Nakon održavane trudnoće carskim rezom rodila je u Zagrebu bebu tešku tek kilogram i 50 grama. Mihael je odmah reanimiran i dug period proveo je u inkubatoru. Majci nitko nije rekao što se događa s njezinom bebom, tek je po povratku kući u Karlovac pročitala otpusno pismo iz Petrove bolnice gdje je pisalo: visoko rizično dojenče. Nadala se da je to posljedica prerana poroda i dugo vremena koje je Mihael proveo na kisiku.

“Prvi put sam suočila sa s Mihaelom nešto nije u redu pri odlasku kod naše pedijatrice”, kaže Jasminka Livojević. “Uputila nas je fizijatru i odmah smo krenuli s vježbama. Govorili su mi što Mihael ne može, ali vidjela sam i sama da je tada moje dijete bilo kao biljka, no za razliku od njih ja ga nisam automatski otpisala. Najteže mi je bilo što sam bila sam i očajna, plakala danima, a istodobno bila svjesna da uz malog anđela imam još dvoje djece koja me trebaju.

Suze kao da su presušile i našla sam snagu potrebnu da pomognem Mihaelu. Bezbroj puta ponavljali bi isti pokret rukama ili nogama, spavala sam s njim na strunjači, izmišljala nove vježbe i nisam imala predaha. I kad bih pomislila da ne mogu više on bi me iznenadio nekim sitnim pomakom koji me tjerao dalje i dalje.

Dijagnozu je dobio sa četiri godine i tada sam mislila da ću izgubiti svijest. Rekli su nam – težak oblik cerebralne paralize, tetrapareza spastik. Mihael je tada već prohodao, što je iznenadilo i liječnike.

Iako su ga otpisali on živi, hoda, druži se s vršnjacima, no i dalje postoje teškoće s finom motorikom. U prvoj školi Mihaela su prihvaćali kao sebi jednakog, pozivali na rođendane, druženja i nikada nismo doživjeli da mu se netko podsmjehuje zato što nešto ne može.

Odjednom je nalazio razloge za izostanak iz škole, nestalo je njegovo oduševljenje, pred školom bi počeo povraćati i vratio se jak spazam u rukama i nogama. Osjećala sam se nemoćno gledajući kako njegovo stanje nazaduje, a ne znam kako mu pomoći. Opet su krenule šetnje od doktora do doktora do noći kada sam čula kako bunca u snu. Teško je bilo vjerovati što tako malo dijete krije u sebi. Proživljavao je nepravdu zbog ocjena u školi i to mu je izazvalo osjećaj manje vrijednosti. Bila sam iznenađena, jer vjerovala sam da ima korektan odnos s učiteljima. Potražili smo pomoć psihologa i predloženo nam je da promijenimo školu. On se protivio iz želje da ostane s vršnjacima koji su mu uvijek bili iskreni prijatelji, no nije želio ni čuti za učiteljicu i ostale djelatnike škole. U novu školu krenuo je u petom razredu i oporavio se, prihvatili su ga s ljubavlju, od ravnateljice do spremačice. Do prošle godine sve je bilo u redu. Svake godine ima asistenta u nastavi, no s novom asistenticom kod Mihaela su počeli problemi.

Mihael po sedam sati provodi u školi i ne ide na toalet. Nema finu motoriku i tu bi trebala pomoći asistentica koja ignorira njegove potrebe. Bio je nesretan ostavši u školi kada nije mogao na izlet sa svojim prijateljima, jer iako su svi asistenti išli sa svojim korisnicima njegova asistentica nije željela. Problem je što sam ukazala na diskriminaciju od strane asistentice i tražila zamjenu. Već osam godina vozim Mihaela u školu i sve bi bilo u redu da nema probleme s asistenticom koja ima svoju viziju kako raditi.

Mihael je dijete koje može mnogo, baš stoga me uznemirilo i razljutilo kada su predložili da u srednju školu krene u Centar Dubrava, a u Karlovcu imamo škole bez barijera i na taj način ostao bi u vlastitom domu. Borit ću se uvijek za svoje dijete i želim da stekne barem četverogodišnje obrazovanje koje će mu omogućiti da jednog dana bude samostalan. Njegova želja je da postane informatičar i doprinese ovom društvu.

Moje dijete nije krivo za bolest s kojom živi, upravo stoga prezirem odnos društva prema djeci s teškoćama u razvoju kojoj se ne dozvoljava da razviju i pokažu svoje mogućnosti”, zaključuje Jasminka.

Autorica: Božica Ravlić, www.in-portal.hr