Svjetski savez mladih Hrvatska u partnerstvu s Udrugom Igra i Pravnim fakultetom u Osijeku provodi projekt Zajedno do doma, sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 450.725,5 kuna. Njime želimo ojačati mlade iz alternativne skrbi, udomitelje i stručnjake u čijem su profesionalnom interesu djeca i mladi bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Online javnom kampanjom, pod nazivom Upoznaj me, nastojimo omogućiti mladima da iznesu vlastito iskustvo i prijedloge za unaprjeđenje sustava. U mjesecima koji slijede istu ćemo priliku omogućiti udomiteljima, a u nastavku donosimo razmišljanja gospodina Nedjeljka Markovića. Gospodin Marković diplomirani je socijalni radnik te predsjednik udruge Pragma i Hrvatske mreže protiv siromaštva – navodi se na stranici mimladi.hr.

Za početak, zamolila sam gospodina Markovića da nam pobliže objasni kako funkcionira sustav socijalne skrbi te iznese vlastito viđenje.

Sustav socijalne skrbi jedan je od stupova socijalne države. On treba jamčiti da će svi oni koji su u nekom socijalnom riziku u pravom trenutku dobiti pomoć jer im država zakonima i proračunom jamči ostvarivanje određenih socijalnih prava koja mogu biti novčana ili nenovčana, u obliku usluga ili osiguravanja određenih povlastica. Novčana davanja trebaju osigurati određeni životni standard građanima i u razdobljima kada ne rade zbog nedostatka posla, invaliditeta, bolesti ili drugih životnih okolnosti, a usluge trebaju osigurati kada se osobe u rizicima suoče s određenim problemom koji mogu riješiti uz pomoć stručnjaka.

Ta pomoć može biti raznovrsna: savjetodavna pomoć bračnim partnerima pri odgoju djece, pomoć u zaštiti djece od vršnjačkog nasilja, pomoć djeci koja počine neki prekršaj ili kazneno djelo, zaštita žena od nasilja, smještaj djece u udomiteljske obitelji ili posvajanje, terapeutska pomoć stručnjaka. Neke od tih usluga i davanja definirane su zakonima (Zakon o socijalnoj skrbi), neke su dio šireg sustava pomoći osobama koje zahvaćaju i ranjive skupine (npr. razne zdravstvene usluge, pomoći za nezaposlene, mirovine, dječji doplaci i sl.).

Korisnici socijalnih usluga ističu kako im novčane naknade nisu dovoljne za osiguranje životnog standarda – osobito pomoć za najsiromašnije, takozvana „zajamčena minimalna naknada“, a pružaju tek „prvu pomoć“ u borbi protiv beskućništva ili gladi, ne osiguravajući izlazak iz siromaštva. Druga davanja, poput dječjeg doplatka, trebaju osigurati životni standard ranjivih koji imaju više djece, a neka, poput naknada za nezaposlene – tek su privremenog karaktera jer traju nekoliko mjeseci. Socijalne usluge neravnomjerno su raspodijeljene, krenuvši od broja usluga, njihove dostupnosti, broja stručnjaka koji radi ili položaju koji ta usluga ima u društvu.

One zahtijevaju modernizaciju i unaprjeđenje u svim aspektima. Specifičnost je modernih socijalnih sustava pluralitet pružatelja usluga. To znaju oni iz najrazvijenijih zemalja u kojima je sudjelovanje udruga, zaklada i privatnih pružatelja ravnomjerno sudjelovanju javnih i državnih pružatelja usluga. Svi pružatelji usluga djeluju zajedno, nema natjecanja, nego nadopunjavanja različitih pružatelja, ali i različitih usluga. Nemoguće je razmišljati o sustavu socijalne skrbi samo kroz centre za socijalnu skrb bez razmišljanja o domovima za djecu, ustanovama za osobe s različitim teškoćama, o udomiteljima, posvojiteljima, udrugama u području socijalne skrbi, zakladama za djecu i mlade, školama i vrtićima koje provode odgojne i preventivne programe.

Nakon što sam dobila uvid u stanje sustava socijalne skrbi, zanimalo me u kojim područjima može napredovati.

U svemu. I to nije samo rezervirano za sustav socijalne skrbi, nego i za druge s njima povezane sustave. To su sustav obrazovanja, zdravstva i zapošljavanja. Poboljšanje koje je nužno je financijski napredak u smislu izdvajanja novaca za sustav socijalne skrbi. Novčana davanja trebala bi pratiti mjerljive pokazatelje. Tako bi, primjerice, trebalo vezati naknade uz određene mjerljive brojke za postotak od medijalne neto plaće svih zaposlenih u Hrvatskoj.

Potreban je i napredak u organizacijskom i upravljačkom smislu broja, vrste i dostupnosti usluga diljem Hrvatske, nadzor nad pružanjem usluga, kao i nad izborom članova upravnih vijeća i njihove odgovornosti za rad javnih tijela. Valja osigurati da svi pružatelji imaju jednake šanse za rad u sektoru – bilo da se radi o ustanovama, udrugama ili privatnim pružateljima. Vrlo je važno omogućiti kontinuiran rast kvalitete usluga, koja se očituje u broju zadovoljnih građana te zadovoljnih i visoko educiranih zaposlenika koji „nose“ cijeli sustav.

Ponukana nedavnim zbivanjima, ali i nerijetkim situacijama napada na djelatnike i urede centara za socijalnu skrb, zamolila sam gospodina Markovića da istakne neke prijedloge za poboljšanje usluge socijalne skrbi.

Dolazim iz civilnog društva, tako da su moji prijedlozi vezani uz taj sektor. No, redovito pratim što govore i pišu kolege koje rade u centrima za socijalnu skrbi ili u drugim ustanovama.

Oni ističu nekoliko međusobno povezanih problema: prevelik broj ovlasti koje su često birokratske naravi (primjerice ostvarivanje različitih prava iz sustava socijalne skrbi koja su određena isključivo temeljem materijalnog ili zdravstvenog stanja građana i zapravo nemaju mogućnosti stručnog, već administrativnog rada), premali broj zaposlenika u odnosu na broj korisnika koji uzrokuje preopterećenost i nedovoljnu posvećenost pojedincima i obiteljima, nedovoljno vremena za rad u lokalnoj zajednici, dolazak do sindroma izgaranja na poslu zbog broja i težine problema, rad u lošim prostornim uvjetima, slaba povezanost s drugim sustavima (osobito zdravstvenim i obrazovnim).

Problem su i velika očekivanja od pravosudnog i policijskog sustava u smislu brzine rješavanja problema i potpore na terenu. Također, nepovoljno je i to što ne postoje različite usluge i servisi za građane koji traže pomoć u njihovim gradovima ili županijama, što stvara osjećaj nemoći pred problemom. Kada morate, primjerice, hitno izdvojiti djecu iz neke obitelji, tada postajete bolno svjesni ograničenja smještajnih kapaciteta, bilo da se radi o smještaju kod udomitelja ili u ustanovama. Takvi se problemi ne mogu riješiti preko noći.

Nedavno smo svjedočili tragičnoj smrti djevojčice koja se “nalazila” u sustavu socijalne skrbi. Upitala sam gospodina Markovića mogu li se detektirati uzroci koji su doveli do te tragedije. Ako mogu, tko ih može detektirati i što je potrebno kako bi se takvi tragični događaji prevenirali.

Svaka je smrt i svaka tragedija teška. Ne samo za one koji su direktno povezani s ovim tragičnim događajem, nego za sve one koji osjećaju patnje druge osobe. Ova je tragedija posebice teška zbog dubine tragedije koja je dovela do smrti djevojčice. Zato su sada moje misli s „preživjelim“ članovima obitelji, koji osjećaju duboku bol koja će ih i dalje pratiti. U sustavu socijalne skrbi trenutno se u različitim oblicima potpore nalazi više od 250 000 osoba. Neki od njih u sustavu su kratko (više od 60% do godinu dana), a neki po četiri i više godine. Stoga su, s obzirom na vremenski period, prema korisnicima primijenjene različite intervencije.

Ne postoji jedinstven učinkoviti mehanizam prevencije kaznenih djela koji će jamčiti da se neko kazneno djelo neće dogoditi. Da je tomu tako, u nedavnom slučaju u kojem je djevojčica preminula, on bi zasigurno već odavno bio primijenjen. Postoje stručni oblici rada koji prate događaje u obitelji i provode mjere koje mogu doprinijeti prevenciji nepoželjnih ponašanja (zanemarivanja i zlostavljanja djece, odnosno drugih članova obitelji). Prema izvješćima stručnih komora psihologa i socijalnih radnika – ovdje su primijenjene sve moguće mjere koje ti stručnjaci mogu provoditi u okviru zakona i u okviru svog stručnog rada.

Tragedija je zasigurno potresla srca ljudi – vidjeli smo to po snažnim reakcijama javnosti. Čuli smo različita mišljenja – od onih koji ističu ključnu odgovornost socijalnih radnika, do onih koji ističu manjkavost sustava unutar kojeg se socijalni radnici susreću s brojnim poteškoćama.

Opravdano je biti ljut, ogorčen, zahtijevati „pravdu“ za ubijenu djecu i prevenciju ovakvih tragičnih događaja. No, to se treba odvijati na pristojan način bez javnog linča kojemu su bili izloženi ponajprije socijalni radnici koji su najviše radili s obitelji. S jedne se strane očituje neinformiranost javnosti o tome što je posao socijalnih radnika, koje su njihove ovlasti i što je socijalni radnik mogao (i trebao napraviti). S druge se strane očituje potreba za razrješenjem krize bez obzira na način njezina razrješenja – u obliku smjena, otkaza i medijskog prokazivanja krivaca.

Primijetili smo da je taj javni linč doveo do mnogih napada na socijalne radnike, što je povećalo osjećaj nesigurnosti na radnom mjestu. Socijalni radnici ne bježe od procjenjivanja njihove odgovornosti – praksa stručnih i upravnih nadzora već godinama postoji, ali ta odgovornost mora biti u okviru njihovih znanja i ovlasti. Postavlja se pitanje o tome koliko će ovaj događaj utjecati na želju mladih za studijem socijalnog rada za koji je nužno – nama koji smo ga završili s veseljem – prvenstveno biti osobno motiviran za rad.

Posebice bih istaknuo odgovornost medija za praćenje i izvještavanje o događaju. Neki mediji – ponajprije televizije i radio – obavili su izvrstan posao informirajući javnost o tome što se dogodilo, što se može dogoditi u budućnosti i koja je uloga pojedinog aktera. Neki mediji – tiskani i online – izašli su izvan okvira etičkog izvještavanja, objavivši puni identitet i fotografije djevojčice i roditelja, što može nanijeti štetu i drugim članovima obitelji koji imaju pravo na privatnost i zaštitu identiteta.

Na projektu Zajedno do doma nadamo se iznjedriti korisne i praktične smjernice koje bi upotpunile nastojanja ostalih relevantnih aktera, a sve u svrhu efikasnijeg i pravednijeg sustava socijalne skrbi. Za više informacija o samom projektu pratite nas na našoj Facebook stranici.

Intervju preuzet sa stranice mimladi.hr .