Dva dječaka prije sedam godina krenula su u drugi razred Osnovne škole “Dr. Ivan Merz” u Zagrebu. Jedan se zove Niko, voli nogomet i odrastao je u Zagrebu. Drugi je Joud, i on voli nogomet, i te je godine s obitelji pobjegao iz Sirije.

AUTOR:  Matija Boltižar, Jutarnji list

Niko ne zna arapski, a Joud nije znao ni riječ hrvatskog, no to ih nije spriječilo da postanu prijatelji. Razgovarali su na jednostavnom engleskom, u razgovoru koristili ruke i noge te zajedno igrali nogomet. I tog dana unutar školskih zidova rodilo se prijateljstvo koje još jednom potvrđuje da djeca ne vide razlike. Njihovo prijateljstvo traje i danas, a ovaj je tjedan i nagrađeno Nagradom “Luka Ritz – Nasilje nije hrabrost”.

Naime, Niko Radujković (15) jedan je od ovogodišnjih dobitnika te hvalevrijedne nagrade koju je osvojio za svoj bogati volonterski rad, ali i za pružanje pomoći jednom dječaku iz Sirije u procesu integracije u njihov razred. Taj dječak je Joud Aboud (14) i ovo je priča o prijateljstvu koje ne poznaje granice.

Prvi dan
Svaki ima vlastito sjećanje na dan kada su se upoznali.

– Sjećam se, prvo sam ga pitao na hrvatskom, pa sam skužio da me ne razumije. Onda sam probao na engleskom i nekako smo se razumjeli – prisjeća se Niko.

Joud sjećanje na prvi dan škole počinje sa suzama. Prišao mu je jedan dječak koji mu je govorio nešto na hrvatskom zbog čega se on rasplakao jer ga nije ništa razumio. No, onda je došao Niko i napokon je mogao s nekim razgovarati.

– Poslije toga su se sa mnom upoznala i druga djeca u razredu i polako sam dobio osjećaj kao da sam dio jedne nove obitelji – priča Joud.

Prije nego što su se upoznali, svaki je imao svoj život. Niko je trenirao nogomet i bio je jedan od boljih pojedinaca, što pokazuje i njegovo današnje mjesto u U-16 reprezentaciji. Joud je pak odrastao u Uyun Al Wadeu, malome mjestu pokraj Damaska, gdje je rat uzimao sve više od njihove normalne svakodnevice.

– Roditelji su mi na vrijeme uočili opasnost koja dolazi pa smo pobjegli iz Sirije. U to vrijeme nisam još ništa razumio, pa sam mislio da idemo na izlet u Zagreb, kod tetke i strica. Tek kada su me upisali u školu shvatio sam da više neću vidjeti svoju zemlju – kaže Joud.

Dolaskom u drugi razred OŠ “Dr. Ivan Merz” za obojicu je počela nova faza života. Za Jouda je to značilo učenje hrvatskog jezika i prilagođavanje na novi život, dok je Niko počeo sve više volontirati i pomagati svojim vršnjacima. Dva različita puta koja su prošli zajedno. Nastavili su zajedno igrati nogomet pa su tako u šestom razredu osvojili državno školsko natjecanje u nogometu.

Bili su zajedno i u školskom bendu Fantomi slobode, gdje su obojica svirali bas gitare te sudjelovali u programima prevencije vršnjačkog nasilja. Zajedno su upisali svoje prve izlaske, učili igrati biljar i tražili prve djevojke.

Voli pomagati
Završetkom osnovne, njihov put se lagano odvojio – Niko je upisao Prirodoslovnu školu Vladimira Preloga, a Joud Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. No, to novo raskrižje nije ni najmanje stalo na kraj njihovu prijateljstvu koje je inspiriralo mnoge.

Naime, Niku je za Nagradu “Luka Ritz” nominirala njegova i Joudova bivša razrednica Lana Špiljak Fruk. Naime, on je pomogao jednoj djevojčici koja pati od disleksije te je na njegov prijedlog Mreža mladih savjetnika pravobraniteljice za djecu snimila film o teškoćama čitanja. Aktivan je i u programima za suzbijanje nasilja među djecom, a s udrugom Kaooosss surađivao je na snimanju kratkog filma koji je nagrađen kao najbolji film na državnoj razini na natječaju Foruma za slobodu odgoja “Oboji svijet bojama tolerancije”.