Borba znanstvenika protiv ove zlokobne bolesti nema ništa od nekakvog brzog i golemog uspjeha: sasvim polagano se postižu neki rezultati, u međuvremenu nosioci tog virusa mogu postići i veću starost bez da ikad nastupi “kolaps” u obliku AIDS-a. Ali virus je uvijek u njihovom tijelu – i on se i dalje širi, piše DW.

Tri i pol desetljeća je prošlo od kako su Barré-Sinoussi i Luc Montaigner otkrili virus, ali još uvijek traje borba protiv njega. Ove nedjelje (23. 7.) u Parizu je počela trodnevna, sada već 9. međunarodna konferencija o AIDS-u, a ovaj puta je na dnevnom redu i golemi problem koji se pojavljuje: rezistencija HI virusa na određene lijekove koje potiskuju njegovu aktivnost.

Ta rezistentnost već nastupa u ozbiljnom broju slučajeva: u šest od jedanaest zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike “kod više od deset posto ljudi kod kojih je započeta antiretroviralna terapija nastupa oblik virusa koji je otporan na najuobičajene lijekove za suzbijanje tog virusa”, piše u izvješću Svjetske zdravstvene organizacije.

Postojeći lijekovi uspijevaju natjerati virus da se “sakrije” u stanicu. Ali on tamo ostaje sve dok se uzimaju lijekovi. A jedna kategorija lijekova je kod nekih zaraženih prestala djelovati.

Cilj borbe protiv AIDS-a je bio “90-90-90”: kod 90% bolesnika se želi pravovremeno otkriti postojanje virusa koji ga izaziva, 90% tih osoba treba onda redovito dobivati lijekove kako bi se kod 90% tih pacijenata spriječilo i izbijanje AIDS-a – što u pravilu znači i smrtnu presudu.

– No ova otpornost je ozbiljan udarac, a ako je takav virus već kod više od 10% bolesnika, to znači i da se on nekako uspio širiti – upozorava profesor Henrdrik Streeck koji vodi laboratorij u Essenu, prvi koji se bavio isključivo tom bolešću. Otpornost virusa na određenu kategoriju lijekova znači 135.000 smrtnih slučajeva i 105 tisuća novih oboljelih u slijedećih pet godina, procjenjuje WHO. Jer njemački profesor nas upozorava da nam ovako prijeti izgubiti čitavu klasu djelotvornih preparata u borbi protiv bolesti.

Jer uvijek treba imati pred očima: virus nije pobijeđen. Svi postojeći lijekovi služe samo tome da on ostane “sakriven” u stanici bolesnika. Štoviše, ima nalaza da on prodire tako duboko da dospijeva u nasljedni kod samog pacijenta. Znanstvenici tek eksperimentiraju sa metodama “shock and kill” – drugim riječima, da se virus pusti da kontrolirano postane aktivan kako bi se uništila čitava stanica. Tek tako onda i virus nestaje iz tijela.

Svaki neuspjeh istraživača znači opet više mrtvih. I treba prestati misliti da se od tog virusa mogu zaraziti samo “oni drugi”. Ali slično i kao kod terapije protiv raka, popratne posljedice za bolesnika su i više nego neugodne. Zato i znanstvenicima ne preostaje ništa drugo nego da istražuju i dalje. Srećom, otpornost je virus stvorio samo prema jednoj kategoriji lijekova za njegovo obuzdavanje, ima i drugih koji još djeluju. Ali to i znači da se trebaju stvarati nove, “za svaki slučaj”.

– Terapija pomaže inficiranim pacijentima, ali ona neće okončati epidemiju – upozorava Streeck. A terapija tu znači uzimati lijekove čitavog života, jer ako se ona prekine, to znači izbijanje AIDS-a.

– Osobito kod bolesti koje se prenose spolnim činom se ljudi ne promatraju dovoljno pažljivo. Njih se stigmatizira i srame se uopće govoriti o tome. Sve naše terapije usporavaju širenje bolesti, mogu je i ublažiti. Ali AIDS još nije zaustavljen.