virus u kuću”, pojasnila je odmah.

Mirjana Krizmanić čitav živi u samom centru Zagreba, u roditeljskom stanu u kojem je posjećujem. Već na ulazu, saznajem da u stanu živi s mačkom, uličarkom Niki koju je udomila. Sjedamo u velikom, svijetlom salonu u kojem je smješten i radni stol s računalom na kojem nastaju sve njezine knjige, od Tkanja života naovamo.

“Samo da Vas upozorim”, odmah mi kaže profesorica Krizmanić, “ja ne znam sporo govoriti. Brzo pričam oduvijek, a tako je bilo i kad sam predavala. Mislim da je to stvar temperamenta.”

I doista, njezina je životna energija u 86. godini života doista fascinantna. Osim toga, izgleda izrazito svježe i mladoliko.

Ne treba se previše brinuti
“To Vam je zato jer se ja ni oko čega ne brinem. Šišam se sama. Uvijek kad sam na rubu da pljusnem u depresiju, uzmem žilet pa se malo pošišam. A to je, osim što je dobro za psihu, i jako jeftino! To je moj glavni antidepresiv. Trackam se po licu svaki dan. Imam jednu kremu za sve; za dan, za noć, za oko očiju. Nekad sam išla kozmetičarki, sada mi to više ne pada na pamet. Mislim si, zakaj bih išla? Pa ionako nikam ne idem! Najveća mi je sreća što me veseli posao. Stvarno uživam u pisanju”, otkriva mi svoju tajnu vitalnosti i optimizma najpoznatija hrvatska psihologinja.

Dodaje kako smatra kako je mentalno zdravlje starijih osoba u korelaciji s mentalnim zdravljem kakvo su imali za života. “Ako su bili pretežno psihički zdravi tijekom života, takvo će stanje održati do duboke starosti. Naravno, ako ih ne pogodi kap ili nagli senilitet. Osim toga, mentalno zdravlje starijih osoba ovisi i o tome koliko su one zadovoljne sa svojim sadašnjim životom. Jer, naime, ima ljudi koji su čitav život nezadovoljni – i mladi su, i lijepi i imaju novaca, ali su nezadovoljni. A s druge strane ima staraca koji su jako zadovoljni – stari su, pretežno su sretno i zadovoljno živjeli i nisu, kako bi to stari Zagrepčani rekli – jammer Pepiji. To je naziv koji potječe iz njemačkog, a slikovito opisuje osobu koja se stalno žali.”

To mogu biti i muškarci i žene, i mladi i stari, pojašnjava profesorica Krizmanić. “Netko tko je bio jammer Pepi cijeli život, bit će to i kad ostari. Dok netko tko se uglavnom bez velikih poteškoća nosio s onim što ga je u životu snalazilo; i s dobrim i s lošim stvarima; taj će tako i ostarjeti. Tako da se da predvidjeti kakav će netko biti u starosti”, kaže moja sugovornica. Naglašava da će nekome tko je čitav život bio jako razmažen, jako teško pasti starost. Prvo, zato jer oko njega više nema osoba koje su ga mazile – bake, majke, tete. “Takvi onda ‘nalegnu’ na djecu pa ih zivkaju deset puta na dan, a to je loše i za okolinu jako teško. Jammer Pepi je sjajan naziv za ljude koji vole jamrati, čiji je to odabir”, naglašava.

Prilagodbom protiv neželjenih posljedica izolacije
Profesorica Krizmanić tumači kako sve ono što se u društvu događa, a nije povoljno, najveći utjecaj ima na najugroženije skupine, među kojima su svakako i naši stariji sugrađani.

“Kod njih, na primjer, veliki problem predstavlja to što svi oni koji posjećuju svoje bližnje u staračkim domovima, u situacijama poput pandemije, počinu sve rjeđe dolaziti. To ih plaši i zabrinjava pa štićenici domova ostaju prepušteni sami sebi. Zato mislim da bi za starije ljude bilo jako dobro, kada odu u dom za starije osobe, da se tamo što bolje ‘ugrade’. Da to postane njihov svijet. Mislim da ih tomu nitko ne uči, a trebao bi. Trebali bi sebi reći – to je sada moja okolina, a ne čeznuti za prošlim vremenima – joj, kak je meni bilo lepo kad sam imala svoj stan ili svoje društvo. To su tempi passati, to je prošlo. Sad si tu, sad se tu privikni. Zato oni koji su vješti u privikavanju, i tamo dobro žive”, zaključuje prof. Krizmanić.

Za sebe će reći da sva vremena provodi dobro. „Što mogu? Pa ja sam s 14 godina dobila dječju paralizu. Tada sam najbrže trčala u školi, u svemu sam bila prva. Od jedne uspješne djevojčice za koju su dečki govorili da ima najbolje noge, ja sam postala teški invalid. Kad to jednom pregrmite i odlučite da ćete s tim živjeti, onda stvorite čitav niz mehanizama prilagođavanja koji vam u svakoj nevolji dobro dođu. Naprosto postanete ste otporniji. Naravno, ako to preživite u relativno dobrom stanju. Ja se prilagođavam prilikama kakve jesu i ne žalim se.”

Trenutno gotovo uopće ne izlazi, ali ne iz straha od bolesti, već zato što je, kaže, lijena. “Nemam razloga za izlaženje. Nemam više živih prijateljica s kojima bih se mogla naći na kavi, nemam razloga za gledanje izloga – ništa mi ne treba”, iskreno priznaje.

Cjelokupan tekst dostupan na stranici Moje vrijeme.

……………………………………………………………………………………………………………………………

Prilog je objavljen je u sklopu projekta “’Novo vrijeme – Povećanje kvalitete medijskog izvještavanja o osobama treće životne dobi s ciljem povećanja vidljivosti” koji je ugovoren za sufinanciranje iz Europskog socijalnog fonda na pozivu Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I. Nositelj projekta je Udruga za razvoj internetskih sadržaja Hoću stranicu.