Još jednom urednici i voditelji programa School of Sustainability okupili su pjesnike/inje, spisatelje/ice, aktiviste/kinje kako bi tkanjem našem svakodnevice dopunili znanstveni i politički narativ o najvažnijoj promjeni u našem društvenom životu ovog stoljeća, kulturnim izričajem u koji je ta promjena ugrađena. Jer dok se pogonitelji vremenskih prilika budu izmjenjivali, dok neki ekosustavi budu brže ili sporije migrirali prema polovima, a drugi izumirali, dok se budu objavljivale odluke od globalno presudnog značaja s globalno presudnih sastanaka – mi ćemo uglavnom živjeti kulturno oblikovanje posljedica tih prirodoslovnih i političkih trendova u naše živote, zajednice, gradove ili osame. Dok budemo gledali ekrane, grafove i pravilnike u Narodnim novinama, klimatske će promjene 21. stoljeća za nas biti primarno posredovane kulturom u kojoj u tom trenutku budemo živjeli.

A kako će izgledati ta ‘kultura’? Ne znam točno, a sumnjam da znaju autori, urednici ili Margaret Atwood, ali sadržavat će neke elemente ljubavi, ručka, tuge, izgradnje i putovanja opisane u knjizi Homo Climaticum 2018. Jer kao i prošli put, opet su se “usudili pogledati preko ograde u budućnost, suočiti se s onim što tamo vide te svoju reakciju, interpretaciju i rješenje uobličiti u priču ili pjesmu” (Dora Sivka, predgovor knjizi Homo Climaticum). I kad vas plaši ono što opisuju i kad vam pokazuju gdje u porazu ili gubitku leži nada, kako se rađa promjena nabolje, odajte im priznanje za to što su se usudili pogledati preko te ograde. Jer pogledati i prepoznati što je tamo nije lako, a iznimno je važno.

Nije lako jer dosadna i racionalna znanost i njena dosadna nestrastvena prijateljica, razumna politika, po prvi put nakon nekoliko stoljeća novovjekovlja oslikavaju nam budućnost koja počiva na elementima koje češće koriste njihove strastvene suparnice nabrijane na rat. Pustošenja, smanjenje poljoprivrednih prinosa, masovna preseljenja, razorne katastrofe, bolesti… i kad probaju zaustiti da će, eto, biti dulje i toplije ljeto na Baltiku i manji računi za zimsko grijanje u Zagrebu, odmah to poprate nekim širenjem potkornjaka koji ždere svu baltičku šumu ili poplavama koje su svakodnevica toplije zagrebačke zime.

Između takvih nestrastvenih upozorenja treba ipak iščeprkati kako će ljubiti, što će jesti i čitati, kako plesati i zašto se odijevati, kako glasati, te buduće Zagrepčanke, Splićani, Županjke ili voditelji hostela na Biokovu. Pošto će se njihov, a to je naš budući, život sastojati više od poljubaca, plesa ili suza nego od ppm ugljičnog dioksida u globalnoj atmosferi, desetogodišnjeg prosjeka rasta razine mora, raspada cirkumpolarne zračne struje i neispunjene uloge izumrlih koralja u oceanskom hranidbenom lancu. Pronaći te elemente svakodnevice nije lako kada znanstvena predviđanja govore o izumiranju vrsta neviđenom u posljednjih desetke milijuna godina i gubitku stabilnosti prirodnog okruženja (živog i neživog) intenzivnijem od povijesnih katastrofa otkada bilježimo prve poljoprivredne civilizacije. S takvim prognozama teško je dočarati kako će obični dan zanimljive, ali nezapažene osobe izgledati od jutra do večernjeg počinka.

Pogledati preko plota važno je ne samo zbog umjetničke slobode. Važno je jer se svi, radnici, učenice ili politički subjekti, trebaju trenirati u prihvaćanju perspektive u kojoj je usmjereni marš povijesti kakvom smo svjedočili od početka modernizacije na ovim prostorima naglo prekinut, zamijenjen bitno drugačijom materijalnom i kulturnom zbiljom – zbiljom sličnijom nekim već nesretnim prostorima globalne današnjice. S druge strane, važno je upoznati kako je povijesno ateriranje u takvu zbilju ishod niza proizvoljnih povijesnih izbora, bez obzira koliko sitno svatko od nas utječe na njih.

Konačno, iz perspektive bitno promijenjene budućnosti lakše je uočiti kako su današnja ograničenja izazvana klimatskim promjenama i društvene nejednakosti ugrađene u obećanje neograničenog ekonomskog rasta zapravo dvije strane istog ideološkog novčića. Kad se ozbiljno postavimo u poziciju radikalno drugačije budućnosti kao da ju već proživljavamo, kada poznajemo njezinu svakodnevicu, a uvažavajući proizvoljnost povijesnih izbora koji do nje dovode, možemo zaista predano promišljati ‘prošle’ odluke s afektivnom prisnošću potrebnom za odlučnu promjenu. Drugim riječima, možemo zaista iz perspektive svakodnevice vidjeti da, kada bismo učinili to i to, izabrali ovo ili ono, do nesreće koju sada osjećamo ne bi došlo. Štoviše, u promijenjenoj zbilji možemo pronaći i trenutke neosviještene sreće, zadovoljstva koje već sada treba potražiti i osnažiti i bez drugih nesretnih ograničenja.

U ovom izdanju radovi koji gledaju preko plota, iz nesretne svakodnevice budućnosti, ukazuju nam na važnost drveća koje već sad stabilizira promjene nebeskih prilika, nestalnost morske obale koju uzimamo zdravo za gotovo i na iskustvo prirode posredovano prodajnom logikom i kupovnom moći. Danas naznake, prekosutra jedina poznata svakodnevica. Nakon tih veduta iz neželjene budućnosti, možda ćemo se zagledati kroz prozor, razlučiti dim toplane od večernje riječne magle i potražiti prijateljicu koja zna tko se bolje razumije u proizvoljne izbore koje kao zajednica, društvo, država i čovječanstvo baš sad činimo na putu prema budućnosti oblikovanoj klimatskim promjenama. Kao i s prošlom zbirkom, uživajte, pa potom razmislite i djelujte!

Preuzeto sa portala: Booksa.hr