Hrvatska se u manje od godinu dana nalazi u drugoj kampanji za parlamentarne izbore, nakon što je spektakularno krahirala “suradnja” u međuvremenu nepostojeće Domoljubne koalicije i Mosta odnosno vlada predvođena javnosti prethodno posve nepoznatom “građevinom” iz dijaspore Tihomirom Oreškovićem, bez konkurencije najbizarnijom pojavom na domaćoj političkoj sceni u proteklih četvrt stoljeća, u kojem bizarnosti nije manjkalo. Takav razvoj događaja nije bilo teško predvidjeti, kao što je učinjeno krajem siječnja ove godine i na Crolu.

Piše: Gordan Duhaček

Sad se pak nalazimo u kampanji posve drugačije dinamike u odnosu na onu u kojoj su se nadmetali Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, između ostalog i zbog toga što je HDZ dobio novog predsjednika Andreja Plenkovića, koji je primjetno ublažio retoriku ove “stranke opasnih namjera” i odlučio je s područja ekstremne desnice, koja njeguje i filoustaštvo, koliko-toliko usmjeriti prema demokršćanstvu i desnom centru.
Hrvatski LGBT građani koji glasuju za HDZ upuštaju se u političku verziju samoozljeđivanja

Hoće li HDZ doista postati “moderna europska demokršćanska stranka” tek će se vidjeti; zasad se od te četiri riječi može neprijeporno reći kako HDZ jest stranka, dok moderna ni europska ni demokršćanska baš i nije. No, iz perspektive LGBT prava u Hrvatskoj, Plenkovićev HDZ se zasad nimalo ne razlikuje od prethodnih inkarnacija stranke, koja se uvijek isticala često brutalnom antigej politikom i nizom skandaloznih homofobnih ispada istaknutih članova i članica.

Plenkovićevu ispriku za sve to još čekamo. LGBT građani Republike Hrvatske koji glasuju za HDZ zapravo se upuštaju u političku verziju samoozljeđivanja. Takav politički mazohizam racionalno se ne može podržati, niti se o tome išta više ima za reći. O strankama i koalicijama još desnije od HDZ-a tek ne treba trošiti riječi, to su neprijeporno redom najgori homofobi. Što se Mosta tiče, predlažem svim zainteresiranim LGBT glasačima da guglaju “Dario Čehić”, koji je njihov kandidat, i sve je jasno.

Milanović u više od deset godina svoje karijere u visokoj hrvatskoj politici nije nikad uspio dati nepatvoreno afirmativnu izjavu u vezi s LGBT pravima, što u međuvremenu poprilično iritira. Kad god bi se Milanović dohvatio LGBT tematike, to je bilo s patronizirajuće pozicije strejtera koji je jako ponosan na sebe što nije zadrti homofob, bez uživljavanja u ljude

Zanimljivije je u ovoj kampanji kako se u vezi s LGBT tematikom pozicioniraju stranke i koalicije koje se predstavljaju kao politički centar i/ili liberalna ljevica koja podržava LGBT prava, te koliko još neosviještene homofobije u svemu tome ima.

Prvi primjer toga mogao se vidjeti u televizijskoj debati predsjednika SDP-a i lidera Narodne koalicije Zorana Milanovića i svježeg šefa HDZ-a Andreja Plenkovića na HTV-u, kad je voditelj Mislav Togonal upitao premijerske kandidate što misle o Zakonu o životnom partnerstvu. Milanović je dao posve razočaravajući odgovor za političara liberalne ljevice, završivši citiranjem pape Franje i njegovog “Tko sam ja da im sudim”. (Odgovor na pitanje obojice: Baš nitko!)
Hrvatska LGBT zajednica za Milanovića je “magical negro”

Iako je njegova vlada donijela odličan Zakon o životnom partnerstvu, što ne treba zaboraviti, Milanović u više od deset godina svoje karijere u visokoj hrvatskoj politici nije nikad uspio dati nepatvoreno afirmativnu izjavu u vezi s LGBT pravima, što u međuvremenu poprilično iritira. Kad god bi se Milanović dohvatio LGBT tematike, to je bilo s patronizirajuće pozicije strejtera koji je jako ponosan na sebe što nije zadrti homofob, bez ikakvog uživljavanja u ljude (da, pederi su ljudi!) o kojima govori.

Prvi primjer toga mogao se vidjeti u televizijskoj debati predsjednika SDP-a i lidera Narodne koalicije Zorana Milanovića i svježeg šefa HDZ-a Andreja Plenkovića na HTV-u, kad je voditelj Mislav Togonal upitao premijerske kandidate što misle o Zakonu o životnom partnerstvu. Milanović je dao posve razočaravajući odgovor za političara liberalne ljevice, završivši citiranjem pape Franje

U retoričkom smislu, hrvatska je LGBT zajednica za Milanovića uvijek bila i nažalost ostala argument za to da je on civiliziran, što je ekvivalent holivudskog klišeja “magical negro” odnosno sporednih crnih likova čija je jedina funkcija u filmu da bijelim glavnim likovima pomognu prebroditi teške životne situacije ili afirmirati njihovu liberalnu toleranciju.

Tako je i hrvatska LGBT zajednica za Milanovića “magical negro”, sporedna pojava koje, kad se sjeti, služi tome da dokaže Zokijevu superiornost u odnosu na homofobni HDZ, što doista nije teško. Biti manje homofoban od HDZ-a je kao hvaliti se time da si normalniji od Božidara Alića. Godine 2006. se to moglo tolerirati, 2016. je deplasirano preko svake mjere, te se treba nadati kako će na Milanovića utjecati npr. Bojan Glavašević, primjer SDP-ovca koji nije samo iskreni podržavatelj LGBT prava nego i razumije LGBT kulturu te probleme hrvatske LGBT zajednice.
Gospodine Puljak, i privatno je političko

Drugi primjer neosviještene liberalne homofobije se pak može naći u intervjuu koji je za Index dao Ivica Puljak iz stranke Pametno, koja se na ovim izborima pozicionira kao novi Most, sa značajnom razlikom da za razliku od metkovske škvadre okupljene oko Bože Petrova u vezi sa strankom Pametno nema nikakve sumnjive klerikalne i ekstremističke pozadine, ali zato ima program.

Pametno su u osnovi nepatvoreni liberali s ozbiljnim političkim programom, te su u koaliciji sa strankom Za Grad, vjerojatno uz Radničku frontu i HNS među najiskrenijim podržavateljima hrvatske LGBT zajednice. Baš zato je razočaravajuće kad Puljak izjavi sljedeće: “Ali, mi želimo graditi društvo u kojem će se svi – i vjernici i nevjernici dobro osjećati. U stranci imamo i vjernika i onih koji to nisu, imamo ljude raznih nacionalnosti, raznih seksualnih orijentacija itd. Mi ih o tome uopće ni ne pitamo; pitamo ih samo jesu li za iste ideje za koje se zalažemo. Tek u osobnim kontaktima otkrivamo neke takve, osobne stvari.”

I privatno je političko. Tu se opet vidi slična pozicija Milanovićevoj, legitimiranje sebe kao tolerantnog preko leđa LGBT zajednice, za koju su u suštini uopće nema interesa. Možemo na kavici pričati o tome kako ne smijete hodati zagrljeni ulicom jer će vas premlatiti, ali to nije tema za stranačka tijela, kao da poručuje Puljak

Unutar paketa rečenica koje većinom nije problem supotpisati, nalazi se iskaz koji podsjeća na diskriminatornu i, zahvaljujući Baracku Obami, ukinutu politiku američke vojske prema gej vojnicima, zloglasni “Don”t ask, don’t tell”. Nije jasno kako Pametno i Puljak misle ako dođu na vlast rješavati posve konkretne probleme hrvatskih LGBT građana, koje imaju isključivo jer su gejevi, lezbijke, biseksualni ili trans* a žive u homofobnom društvu, ako je to tema o kojoj se u toj stranci ne priča?

I privatno je političko. Tu se opet vidi slična pozicija Milanovićevoj, legitimiranje sebe kao tolerantnog preko leđa LGBT zajednice, za koju se u suštini uopće nema interesa. Možemo na kavici pričati o tome kako ne smijete hodati zagrljeni ulicom jer će vas premlatiti, ali to nije tema za stranačka tijela, kao da poručuje Puljak.
Pederi su dio agende reda radi, a ne iz iskrenog uvjerenja

U svemu tome smeta što se za suvremenu lijevo-liberalnu retoriku ne treba puno potruditi, ali taj minimalan trud kod mnogih u strankama koje se inače zalažu za ravnopravnost LGBT građana RH većinom izostaje.

Pederi su im dio agende reda radi mnogo više nego iz iskrenog uvjerenja. Naravno, sve dok je hrvatska desnica takva kakva jest, to je i više nego dovoljno da LGBT glasači vođeni zdravim razumom većinski podržavaju lijevo-liberalne opcije, ali rastužuje što se od Zorana MIlanovića nikad nije mogao čuti strastven i sjajno artikuliran govor poput legendarnog istupa bivšeg španjolskog premijera Zapatera kad se u tamošnjem parlamentu glasovalo o bračnoj jednakosti.

Riječ je o zabrinjavajućem, možda i neosviještenom odustajanju od politike vidljivosti, temelja svih pozitivnih promjena koje su se od početka stoljeća ostvarile u Hrvatskoj kad je riječ o LGBT pravima

Ova kampanja otkriva još jedan mnogo veći problem od lijevo-liberalne retoričke zaostalosti u vezi s LGBT temama, a to je potpuna šutnja iz LGBT zajednica i aktivizma u periodu u kojem se odlučuje o budućoj vlasti u Hrvatskoj. Hrvatska nikad nije imala više LGBT udruga a manje LGBT aktivizma, čini se. Nitko nije javno artikulirao nikakve zahtjeve ili očekivanja od buduće Vlade, zapravo bi LGBT tematika bila potpuno nepostojeća u kampanji da nema sporadičnih novinarskih pitanja.
LGBT teme su u ovoj predizbornoj kampanji nevidljive

U prethodnim izbornim ciklusima su bar Kontra i Zagreb Pride redovito istupali s političkim zahtjevima, koji su znali biti i izvrsno artikulirani i diletantski tragikomični, poput Kontrinog apela iz 2011. da se po izbornim listićima šara (?!), ali su postojali. Sad vlada muk. Za Kontru nije jasno postoji li još uopće i čime se uopće bavi (zadnji put su se na Facebooku oglasili sredinom lipnja, a službena im stranica uopće ne funkcionira), dok se Zagreb Pride zasad ograničio na objavljivanje statusa na fejsu.

Možda se sjete do 11. rujna poslati i neko priopćenje medijima, kao najniži oblik komunikacije s javnošću, jer tipkanje po društvenim mrežama se ne može shvatiti ozbiljno.

Ova kampanja otkriva još jedan mnogo veći problem od lijevo-liberalne retoričke zaostalosti u vezi s LGBT temama, a to je potpuna šutnja iz LGBT zajednica i aktivizma u periodu u kojem se odlučuje o budućoj vlasti u Hrvatskoj

Pomalo je nevjerojatan taj sunovrat javne prisutnosti i političkog utjecaja hrvatskog LGBT aktivizma, raspršenog, projektiziranog i intelektualno potkapacitiranog u odnosu na samo nekoliko godina prije. Nije se valjda sve autsorsalo na Platformu 112? No, aktivizam – kako sam više puta pisao – ne može biti gori od LGBT zajednice iz koje izrasta, nego ili poput nje ili bolji.

Tako da je za višegodišnju stagnaciju i bezidejnost koja se sad već pretvara u propadanje odgovornost mnogo šira i ne može se svaliti samo na leđa udruga. LGBT teme su u ovoj predizbornoj kampanji nevidljive (u ormaru?) prvenstveno zato što su LGBT građani Hrvatske tako odlučili. Riječ je o zabrinjavajućem, možda i neosviještenom odustajanju od politike vidljivosti, temelja svih pozitivnih promjena koje su se od početka stoljeća ostvarile u Hrvatskoj kad je riječ o LGBT pravima.

Neće dugo trebati da se počnu manifestirati negativne posljedice takve indolencije.

Preuzeto sa portala: Crol.hr