Mnogo je predrasuda povezano s projektom stvaranja i prodaje uličnih novina, no u svijetu danas postoji cijela mreža prodavača i više od 120 uličnih tiskovina. Prve hrvatske ulične novine, Ulične svjetiljke, svoje prodavače pretvaraju i u autore; čitatelji na stranicama lista mogu upoznati i njihove životne priče. A to je, smatra urednica Dunja Osojnak Marinović s kojom je razgovarala Petra Miočić Mandić za Inkluziju u povodu ovih velikih obljetnica, najveća inkluzivna vrijednost projekta.

Lijepa gesta iznad financijske komponente
„Sažalijevanje drugačijeg ne donosi ništa dobro, ni društveni napredak ni osobni razvoj. Zato je važno upoznati čovjeka“, započinje Dunja Osojnak Marinović, urednica Uličnih svjetiljki, prvog hrvatskog uličnog časopisa posvećenog beskućništvu i bliskim mu društvenim temama, i jednostavnom, a često zaboravljanom porukom te rečenice ekstrahira bit projekta koji od 2008. provodi Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat – prepoznati, upoznati i, naposljetku, u društvo ponovno uključiti. Pritom je inače nezaobilazna dimenzija financijskog osnaživanja samo manji dio dubinske inkluzije kakvoj se ovakvim promišljanjem otvara prostor, a u mnoštvu prekrasnih inicijativa uključivanja socijalno osjetljivih i ranjivih skupina kroz umjetnost i kulturu čijem se predstavljanju projektima poput Inkluzije širi doseg, Ulične su svjetiljke jedinstvene i stoga što korisnici projekta aktivno sudjeluju i u svim fazama njegove izrade, izuzev uredničke.

„Financijska komponenta tu doista nije najvažnija“, govori Dunja Osojnak Marinović, „mnogo je važniji društveni kontakt koji naši korisnici ostvaruju prodajom časopisa. Često mi kažu da im katkad lijepa riječ ili interes koji prolaznici pokažu za njih i njihovu priču ispunjava više od pruženog im novca.“ Objašnjava mi kako je na 36 stranica otisnut časopis samo konačan proizvod cjelokupnog projekta brige za čovjeka, a ona funkcionira dvojako. Ponajprije, ljudi koji na ulici stoje sa Svjetiljkama pod miškom nisu samo njihovi prodavači već i autori u njima zastupljenih tekstova. Kako je svaki broj novina tematski određen, svaki od autora dobije domaću zadaću, temu za promišljanje do idućeg sastanka.

Ljudi koji na ulici stoje sa Svjetiljkama pod miškom nisu samo njihovi prodavači već i autori u njima zastupljenih tekstova
Njihova urednica ponosno kaže kako je to i najljepši dio posla jer često od čitatelja čuju koliko se i njihov svjetonazor, po čitanju tekstova, promijenio. Ipak, uz smijeh dodaje kako postoje i nedovoljno osnaženi korisnici, nesigurni u svoje pisanje koji, onda, od drugih traže uslugu pisanja njihove priče. Isto će nam u telefonskom razgovoru potvrditi i Aleksandar, prodavač čije je radno mjesto posljednjih desetak godina ulaz u garažu riječkog trgovačkog centra. „Kako volim pisati i dobar sam u tome, kolege me često pitaju da napišem tekst umjesto njih. U šali im kažem da se, za malo janjetine i mlade kapule sve možemo dogovoriti, no zapravo ih pozovem doma, pogledam što su napisali i pomognem im da sami poprave svoje pogreške.“

Međusobna briga i podupiranje korisnika
Tako se, kaže, korisnici brinu jedni za druge, međusobno si pomažu jer, prema izlizanosti unatoč istinitoj frazi, zajedno su jači. „Cjelokupna briga za čovjeka drugi je važan segment našeg projekta. U svakom od gradova gdje se časopis prodaje imamo distributere čija zadaća nije samo primiti novu pošiljku i primjerke proslijediti prodavačima već i porazgovarati s njima, upitati ih što ih muči, što im treba, o čemu se brinu. Razgovaramo i o tome što doživljavaju na ulici.“

A doživljaji su doista različiti. Projekt je, nakon 14 godina, stekao određenu vidljivost, no prodavači se još uvijek katkad požale na prolazničko dobacivanje o „traženju pravog posla“, što Dunja Osojnak Marinović doživljava vrlo osobno jer, kaže, svakog od svojih korisnika provjeravaju i u pravilu je riječ o dugotrajno nezaposlenim osobama koje zbog bolesti ne mogu pronaći stalan posao. No, u posljednje se vrijeme, svjedoči, susreću i s primjerima druge vrste diskriminacije. „Stalo nam je do toga da su naši prodavači uredni i često ih potičemo da se ošišaju ili urede bradu, brinemo se o tome da su im uniforme čiste i izglačane, a jedan riječki frizerski salon pruža im usluge šišanja i, za žene, bojenja kose. Stoga je komentare o besposličarima u posljednje vrijeme zamijenila lagana nevjerica – kažu im da izgledaju predobro da bi bili siromašni.“

„Posao kao i svaki drugi“
Iako se nije susreo s neugodnim komentarima na ulici, i Aleksandar osjeća posljedice društvene stigmatizacije. „Po meni, ovo je posao kao i svaki drugi i, jednom kada dođem kući i skinem uniformu, ja sam običan civil. No često primjećujem da me ljudi zbog toga diskriminiraju. Jednom sam na društvenim mrežama ostavio komentar koji se nekome ispod mene nije svidio i vrlo brzo sam vidio da jedan moj poznanik piše da me samo puste jer ja prodajem Ulične.“ Sa sličnim se problemima prodavači susreću i pri traženju stana. Gospođa Snježana bez posla je ostala u prvoj polovici 2020, uslijed prvog zatvaranja. Nakon otkaza ugovora o radu, uslijedio je i otkaz ugovora o najmu stana i prodavanje Uličnih svjetiljaka pomoglo joj je u isprva bezizlaznoj situaciji. „Uspjela sam pronaći sobu u jednom stanu, no nedavno smo dobili obavijest da se iz njega moramo iseliti. Jako mi je teško pronaći novi smještaj jer, kada god kažem čime se bavim, osoba s druge strane se pristojno zahvali i kaže da će se javiti, ali to, naravno, nikad ne učini.“

Tijekom 14 godina postojanja novine su postale svjetlo za 200 prošlih i sadašnjih korisnika, štićenika prihvatilišta
Jedan od većih problema, složni su oboje, predstavlja i u javnosti stvorena slika o prodavačima Uličnih svjetiljaka kao osobama bez krova nad glavom što, ukazuje Dunja Osojnak Marinović, nije činjenično točno. „Osobama koje dođu u Prihvatilište za beskućnike nastoji se ishodovati zajamčena minimalna naknada od 800 kuna. Kako to nije dostatno za osamostaljivanje, novim štićenicima prihvatilišta kojim to zdravlje dopušta ponudimo da se okušaju u projektu.

Zarađeni im novac po dogovoru s njima mogu čuvati djelatnici prihvatilišta i, kada skupe iznos dovoljan za otprilike tri mjesečna najma, ohrabre ih da, uz ostvarenje prava na naknadu i nastavak prodaje, dalje pokušaju sami. Dakle, oni jesu u riziku od beskućništva, ali nisu beskućnici. I ja im se, iskreno, divim, jer u prihvatilištu bi mogli imati besplatan smještaj, ali oni su se odlučili boriti, pokušavati i, najvažnije, ne odustati od sebe.“

Podupirateljska uloga Uličnih svjetiljki
A podupirateljska je uloga Uličnih svjetiljki, podcrtava, pri tome najvažnija. Priča kako se, među 38 trenutačno aktivnih korisnika, nalazi i jedna gospođa s dijagnozom shizofrenije. Smještena u Dom za psihički bolesne odrasle osobe, nema vlastitih prihoda osim 100 kuna mjesečnog džeparca. „Prodaja Uličnih omogućava joj u ostvarivanju snova o povremenim kraćim putovanjima, ali, još važnije, omogućuje joj da se osjeća živom. Sama mi često kaže kako uzima veliku količinu lijekova, drugi za nju kuhaju, čiste joj i peru i jedini trenuci u životu kada se ne osjeća poput biljke oni su kad stoji na ulici s primjercima časopisa.“

Ukazuje to na važnost osobnog kontakta zahvaljujući kojem su, naglašava Dunja Osojnak Marinović, neki od korisnika programa dobili i stalnije poslove. On je, kao i prodaja, u koroni zamro, no urednica je ponosna što su i u nepovoljnim uvjetima uspjeli održati glave iznad vode. „Preselili smo časopis u digitalni oblik i pokrenuli donatorsku kampanju. Uplate su stizale od Dubrovnika do Vukovara, čak i ljudi koji nikad nisu držali list u rukama prepoznali su njegovu važnost. Zahvaljujući tome, sada smo oformili i fond za prodavače koji se razbole i ne mogu prodavati, što je ipak neka mala sigurnost.“

A prostor male sigurnosti u nesigurnim vremenima održat će, nada se, dvomjesečnu dinamiku izlaženja. Iako katkad jest emocionalno iscrpljujuće, uređivanje Uličnih svjetiljki svojoj urednici donosi ogromnu odgovornost i osjećaj da čini nešto važno. „Osnažuje nas, pokazuje nam da vrijedimo i da možemo“, govori gospođa Snježana, uz poruku ljudima da ne zaborave na ljudskost i da, odluče li se na kupnju, njihove članke i pročitaju. „Tako će nas najbolje upoznati“, uvjerena je. „Svi smo mi ljudi, oni sada imaju malo manje, a mi malo više. Ali i to se preko noći može promijeniti“, zaključuje Dunja Osojnak Marinović.

Međunarodna mreža uličnih novina
Premda su, pojavivši se 2008, bile izvor čuđenju na riječkim ulicama, pojava uličnih novina nije novijeg datuma. Još su na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće dobrotvorne organizacije tiskale publikacije namijenjene podizanju svijesti o položaju najsiromašnijih slojeva društva, a broj sličnih tiskovina kroz desetljeća se povećao toliko da je 1994, sa sjedištem u Glasgowu, osnovana i Međunarodna mreža uličnih novina (International network for street press), a oko 120 trenutačno aktivnih uličnih novina iz 40 zemalja informacijama se opskrbljuje i kroz Street news service, neprofitnu novinsku agenciju čiji rad podržavaju i medijski giganti poput Reutersa i AP-a. Aktivnosti INSP-a potaknule su i pokretanje Uličnih svjetiljki. Naime, samo nekoliko mjeseci nakon što je 27. ožujka 2007. riječki nadbiskup Ivan Devčić blagoslovio 90 kvadrata prvog prihvatilišta za beskućnike u Rijeci Ruže svetog Franje, delegacija je njegova pokretača, trsatskog ogranka Franjevačkog svjetovnog reda na seminaru u Sloveniji doznala za postojanje projekta resocijalizacije kroz koji beskućnici i osobe u riziku od beskućništva pokušavaju dokinuti društvenu stigmatizaciju. Kako se među izaslanicima našao i ondašnji novinar Novog lista, danas franjevac Siniša Pucić, projektu je od samog početka osigurana najviša razina stručne podrške. Novine nazvane Uličnim svjetiljkama kako bi se javnosti ukazalo na nepravedno postavljanje beskućnika u zapećak društva, u tamu gdje ih nitko ne želi vidjeti, a tijekom 14 godina postojanja postale su svjetlo za 200 prošlih i sadašnjih korisnika, štićenika prihvatilišta, kojima je zadržavanje polovice od ukupnog, prodajom časopisa zarađenog iznosa omogućilo okrenuti novu stranicu u životu.

………………………………………………………………..

Tekst je objavljen u okviru projekta “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Nositelj projekta je Matica hrvatska, a partneri su Udruga Pragma i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu.

Ukupna vrijednost projekta je 1.393.707,02 kuna.

Cilj projekta je unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama edukacijom novinara i proizvodnjom medijskih sadržaja, s naglaskom na socijalnu uključenost kroz kulturu. Projektom je predviđen redoviti prilog dvotjednika Vijenac pod naslovom Inkluzija, u sklopu kojega će tijekom 24 mjeseca biti objavljeno ukupno 1320 kartica teksta.