Početkom srpnja se u Londonu u Imperijalnom ratnom muzeju otvara izložba koja će predstaviti ratna razaranja kulturnih dobara. U središtu je Prvi svjetski rat u kojem je Njemačka uništavala francuske i belgijske katedrale, na primjer paljevina čuvene biblioteke u Leuvenu (dok, čini se, britanski kolonijalni kulturocid nije tematiziran). Naravno da ovaj fenomen nije proizvod dvadesetog stoljeća, nego su slične posljedice svakog osvajačkog i kolonijalnog rata, od punskih i asirskih ratova preko Rimskih osvajanja do talibanskih rušenja kipova Bude u Afganistanu, Al-Kaidinog rušenja tisuću godina stare šijitske Askari džamije u Samari, do ISIS-ovih uništenja asirskih i rimskih spomenika u Palmiri.

Autor: Slavenka Drakulić, Jutarnji list

Izložba osvjetljava namjerno uništavanje kulturnih dobara ili kulturocid kao – genocid. Kad čujete za ovakvu izložbu, prvo što vam padne na pamet je ono što je još svježe u pamćenju, ona razaranja kojima smo sami svjedočili ili ih iskusili još takoreći jučer, kao što je granatiranje Dubrovnika i šibenske katedrale, požar u kojem je gorjela Gradska vijećnica u Sarajevu zajedno s knjigama i povijesnim dokumentima, rušenje Starog mosta u Mostaru i sl.

A jedan nedavni događaj, veliki požar u katedrali Notre-Dame u Parizu, iako nije namjerno uništena u ratu pa ne predstavlja čin kulturocida, objašnjava emocionalnu i psihološku reakciju na takva uništavanja. Naime, dramatični požar i pomisao da bi Notre Dame iz 14. stoljeća mogla izgorjeti izazvala je šok i zgražanje. Francuzi su plačući gledali kako plamen guta krov tornja i već sutradan počeli skupljati sredstva za obnovu jednog od simbola te zemlje. Upravo činjenica da je u pitanju nacionalni simbol objašnjava takvu reakciju: nezamislivo je da strada građevina koja svjedoči o njihovoj povijesti, kulturi i prisustvu na tom prostoru.

Zašto je kultura toliko važna da je kulturocid u ratu istovremeno i genocid, za razliku od uobičajenih gubitaka ljudskih života? Ne radi se o cinizmu niti nipodaštavanju žrtava, već o činjenici da se u ratu gubici ljudi pretpostavljaju. Ipak, ljuski gubici i ubijanje kulture dvije su različite stvari – jednoj je cilj uništenje neprijatelja, dok druga ima širi i sveobuhvatniji cilj, uništenje tragova toga naroda, dokaza njihovog prisustva u povijesti na nekom teritoriju.

Kultura i kulturna baština predstavljaju, naime, identitet, samu bit toga naroda, više od teritorija na kojem žive, čak i više od jezika kojim govore, a koji će se izgubiti, nestati ako o njemu ne ostanu dokazi u obliku spomenika, knjiga, kovanica, zapisa… svega što je sačuvano i dokazuje postojanje tog naroda, države, kulture ili jezika. Zato kulturocid, pokušaj namjernog uništenja kulture jednog naroda i njegovog identiteta, pored fizičkog istrebljenja predstavlja dio genocida nad tim narodom. Uništavanje kulture, uništavanje povijesnih tragova i simbola je, osim osobne boli zbog gubitka, najbolniji oblik zločina u ratu.

No, dugo je trebalo da se zaštita kulturnih dobara regulira na međunarodnoj razini. Prvi takav sporazum petnaest europskih država u Bruxellesu postignut je 1874. godine. Predstavnici su se složili da namjerno uništavanje kulturnih spomenika, umjetničkih i naučnih djela u ratu može postati zakonski kažnjivo. Odlučni koraci poduzeti su tek nakon Drugog svjetskog rata, kad je 1954. UNESCO objavio Haški međunarodni sporazum o zaštiti kulturnih dobara u oružanom konfliktu.

Spašavanje, odnosno premještanje 3000 godina starih Nubijskih spomenika u Egiptu zbog izgradnje Asuanske brane početak je sporazuma o zaštiti svjetske prirodne i kulturne baštine iz 1972. Britanija je sada oformila specijalnu grupu u okviru vojske kojoj je zadatak očuvanje kulturnih dobara, a i druge zemlje imaju grupe volontera za spašavanje svjetske baštine.

Zanimljivo je da je prvo suđenje za namjerno uništavanje kulturnog nasljeđa održano na međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Pomorski oficir JNA Miodrag Jokić osuđen je 2004. na sedam godina zatvora za granatiranje Dubrovnika 1991. godine, iste godine kad je uvršten na popis ugroženih spomenika svjetske baštine.

Nešto kasnije, Jokiću se uz bok svrstao Al-Kaidin terorist Ahmada Al Faqi Al Mahdi, koji je 2016. osuđen na devet godina zatvora zbog uništenja religijskih spomenika u Timbuktuu. Dok je, recimo, isti sud Slobodan Praljka oslobodio optužbe za rušenje mosta u Mostaru, prihvaćajući argument obrane da je preko 400 godina star kulturni spomenik, kao most, ipak bio legitimni vojni cilj.

Kada će Zagreb imati takvu izložbu uništavanja i uništenog kulturnog nasljeđa u ratu i bi li ona uopće bila moguća? Budući da smo u ratu ali i poslije rata sami uništavali vlastite povijesne spomenike, kao one antifašizmu i NOB-u, znači li to da sami sebi uništavamo povijest, a time i identitet? Znači li to da nama uopće ne trebaju neprijatelji?