Jedinstvena pravila, različita primjena u praksi: pitanje hoće jedan podnositelj zahtjeva za azilom biti priznat kao izbjeglica, očito ne ovisi od uzroka koji su ga natjerali na dolazak u Njemačku, nego u velikoj mjeri od toga gdje je u Njemačkoj podnio zahtjev za azil. To je pokazala studija Lise Riedel i Geralda Schneidera sa Sveučilišta u Konstanzu, piše DW.

Prema toj studiji, djelatnici Saveznog ureda za migracije i izbjeglice (BAMF) prilikom odlučivanja očito uzimaju u obzir i raspoloženje u pokrajini u kojoj im se nalazi podružnica. Autori studije pod naslovom „kvote priznavanja zahtjeva za azilom” govore o „azilskoj lutriji”, jer sudbina podnosilaca zahtjeva očito vrlo ovisi od toga u kojoj se pokrajini nalaze.

Tako je između 2010. i 2015. godine najviše zahtijeva odobreno u Sarskoj– 69 posto. Slijedi Bremen s 55,7 posto. Najteže je bilo u Saskoj (26,9%) i Berlinu (24,6%).

Istraživači su također pokušali zaključiti je li i porijeklo izbjeglica imalo ulogu u odlučivanju. Pokazalo se da je stopa priznatih zahtjeva izbjeglica iz Sirije sve vrijeme bila uravnotežena. Ali, velike razlike postoje između izbjeglica iz Iraka i Afganistana.

Tako je u Donjoj Saskoj odobreno 75,5 posto zahtjeva za azil koje su podnosili Iračani, a u Saskoj-Anhaltu samo njih 37,5 posto. U Sjevernoj Rajni – Vestfaliji je stopa priznatih zahtjeva 34,4 posto, a u Brandenburgu – samo 10.

Istraživači su uspostavili vezu između različitih stopa priznatih zahtjeva i socioekonomskih karakteristika njemačkih saveznih pokrajina. Tako je stopa u pokrajinama s većim brojem stanovnika ili onima s manjom stopom nezaposlenosti veća nego u onima s manjom stopom nezaposlenosti i brojem stanovnika.

Posebno mala stopa priznatih zahtjeva za azil zabilježena je u saveznim pokrajinama u kojima je registriran veći broj napada na strance motiviranih ksenofobijom. Očito se desno-ekstremističko raspoloženje u dijelovima stanovništva odrazilo i na odluke BAMF, zaključak je studije.

„Vlast bi trebala odlučivati neovisno od raspoloženja u pokrajini”, poručuje Schneider. On smatra da bi pojedinci koji donose odluke trebali imati ograničen manevarski prostor. Osim toga, i same odluke bi mogle biti podvrgnute monitoringu kako bi bio postavljen temelj za veći stupanj transparentnosti.