„Odsutnost glasa ranjivih skupina u medijima podsjeća na njihov nepovoljan položaj u društvu“, kaže kineski autor Fu Xiangjing u svojem istraživanju iz 2006, koje je objavljeno 2010. kao dio istraživanja potreba ranjivih skupina i zaštite njihovih prava u sklopu Europsko-kineskog foruma. Ovaj kineski autor ističe kako se ranjive skupine nalaze u nepovoljnom položaju u dva aspekta: nedostatku socijalnih resursa i prava koja uživaju. Dodatno ističe kako odsutnost njihovog glasa u medijima dovodi do toga da se taj glas uopće ne čuje. Kako nemaju dovoljno ekonomskih uvjeta za utjecaj na medije te općenito teže dobivaju prostor u medijima, njihov se marginalni položaj još više utvrđuje. Budući da su ranjive skupine brojne – osobe s invaliditetom, osobe u siromaštvu, djeca i mladi, starije osobe – i čine relevantan dio stanovništva, a tu ubrajamo i Hrvatsku gdje je npr. rizik od siromaštva i socijalne isključenosti prisutan kod gotovo 30 posto građana, štetno je za društvo da one ostaju u marginaliziranome položaju kroz dulje razdoblje. Autor stoga ističe kako mediji igraju važnu ulogu u uspostavljanju kanala informacija, razmjene, izvještavanja o potrebama ranjivih skupina i njihovom povezivanju s drugim socijalnim klasama.

Piše Nedjeljko Marković, Pragma

Ne izgledate siromašno!
U Hrvatskoj postoje radijske i televizijske emisije te novinski članci na temu ranjivih skupina, no kolika je njihova kvaliteta izvještavanja i kako hrvatski mediji prikazuju ranjive skupine, osobito kada su u pitanju „osobe s iskustvom siromaštva“? Takve osobe znaju dobivati komentare poput „ne izgledate siromašno“ pa se same pitaju kako bi to netko trebao izgledati kada je siromašan. Jedna je mlada osoba s invaliditetom istaknula: „Novinarka me uporno htjela fotografirati s mojim štakama u pozadini, dok sam ja htjela da one ne budu na fotografiji. Novinarka je rekla da joj je tako odredila urednica i da ako ne napravi kako joj je rečeno, izgubit će posao pa sam pristala.“

Ovo su izjave osoba koje se redovito susreću s društvenim stereotipima i predrasudama. Takve osobe teško mogu „pobjeći“ od onog što ih je obilježilo, možda i značajno, bilo da se radi o invaliditetu ili siromaštvu, jer ih društvo često vraća u kategoriju onih koji su drukčiji, koji se izdvajaju i koji izazivaju samilost. Time ih, katkad svjesno, katkad nesvjesno, ne postavlja u ravnopravan položaj, već ih stigmatizira. Tako se i strategije, zakoni, pravilnici, pa i inicijative i projekti osmišljavaju i provode bez prethodnog konzultiranja s ciljanim skupinama.

Slično tome, i u medijima se osobe s iskustvom siromaštva relativno često prikazuje bez njihovog izravnog sudjelovanja, kao pasivne žrtve o kojima drugi raspravljaju. Kada se uključuju u priloge, njihova je pozicija obično pozicija žrtve kojoj je pružena prilika predstaviti svoju situaciju, dakle opet su u pasivnoj ulozi. To su obično klišeizirane, pa i senzacionalističke priče s kadrovima i fotografijama koje redovito prikazuju nečiju situaciju u najvećoj bijedi, drami, čime kao da se dodatno izlaže njegov život u nedostojanstvenim uvjetima, a znamo da su stigmatizacija i sram popratne pojave siromaštva. Prilozi katkad podržavaju društvene stereotipe i predrasude prema osobama s iskustvom siromaštva koje dio društva percipira kao nisko obrazovane, besposličare, ovisnike, lijene, psihički bolesne ili kao da su same krive za svoje siromaštvo. Ne isključujući nijedan razlog nastanka siromaštva, ipak katkad zaboravljamo da svaka osoba ima vlastitu životnu priču, obiteljske i socijalne odnose, osobnost, okolnosti koje su utjecale na tijek njihovih događaja. Možemo se i zapitati koliko često saznajemo pozitivnih stvari o osobama s iskustvom siromaštva o kojima se rade prilozi: o njihovim sposobnostima, posebnostima, pa i uspjesima?

Primjeri dobre prakse
Naravno, nisu svi mediji isti i postoje izvrsni mediji i novinari koji vrlo kvalitetno i profesionalno izvještavaju o socijalno osjetljivim pitanjima. Postoje organizacije i projekti koji prate kvalitetu medijskog izvještavanja o siromaštvu, među kojima se ističe Europska mreža protiv siromaštva (EAPN), unutar koje djeluje i Hrvatska mreža protiv siromaštva. Mreže se zalažu za veći angažman osoba s iskustvom siromaštva u procesu donošenju odluka, na razini građanskih inicijativa, projekata organizacija civilnog društva, ali i na lokalnoj ili nacionalnoj razini. Posebnost EAPN-a i njezinih nacionalnih članica jest, osim što radi za njih, to da radi s osobama s iskustvom siromaštva koje smatra „stručnjacima“ za područje siromaštva. Stoga, kada ih uključuje u rad s medijima, to čini tako da ih osnažuje i predstavlja kao relevantne sugovornike koji nisu samo pasivne žrtve već se mogu proaktivno zalagati za prava onih koje predstavljaju.

Nekoliko godina unatrag, članice EAPN-a pokrenule su međunarodni projekt dodjele nagrade novinarima koji kvalitetno i dostojanstveno izvještavaju o siromaštvu, a žiri koji ocjenjuje radove sastoji se isključivo od osoba koje su pogođene ili su nekad bile pogođene siromaštvom. Pritom žiri vodi računa o tome je li novinar u svojem prilogu iznio informacije iz pouzdanih izvora, istražio uzročno-posljedične veze situacije koju prikazuje, o tome kakva je participacija osoba koje pogađa problem siromaštva, teži li prilog objektivnosti ili dramatično naglašava određene elemente, vodi li se senzacionalizmom i koristi li prilog za privlačenje pozornosti gledateljstva/slušateljstva, poštuje li novinar dostojanstvo i ljudska prava osoba pogođenih siromaštvom ili pak prilogom podržava određene predrasude i stereotipe prema toj skupini, ispituje li neka pozitivna rješenja situacije koju prikazuje, budi li nadu u njezino rješavanje itd. Financijsku podršku projektu pruža Erste zaklada. Četvrtu godinu zaredom projekt postoji i u Hrvatskoj pod nazivom Nagrada „Svjetionik“ za dostojno izvještavanje o siromaštvu – provodi ga Hrvatska mreža protiv siromaštva, a nagrađuju se najbolji radovi hrvatskih novinara u kategoriji televizijskih, radijskih i tiskanih/online priloga. Nagrada je imala veliki odjek na nacionalnoj razini te na natječaj pristižu radovi gotovo svih relevantnih nacionalnih medija, ali i brojnih lokalnih medija. Sama dodjela Nagrade prilika je da javnost, mediji i osobe s iskustvom siromaštva razgovaraju i analiziraju trenutačnu situaciju u medijima u Hrvatskoj, što omogućuje osvještavanje novinara, ali i opće javnosti o potrebi davanja primjerenog prostora u medijima ovoj ranjivoj skupini.

U hrvatski žiri uključene su osobe koje su na različit način pogođene siromaštvom, od studenata s invaliditetom, osoba s kroničnim fizičkim bolestima koje žive u teškim materijalnim uvjetima, nezaposlenih osoba do osoba iz velikih obitelji, beskućnika ili pak tražitelja azila. Njihovo iskustvo govori kako im je važno imati priliku izraziti vlastitu percepciju medija, umjesto da isključivo mediji prenose svoju percepciju osoba s iskustvom siromaštva; značajan im je susret i dijalog s novinarima, kao i mogućnost da se o njihovim potrebama čuje u javnosti; da imaju određenu moć dati svoj doprinos i da su uvaženi u društvu. Vidljivo je da je i novinarima ova simbolična nagrada, koju izglasavaju ciljne skupine kojima se bave, vrlo važna, što je redovito popraćeno emotivnim govorom po primitku nagrade.

Primjerice, novinarki-dobitnici u kategoriji radijskih priloga član žirija izrekao je sljedeću pohvalu: „Autorica se prema svojim sugovornicima – osobama u siromaštvu – odnosi s poštovanjem, a i vizualni prikazi, fotografije, su primjerene. Članak nije dramatičan, senzacionalistički, već prikazuje problem siromaštva, konkretnije beskućništva, jasno i realno. Autorica piše jednostavnim i prikladnim jezikom, povezujući izjave osoba s iskustvom siromaštva s izjavama stručnjaka.” U drugom slučaju, novinaru-dobitniku u kategoriji tiskanog priloga izrečena je sljedeća pohvala: „U čitavom se članku osjeća jedna prava ljudska briga za čovjeka. I sam se autor s poštovanjem odnosi prema osobama koje prikazuje, tekstom i fotografijom. Donosi izjave i iskustva siromašnih, djelatnika i volontera koji sudjeluju u pomaganju te budi svijest zajednice o potrebi uključivanja u slične projekte. Autor se služi jednostavnim rječnikom i dopire do čitatelja, do te mjere da su se neki od nas jako poistovjetili s onime što se opisuje. I na kraju, članak u čitatelju budi nadu i sigurnost da će pomoć osobama u potrebi biti tu i dalje, koliko god situacija bila teška.“

Riječi i stvari
Spomenimo i važnost nazivlja, s obzirom na činjenicu da termini često određuju i kako doživljavamo nekoga. Kao što se uspješno postiglo da se osobe s invaliditetom više ne nazivaju riječju „invalid“ ili „invalidna osoba“, kako bi se izbjeglo da osobu u cijelosti promatramo samo kroz njezinu teškoću, isto se želi postići i kod drugih fizičkih teškoća, pa tako i socijalnih, kao što je siromaštvo. Osobe nisu nikada samo siromašne, to je samo jedan od aspekata njihovog života. Stoga Europska i Hrvatska mreža protiv siromaštva nastoje potaknuti medije i javnost da koriste alternativne termine poput: osobe s iskustvom siromaštva – implicira da su one stručnjaci za svoju situaciju; osobe pogođene siromaštvom – implicira da siromaštvo nije neka od osobnih karakteristika te da se ne radi o izabranom stanju; osobe s niskim primanjima – govori o specifičnom aspektu siromaštva: niski dohodak; ekonomski neprivilegirani – govori o strukturalnim uzrocima siromaštva.

………………………………………………………………..

Tekst je objavljen u okviru projekta “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Nositelj projekta je Matica hrvatska, a partneri su Udruga Pragma i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu.

Ukupna vrijednost projekta je 1.393.707,02 kuna.

Cilj projekta je unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama edukacijom novinara i proizvodnjom medijskih sadržaja, s naglaskom na socijalnu uključenost kroz kulturu. Projektom je predviđen redoviti prilog dvotjednika Vijenac pod naslovom Inkluzija, u sklopu kojega će tijekom 24 mjeseca biti objavljeno ukupno 1320 kartica teksta.