Dok u svojoj autobiografiji servira priču o užasima jugoslavenskog socijalizma prilagođenu zapadnjačkoj publici, najpoznatija balkanska performerica stvara sve banalnije projekte: sve se tu mijenja ovisno o dostupnim resursima i zahtjevima tržišta, sve je prilagodljivo i sve je na prodaju.

Piše: Boris Postnikov, Novosti

Zvijezda je vođena

Umjetnica je sveprisutna! Tek što smo s mukom progutali nedavni srpski prijevod njene autobiografije ‘Hodam kroz zidove’, Marina Abramović servira nam nove teško probavljive projekte. U knjizi, čiji su ulomci dostupni i na internetu, zapadnjačkoj je publici ponudila otrcanu priču o jugoslavenskoj socijalističkoj oskudici i nesretnim mladim parovima koji nisu imali vlastite stanove, pa su se morali ševiti po kinima i parkovima – pripovijedajući usput nonšalantno kako je sama usred tog komunističkog mraka odrastala u golemom osmosobnom stanu u centru Beograda, uz služavku, koncertni klavir i poveću zbirku slika – da bi nam sada iz njene radionice stigla nova pošiljka. Tri prhka makrona, sitna francuska kolačića zapakirana u elegantnu crnu kutiju s grbom familije Abramović i autoričinim potpisom otisnutim zlatotiskom na poklopcu: tako izgleda finale ekskluzivne suradnje s luksuznom pariškom slastičarnicom Ladurée, a poanta je u tome da slatkiši svojim okusom navodno utjelovljuju identitet i intimna sjećanja Marine Abramović. Dok cuclate njih, vi na neki način jedete umjetnicu. Ako vam ovako kanibanalan projekt pritom djeluje kao obično pseudoartističko prenemaganje, to je vjerojatno zato što on jest obično pseudoartističko prenemaganje: ako nešto utjelovljuje bolje od identiteta Marine Abramović, onda je to beskrajno dosadna ideologija slavljenja individualnih izbora i odluka, lišena bilo kakvog društvenog konteksta. ‘Koncept okusa priziva dva iskustva: senzaciju ukusa i autonomiju slobodnog izbora’, lupeta slobodnim stilom službena web-stranica. ‘Mnogo više nego na ukus stvari koju stavljate u usta, okus se može odnositi na odluke koje ste donijeli u svakome aspektu svoga života i koje naposljetku određuju vašu individualnost unutar stvarnog svijeta koji vas okružuje. Okus se na kraju uvijek tiče slobodnog izbora…’

A kako se izbori unutar ‘stvarnog svijeta koji nas okružuje’ ipak mogu mijenjati ovisno o jednostavnim materijalnim uvjetima i prostim financijskim okolnostima doznali smo vrlo brzo, jedva dan-dva nakon slastičartističke eskapade. Utjecajni ‘The Art Newspaper’ objavio je da najpoznatija balkanska performerica odustaje od megalomanskog projekta Instituta Marine Abramović u New Yorku jer nije uspjela prikupiti neophodnih tridesetak milijuna dolara. Institut je, inače, počivao na ideji svojevrsnog umjetničkog hodočašća, bilo je zamišljeno da posjetitelji na ulazu potpišu ugovor kojim se obavezuju da će unutra provesti najmanje šest sati, da ostave mobitele i osobne stvari, nataknu slušalice koje eliminiraju zvukove pa mirno urone u maratonski postav inspiriran Ambramovićkinim performansima… Čitav koncept se, ukratko, temeljio na zamisli da je umjetnost nešto radi čega treba žrtvovati vrijeme i suspendirati svakodnevnu rutinu, oko čega se vrijedi potruditi. I što sada, kada je projekt propao? Vrlo jednostavno: ‘Naš novi slogan glasi: ‘Nemojte dolaziti k nama, mi ćemo doći kod vas”, opušteno je objavila Marina Abramović rebranding projekta i pretvaranje Instituta u putujuću izložbu. Ova nagla promjena kursa ujedno je i najbolji komentar njenog opusa. Umjetničke koncepcije traju koliko i zgodan slogan, identiteti se transformiraju u skupocjene kolačiće, kompleksno modernističko naslijeđe jugoslavenskog socijalizma u jeftinu karikaturu po mjeri zapadne publike: sve se tu mijenja ovisno o dostupnim resursima i zahtjevima tržišta, sve je prilagodljivo i sve je na prodaju. Uzalud priča o individualnim izborima, uzalud slavljenje osobnih odluka, uzalud privid umjetničke slobode: zvijezda je vođena.

Preuzeto  sa portala: Novosti