Kazališna kritičarka, teoretičarka, nastavnica i društvena aktivistica: Trebalo bi u sve škole uvesti feminizam i ljudska prava umjesto vjeronauka i etike. Rasprava o apstraktnom ‘dobru i zlu’ nema nikakvu težinu u očima učenika, dok bi učenje o ljudskim i ženskim pravima moglo postati alat slobode i metoda nošenja s različitim društvenim nepravdama.

Piše: Bojan Munjin

Kako se u današnjem vremenu koje je označeno s ‘pedeset nijansi sive’ baviti kreativnim poslom?

Ima jedna terapeutkinja koja radi s tinejdžerima izrazito autodestruktivnog ponašanja, zove se Janet Sasson Edgette. Njen uzorak populacije ispada vrlo sličan našem društvu u ogoljenoj formi: jako smo skloni katastrofizirati, vidjeti ‘sve crno’ ili ‘sve sivo’, bojati se nade, bojati se svojih vlastitih emocija kad nisu posve stišane, povlačiti se od stvarnih odnosa, erotizirati nasilje. U takvom kontekstu umjetnost nije luksuz, nego lijek. Istinski DNK preživljavanja. Oblik organizacije atoma koji stalno razvija nove oblike otpornosti na ispiranje mozga.

Često slušamo kako se dobro kazalište u Hrvatskoj događa slučajno i kako se na hrvatskom pozornicama u posljednjih 25 godina ‘govorilo ono što se nije mislilo i mislilo ono što se nije govorilo’?

U svakom vremenu postoji jalovo licemjerje, ali postoje i ljudi čije su riječi i djela dosljedno odgovorni. Zanimljivo je da ti umjetnici odgovornosti gotovo nikad nisu šampioni ogorčenosti. Niti slučajnosti. Obično je u pitanju dugoročna strategija nekog idealizma. Stilskog, ne samo političkog.

Nezavisna scena gotovo da je utihnula; Indoš, BADco, Labrović i drugi više kao da se ne vide, Vili Matula je otišao u ‘Kerempuh’, a Teatar &TD, uz zavidnu produkciju, percipiran je kao kazalište na rubu egzistencije…

Istina. S druge strane, Matula se maknuo iz pozicije samostalnog umjetnika i ušao u ‘Kerempuh’ gdje je donio drastično povišenje umjetničkih kriterija, a aktivan je i u stranci ujedinjene ljevice Zagreb je NAŠ. Dakle nije ‘ispario’, niti se ‘pripitomio’. Nisu utihnuli ni Borut Šeparović ni Damir Bartol Indoš, kao ni Queer scena Zvonimira Dobrovića. I dalje djeluje festival plesne improvizacije Sonje Pregrad i Zrinke Šimičić, u kojem se plesno istraživanje na lucidne načine otvara sadašnjem trenutku zajedničkog polisa publike. U sklopu BLOK-a djeluje Selma Banich, za mene jedna od autorski najpotresnijih i najprovokativnijih umjetnica plesa i političkog performansa. Vođa skupine BADco. Goran Sergej Pristaš također se priključio političkoj opciji ujedinjene ljevice. To znači da postoji i ‘život poslije smrti’ nezavisne scene i da intelektualcima i umjetnicima možeš ukinuti i financije i prostor, ali oni će i dalje raditi. Kako veli filozof umjetnosti Boris Groys: ako politički ucijeniš umjetnika, njezin ili njegov rad će baš iz te ucjene crpsti ogromnu snagu. A ako ga nastaviš ucjenjivati, umjetnikova će snaga postati enormna, internacionalna.

tribuni Matišić i Frljić

U nedavnom tekstu u Novom listu uprli ste prstom u beskrvne uprave kazališta. Ima li šanse da jednog dana ravnatelje teatara bira struka a ne politika?

Glumljenje gljiva pretvara ljude u neku vrstu infektivnog organizma ili gljivica… Stvar je u tome da si ni umjetnici 21. stoljeća, baš kao ni egzilanti 21. stoljeća, ne mogu dopustiti apolitičnost kao ‘utočište’. Nema utočišta. Izloženost svih nas je maksimalna. Ali zato su i forme političnosti postale veoma kompleksne: ne morate se boriti oružjem. Možete se boriti kuhanjem izbjeglicama ili svirkom ili instalacijama na splitskom Marjanu ili čitanjem djeci. Ali ne možete ignorirati svoj javni glas, svoje pripadanje zajednici.

Jedna francuska kritičarka nedavno je izjavila kako je teatarska kritika vrlo usamljen i nezahvalan posao. Kakva su vaša iskustva sve ove godine?

Drugačija od kolegice. U kazalištu se već dugo osjećam dobrodošlo, ne u smislu neke plitke, lažne, sentimentalne ‘naklonosti’ ljudi sa scene, nego u smislu obostranog uvažavanja i obostranog kritiziranja. Katkad čak i onog oslobađajućeg smijanja na vlastiti račun. Naravno da postoje ljudi koji ili ne mogu podnijeti analitički pogled ili ga protumače kao ‘napad’, ali i taj strah od drugoga može biti prevrednovalački važan dio našeg posla. Egzaltacije i animoziteti su kao bolesti: više govore o osobi koja od njih strada, nego o kritičarki.

Kada hvalite ili kudite neku predstavu, što vam je u pogledu na pozornicu važno?

Koliko rizika je ušlo u rad na predstavi. Što više, to bolje.

Volite Harmsovu rečenicu: ‘Stihove valja pisati tako da staklo prsne kad bacimo pjesmu kroz prozor.’ Kako izgleda hrvatska drama danas u kontekstu ovog artističkog erosa?

Na sceni trenutno imamo iznimno provokativne pučke tribune, Matu Matišića i Olivera Frljića, čiji rad slama politička stakla na posve različite, ali srodno glasne načine. Obojica ne trpe javno licemjerje i ideologiju ‘preskakanja’ leša koji leži uz cestu. Imamo moćne dramske pjesnike, poput Ivane Sajko i Gorana Ferčeca. Način na koji Lada Kaštelan radi psihologiju terapijskog nasilja u drami Dva i dvadeset jednako tako razbija predrasude. Tomislav Zajec u svojim dramama rastvara rigidnost, suzdržanost i zatvorenost propisane muškosti. Ivor Martinić i Dubravko Mihanović bave se svojevrsnom politikom ‘male udaljenosti’ među ljudima ili prisnosti. Dino Pešut bavi se defetizmom svoje generacije. Slobodan Šnajder postao je nagrađivani prozaik, ali njegov rad na nasilju povijesti i dalje je izazovan – vrijedilo bi ga dramaturški sučeliti sa srodnim autorskim korpusom političke traumatologije koju istražuje Sibila Petlevski. Stasa i nova generacija redatelja koji duboko zadiru u autorstvo: Marina Petković, Ivan Planinić, Tamara Damjanović i Lovro Krsnik. Ili dramaturginja Mila Pavićević, koja na originalan način spaja pisanje, plesanje i socijalno sugovorništvo. Na primjeru skupine BADco prisjećam se Johna Cagea koji kaže da eksperimentalnoj akciji ‘ne treba nikakvo opravdanje, kao što opravdanje ne treba ni zraku ni zemlji’. Promjena kojom se svi oni bave u svakom je slučaju motor umjetnosti.

Dosta ste napisali knjiga za djecu, često napominjući kako od djece trebamo učiti. Što ste naučili u komunikaciji s djecom?

Lakoću prepuštanja igri. Lakoću povjerenja. Oboje mi je strahovito važno, jer mislim da je kolektivna depresija dijametralno suprotna našoj sposobnosti da se igramo i da vjerujemo jedni drugima.

Toksično izjednačavanje politika

Kreirali ste prije desetak godina radionice za kulturalnu konfrontaciju na kojima su sudjelovali ljudi najrazličitijih iskustava i sudbina. Kako iz perspektive današnje Hrvatske gledate na te radionice?

I danas ih vodim na poziv i sustavno predajem Boalove metode, a dogovaram se i da ih opet pokrenem na nekom redovitom javnom punktu. Ideja tog rada od samog je početka bila predati štafetu radionica dalje, što se i događa. Građansko glumište vidim kao kontinuitet liječenja od straha sebe i drugih.

Neprestano se čini da oportunizam i sitni interesi u Hrvatskoj pobjeđuju. Kakve su danas šanse za mobilizaciju u ime slobode, prosperiteta i socijalne pravde?

Mislim da ljudi znaju do koje su mjere izmanipulirani, ali ne znaju kako zaustaviti manipulaciju. Meni je od svih političkih praksi najbliži dijalog, u smislu izdržavanja frustracije međusobnog neslaganja i nadilaženja vlastitih predrasuda. Istovremeno, dijalog je najteža forma uspostavljanja javnosti. Kako veli južnoafrički aktivist Desmond Tutu: ‘Ne morate podizati glas – podignite razinu argumentacije’. S time da dijalog još zahtijeva i dizanje rampe zatvorenosti sa svake sudioničke strane. Zato je toliko puta uprizoren samo kao ‘priredbica’ u kojoj je sve lažirano i jalovo. Tobože se sučeljavamo i tobože tražimo razumijevanje. Tobože prozivamo, ali zapravo nas gledaju ili čitaju samo naši istomišljenici. Tu nema nikakvog prožimanja, nikakve promjene. Osim toga, takvi lažni dijalozi kroz medijske kanale dodatno pacificiraju političko nasilje. Novinari u ime tobožnje nepristranosti nastoje dati javni prostor fašistima i antifašistima, kao da su to ‘jednakopravne’ pozicije. Ali nisu. Pretvaranja da jesu omogućit će, kako veli Desmond Tutu, slonu da zgazi miša – i to tvrdeći da samo stoje ‘ravnopravno’ jedan uz drugoga. Ali ne stoje, ako slon zauzima gotovo cijeli javni prostor i još k tome gazi i gnječi mišje tijelo. Ta vrsta lažnog izjednačavanja političkih opcija je užasno toksična. Ispod nje kuljaju isključivosti i mržnje i ‘zapečena’ socijalna nepravda. Jasno je da veliki igrači države i još veći igrači tržišta sistemski ne govore istinu, no nije jasno zašto ih mediji i pravosudni sustav za to ne drže odgovornima. Voljela bih u Hrvatskoj vidjeti ‘Komisije za istinu i pomirenje’ upravo po modelu Desmonda Tutua, dakle ne tako da ih radi desnica ili ljevica, ne tako da provodimo progone i iskopavamo stare ratne sjekire, nego da ih rade dokazano vjerodostojni mirotvorci i umjetnici. Voljela bih, recimo, da se jedna takva Komisija napravi za sve institucije koje je zgazila politička uprava Milana Bandića. Posebno za Zagrebački plesni centar. Sigurna sam da nitko na umjetničkoj sceni nije toliko brutalno deložiran kao plesači.

Vrlo ste angažirani u emancipaciji ženskih prava. Danas u moru javnog žutila srećemo pravi tzunami golotinje u medijima koji prolazi praktički bez otpora?

Pornografija je postala normativna. Prema novom konzervativnom valu, žena je istovremeno vjernica, pornografuša i sponzoruša. Sjećam se čak i studentica Centra za ženske studije koje su u debatama tumačile pornografiju kao ‘radikalno prihvaćanje vlastite seksualnosti’, potpuno nesvjesne koliko su instrumentalizirane tim monotonim obrascima žudnje, sasvim različitima od bilo kakve stvarne seksualne intimnosti. Sjećam se i šoka tih studentica kad smo radili studije o seksualnim radnicama u porno industriji u kojemu porno glumice govore o sebi kao o teškim, dugogodišnjim ovisnicama i duboko traumatiziranim psihijatrijskim pacijenticama. Mislim da bi u sve škole trebalo uvesti feminizam i ljudska prava, umjesto vjeronauka i etike. Na terenu, naime, rasprava o apstraktnom ‘dobru i zlu’ vođena kroz vjeronauk i etiku nema nikakvu težinu u očima učenika, dok bi učenje o temeljnim ljudskim i ženskim pravima moglo postati alat učeničke slobode i konkretna metodologija nošenja s različitim društvenim nepravdama.

Vidim ljepotu korova

Biste li bili spremni o ženskim pravima razgovarati s gospođom Željkom Markić?

Tu se vraćamo na problem lažnog dijaloga. Željka Markić nema nikakvu potrebu uvažiti bilo čiji glas osim svojega i svi njeni javni nastupi otkrivaju slatkorječivi ton osobe čelične političke doktrine i stalnog paternaliziranja slušatelja, a ne uvažavanja tuđeg mišljenja. Radije bih o njoj napravila satiričnu predstavu ili crtić. Ili bih kao sugovornike sa Željkom Markić pozvala renomirane europske teologe, naprosto da naglasim razliku između njene vjerske priučenosti (koja stalno nekoga stigmatizira i kontrolira) naspram vjerske upućenosti i tolerancije mislioca različitih religijskih poredaka. Vjera sasvim sigurno ne pripada inim Markićkama – na primjeru Dostojevskog, Pascala ili Levinasa vidimo da vjera može otvarati prostor i tuđe i vlastite slobode. Mislim da mnoge kršćanske, židovske, islamske i budističke vjernike u Hrvatskoj hvata netrudnička mučnina od nasilja ‘nasmiješenih’ pobornika novih vrsta segregacije i aparthejda po vjerskoj osnovi, kakva je Željka Markić.

Sasvim je evidentno da je hrvatsko društvo duboko ideološki podijeljeno. Vidite li kraj toj lošoj beskonačnosti?

Spadam u građane koji svuda oko sebe vide puno početaka moguće promjene. Vidim čak i ljepotu otrovnog korova koji je izrastao na mjestima ljudskog poraza i razočaranja. Jer i korov je bolji od betona. Stvarna bol ima mogućnost i stvarne transformacije. Kao što znate, nisam jahačica apokalipse. Klinac koji postavi jedno dobro – teško – pitanje ili umjetnica koja smisli novu ljestvicu vrijednosti snimajući zvukove Indoševa šahtofona, čime se recimo bavi mlada autorica Ivana Đula, za mene su na vagi uvijek teži više od sve stranačke korupcije. To je moj filozofski i politički stav, dakle ne govorim ‘naivno’. Slažem se s Levinasovom kritikom Heideggerove ‘vječite zabrinutosti’ koja čovjeka duboko paralizira. Pri čemu je zabrinutost jednako fikcionalna kao i nada. Dakle kad već možemo birati svoje fikcije i kad su već fikcije toliko puta jače od ‘zbilje’, zašto ne izabrati fikciju neke bar malo tolerantnije beskonačnosti?

Preuzeto sa portala: Novosti