“Volim ovaj Maksimir. Kada uđete na stadion, ovdje miriše na nogomet. U WC-u je miris znoja, dima i urina bezbroj generacija koje su gradile klub”.
Ako navijača Dinama upitate tko je autor ovih rečenica, većina će vam znati odgovoriti i prije nego što ih u potpunosti izgovorite. Izjava Dinamovog vratara Georga Kocha iz 2008. godine, već u trenutku kada je bila izrečena, postavila je važno pitanje s kojim se susreću nogometni djelatnici i gledatelji na početku 21. stoljeća. Gubi li se gradnjom novih, modernijih nogometnih stadiona tradicijsko utemeljenje nogometa kao sporta za radničku klasu, tj. postaju li stadioni reprezentacijom novog načina shvaćanja tog sporta – ne više kao igre, suparništva i fair playa – proizvod koji nam je serviran na polici, za kojim ćemo posegnuti i potom ga konzumirati, ne razmišljajući o svim mogućim interpretacijama svijeta oko nas koje nam on nudi. Hoće li se nogomet, kroz ljude koji ga gledaju, prate i vole, oduprijeti mijenama vremena i zadržati svoju, na neki način transcendentalnu snagu koja ga je pretvorila u najpopularniji sport na svijetu?
Piše: Tibor Obradović
U svom članku iz 1995. godine, “Ne-mjesta: Uvod u antropologiju supermodernosti”, francuski antropolog Marc Augé predstavlja jedinstveni koncept koji naziva “ne-mjestom”. Po Augéu, ne-mjesto je svaki postmodernistički prostor koji nema povijest, odnosno onaj prostor koji je neantropološki i bez starine, tj. potpuno artificijelan. U skupinu takvih prostora Augé je ubrojio aerodrome, kolodvore, svemirske stanice, hotelske i velike trgovačke lance. Pitanje koje se postavlja jest možemo li stadione s početka 21. stoljeća svrstati u ovu klasifikaciju, i kako bi takvo određenje mijenjalo odnos nogometne publike prema tradiciji, klubovima i nogometu kao sportu? Jesmo li kao zaljubljenici u nogomet uopće kadri prihvatiti neminovne promjene koje donosi vrijeme i je li naš pogled zamućen nerealnim romantičnim shvaćanjem ove igre u koju smo se zaljubili još kao djeca, na školskom igralištu, tribini ili ispred televizora?
Ono što prvo pada na pamet kada razmišljamo o modernim stadionima jest koncept njihovih imena. Kroz povijest, nogometni su stadioni nazivani po zemljopisnim položajima, istaknutim pojedincima ili nekim općenitim karakteristikama. Vjerojatno svakom navijaču Fiorentine zatitra srce pri spomenu imena Artemio Franchi; nisam siguran da bi se taj očuđujući trenutak dogodio da taj mitski stadion promijeni naziv u primjerice – Nutella Park. U svijetu koji je dirigiran profitom kao apsolutnim ciljem, nije čudno što mnoge kompanije potpisuju milijunske ugovore s klubovima kako bi njihovo ime postalo ime stadiona, osiguravajući si time vrlo vidljivu i dugotrajnu reklamu. S druge strane klubovi, u želji da osiguraju sredstva za bespoštednu borbu za prevlast ili opstanak na domaćim i europskim travnjacima, često prodaju prava na ime stadiona, polako se – svjesno ili nesvjesno – odmičući od svojih navijača. Takav tip paradigme u modernom nogometu jasno je uočljiv u etimologiji imena stadiona engleske Premier Lige, gdje pet od dvadeset klubova igra na stadionima nazvanim po sponzoru kluba (redom Emirates Stadium, KCOM Stadium, King Power Stadium, Etihad Stadium i bet365 Stadium). Uzimajući u obzir da su se još krajem 20. stoljeća ti stadioni zvali svojim originalnim imenima, jasno je da je to trend koji ne posustaje, nego očigledno raste i razvija se, i to ne samo u Engleskoj. Slične primjere možemo pronaći i diljem Europe, a najočitiji su zasigurno oni Bayernove Allianz Arene ili Türk Telekom Arene u Istanbulu.
Sljedeći problem s kojim se susrećemo kada govorimo o modernim nogometnim stadionima jest onaj njihove neupitne sličnosti, bilo izvana ili iznutra. Takav princip još više naglašava artificijelnost njihove prirode, te odvojenost od lokalne ili nacionalne tradicije izgradnje nogometnih stadiona. Ono što zasigurno najviše zabrinjava navijače, kao najfrekventnije posjetioce nogometnih utakmica, jest i arhitektura tribina koja ni prostorno ni akustički ne omogućava maksimum, a ponekad ni minimum podrške momčadi. S tim u vidu, značajni postaju i pokreti za vraćanjem tribina sa stajaćim mjestima, kao pokušaj da se u nogometu očuva ono što se očito gubi modernizacijom stadiona i bijegom od svog tradicijskog utemeljenja. U studenom je održan preliminarni sastanak svih dvadeset klubova Premier Lige, koji bi mogao označiti povratak sigurnog stajanja iliti “safe standings” na stadione diljem Ujedinjenog Kraljevstva, a koji će pokušati razbiti sterilnost prisutnu na tim istim stadionima.
Analizirajući moderne stadione kao “koncept ne-mjesta”, nameće se pitanje odmicanja klubova od domicilnog stanovništva, pa uslijed toga rušenja tradicije koja se taložila s godinama postojanja pojedinog nogometnog kluba. Korijeni većine klubova duboko su urasli u lokalnu ili regionalnu strukturu kojoj pripadaju, a čime nerijetko predstavljaju neki tip ideološkog konstrukta ili matrice odnošenja svojih navijača. Za primjer tomu samo se trebamo odvesti do Splita i odmah ćemo shvatiti kako nogometni klub može biti utjelovljenjem jednog posebnog načina shvaćanja svijeta, ali i samoga sebe kao determiniranog pojedinca. Imajući na umu da se gradnjom novih, modernijih stadiona sve više susrećemo s problemom poskupljenja ulaznica, što godišnjih, što jednokratnih, dolazimo i do zaključka da se klubovi nepovratno odvajaju od svojih navijača, ali i od ideje o nogometu kao sportu za mase. Također, premještanja stadiona iz šireg centra na periferiju gradova, nogometni navijači gube još jedan vid povezanosti sa svojim klubovima. Daleko od očiju – daleko od srca, reklo bi se. Samo se moramo prisjetiti akcije Bad Blue Boysa od prije nekoliko godina pod nazivom “Ne damo Maksimir”. Njome se protestiralo protiv najavljene selidbe stadiona u zagrebački kvart Kajzericu, jer ono godinama taloženo na južnoj strani maksimirske šume, premješteno na maglovitu obalu Save, ni po čemu vezanu uz Dinamo, njegovu povijest i navijače, ne bi imalo jednaku simboliku.
Na kraju, ono što se donekle opire klasifikaciji stadiona kao Augéovog koncepta ne-mjesta, jesu zasigurno klupski muzeji ili sobe s trofejima, koji prikazuju povijest i uspjehe klubova. No, oni većinom zauzimaju samo mali dio cjelokupnog prostora stadiona, pretvarajući se u neku vrstu odaje tajni, simboličnog mjesta gdje je vrijeme stalo i gdje se taloži sve ono što određuje (ili je određivalo?) neki klub kroz njegovu povijest. Tako odvojena od svijeta, zabarikadirana u nekoliko prostorija, te vjerojatno nezanimljiva većem broju ljudi, ova mjesta su tip anomalije u cjelokupnom shvaćanju modernih stadiona kao prostora koji sve više nalikuju trgovačkim centrima, a sve manje onome što im je bila prvotna i određujuća ideja – kao mjesta susreta i nadmetanja, kroz koje je moguće zbližiti ljude inače udaljene desecima i stotinama kilometara. Jesmo li kao nogometni navijači, zaljubljenici i gledatelji nesvjesno uhvaćeni u zamku, i svjedočimo li pretvorbi nogometa u samo još jedan proizvod koji ćemo konzumirati i potom ambalažu baciti u kantu za smeće?
Preuzeto sa portala: Kulturpunkt.hr
