Na jučerašnji Međunarodni dan žena, 8. ožujka, na riječkom je Korzu održan interaktivni prosvjedni performans podrške globalnoj borbi za ženska prava. Performans je rezultat ad hoc građanske inicijative čiji je cilj repolitizacija ovog dana u javnom prostoru, te svraćanje pozornosti na povijest političke borbe žena za stjecanjem radnih, reproduktivnih i ostalih prava koja su danas posebice ugrožena.

Sloganom ‘Neću cvijeće, hoću prava!’ željelo se ukazati na komodifikaciju Dana žena koji se sve više tonom izjednačava s Valentinovom i Majčinim danom, a zatire se njegov politički i aktivistički karakter i tradicija; dok je sama akcija željela poslužiti kao podsjetnik da žene iza sebe imaju više od stotinu godina neumorne solidarnosti i političkog aktivizma, koji je i danas nužan i prijekopotreban, jer su žene u svijetu i Hrvatskoj i dalje ekonomski obespravljene i za svoj rad neplaćene ili potplaćene; izložene ekonomskom nasilju u obitelji/partnerskoj zajednici ili na tržištu rada; nezaposlene i osiromašene; neprekidno izložene seksualnom nasilju u svim područjima privatnog i javnog života; žrtve brutalnih zločina i ubojstava na koje institucije ne žele dati pravi odgovor; suočene s ponižavanjem, prozivanjem i uskraćivanjem prava da slobodno odlučuju o svom tijelu; onemogućavane da ravnopravno sudjeluju u političkom životu; sustavno diskriminirane, unatoč zakonima, propisima, preporukama i obećanjima.

Prema statistikama UN-a žene obavljaju 67% svjetskog rada, a zarađuju 10 % svjetskog dohotka. Vlasnice su 1% svjetskog imetka, čine 70% nepismenih u svijetu, te zarađuju 20-50% manje od svojih muških kolega za obavljanje istog posla. Od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70% su žene. Ove statistike čine samo dio poražavajućih brojki koje nam govore o važnosti borbe, kao i o važnosti sjećanja na sve bitke koje su vodile žene prije nas. Iz tog je razloga jučerašnji performans bio i svojevrsni hommage tekstilnim radnicama s kojima je povijesna borba za ženska prava započela; koje su trpjele rad u nehumanim uvjetima i protiv tih se uvjeta pobunile, mnoge i za cijenu vlastitog života, te je njihov štrajk 1857. godine u New Yorku upamćen kao jedan od najbrutalnije ugušenih štrajkova u povijesti, a obilježavanje njegove pedesetogodišnjice danas se smatra početkom sustavne pravne borbe za priznavanje ženskog prava na rad.

Stoga je jučerašnjom akcijom poručeno kako još uvijek nije došlo vrijeme za cvijeće, dok god žene pogibaju od ruke sustava koji ne prepoznaje i krši njihova osnovna ljudska prava; vrijeme je i dalje za izlazak na ulice. (Žene Rijeke)