Mučan slučaj Ane Dragičević koji je 2009, godine dospio u javnost, dobio je svoj sudski epilog. Naime, Ana je razdoblje od svoje 16. do 21. godine uglavnom provela u psihijatrijskoj bolnici Lopača gdje je “liječena” jer je – lezbijka. Bivša ravnateljica te bolnice, specijalistica psihijatrije Mirjana Vulin u utorak je zbog toga nepravomoćno osuđena na deset mjeseci bezuvjetnog zatvora.

Kako javlja Novi List, dr. Vulin kriva je jer je pacijenticu Anu Dragičević s dijagnozom poremećaja u ponašanju prisilno hospitalizirala, jer ju je vezivala i fiksirala trakicama za ruke i noge te “luđačkom košuljom” što je kod pacijentice izazvalo i posttraumatski stresni poremećaj, kazala je, uz ostalo, sutkinja Damira Delost.

Nesrazmjerno trajanje hospitalizacije

“Kriva je jer je kao doktor medicine, iz nehaja, obavljajući zdravstvenu djelatnost primijenila očito nepodobno sredstvo i način liječenja i nije postupila po pravilima zdravstvene struke. Nesavjesno je postupala, zbog čega je postojeća bolest drugoj osobi znatno pogoršana. Stoga je počinila jedno produljeno kazneno djelo protiv zdravlja ljudi nesavjesnim liječenjem” – tim riječima se sutkinja Delost obratila okupljenima u sudnici izlažući detalje i obrazloženje presude.

U razdoblju od 9. rujna 2005. do 13. svibnja 2008. godine pacijenticu Anu Dragičević s dijagnozom poremećaja u ponašanju bez suglasnosti i privole tada punoljetne djevojke, prisilno je hospitalizirala u navedenoj ustanovi bez da je prethodno utvrdila postoje li razlozi za to. Protuzakonito je donijela odluku o njezinom zadržavanju, a o tome nije obavijestila niti nadležni Županijski sud, piše Novi List.

Trajanje hospitalizacije bilo je apsolutno nesrazmjerno medicinskim indikacijama zbog kojih je provođeno, a u tom vremenu je u okviru psihofarmakološkog tretmana ordinirala konzumaciju vrlo potentnih antipsihotika, a koji su indikacijsko područje isključivo “pravih” duševnih bolesti, a ne područje poremećaja ličnosti.

Blaži zakon s manjom maksimalnom kaznom zatvora

Odmah nakon javnih istupa Ane Dragičević, ali i objavljivanja niza potresnih priča pacijenata psihijatrijske bolnice Lopača, reagirala je inspekcija Ministarstva zdravstva provjeravajući navode o neprimjerenim metodama liječenja.

Tadašnji ministar zdravstva Darko Milinović inzistirao je da dr. Vulin odstupi s funkcije ravnateljice, a nakon toga se za cijeli slučaj zainteresiralo i Državno odvjetništvo koje je istražnom sucu Županijskog suda podnijelo prijedlog za poduzimanje istražnih radnji protiv dr. Vulin, što je u konačnici u rujnu 2010. okončano podizanjem optužnog prijedloga zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, nesavjesnim radom.

Od početka istrage optužnicu je vodio i pripremao tužitelj Igor Vranković koji je tijekom ovog sudskog postupka u nekoliko navrata mijenjao činjenični opis s obzirom da se u međuvremenu mijenjao i Kazneni zakon. Dr. Vulin se sudilo po blažem zakonu po kojem je maksimalna kazna zatvora mogla biti izrečena do godinu dana.

“Pomaci u liječenju” ako bi “izabrala” dečka

Podsjetimo, Anu Dragičević su u Lopaču smjestili roditelji kad joj je bilo svega 16 godina, zbog navodne ovisnosti o heroinu, iako je tvrdila da tu drogu nikada nije uzimala. Ana je smatrala da je pravi razlog njezine hospitalizacije istospolna seksualna orijentacija.

“Moje seksualno opredjeljenje provlačilo se kroz svaku terapiju i ustvari su me liječili od homoseksualnosti. Doktorica Vulin znala mi je postavljati pitanja tipa ‘koga bi izabrala za partnera, dečka ili curu’ i kad bih nakon silnih psiholoških pritisaka rekla ‘dečka’, onda bi zabilježila ‘pomak’ u mojem liječenju” ispričala je tada medijima.

Kazala je i kako su je tjerali da prizna da je ovisnica, što je zbog užasnih pritisaka i učinila, iako to nije imalo veze s istinom.

“Proživjela sam užasne torture zbog kojih i dan-danas osjećam strah, imam stalne noćne more i ne mogu normalno spavati. U Lopači su me držali u izolaciji, vezali pojasom, luđačkom košuljom, davali mi injekcije, kljukali me tabletama. U izolaciji sam bila s teškim psihičkim bolesnicima, shizofreničarima koji su agresivni, bilo me užasno strah. Davali su mi takve tablete da su mi se zjenice okretale prema gore. Kada sam na jednoj shizofreničarki vidjela kako to izgleda, užasno sam se bojala da sam prolupala”, govorila je.

Ana nije jedina maloljetnica koja je u Lopači prošla takve torture, a o njima je svojedobno snimljen dokumentarac “4. majmun”, i polusatni dokumentarac o njezinom slučaju, “Zašto”.

Preuzeto sa portala: Crol.hr