Tijekom migracije Romi su dolazili u kontakte s raznim kulturama i jezicima te su postali dvojezični i višejezični. Tako se romski jezik, priznat 1971. godine kao službeni jezik Roma, a o kojem sam pisala u prijašnjem tekstu, još davno ranije počeo dijeliti u razne romske dijalekte, a to je ponekad dovelo i do gubljenja jezika i razvoja pararomskih idioma. Nekada je jezična promjena išla tako daleko da je došlo do zamjene romskog jezika nekim drugim jezikom kao što je slučaj s hrvatskim Romima Bajašima koji su u vlaškim zemljama živjeli u bliskom kontaktu s Rumunjima (Vlasima, Moldavcima). Po ukinuću ropstva i ovi su se rumunjofoni Romi raselili po okolnim zemljama, a danas dobrim dijelom žive u krajevima koji su nekada bili u sastavu mađarske države, poput Međimurja i Baranje – piše Selma Perezović na booksa.hr.
Kako nam u razgovoru navodi Petar Radosavljević, izvanredni profesor na Romanistici na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, naziv Bajaši danas je u Hrvatskoj najrašireniji, iako nije jedini, naziv koji koristi i sama etnička skupina. Diljem jugoistočne Europe postoje vrlo srodne skupine kojima je varijetet rumunjskoga materinski jezik i koje su se u prošlosti kao i Bajaši bavile izradom drvenih predmeta (korita, metla, korpa, drvenog pribora i sličnog). U Bosni i Hercegovini to su Karavlasi, u Bugarskoj Rudari i Kopanari, u Rumunjskoj rudari (u Hrvatskoj postoje Ludari, a kod ovog se naziva dogodila promjena glasa r u l), băieşi i lingurari, u Srbiji Banjaši (Bajaši, Bejaši), rumunski ili vlaški Cigani, u Mađarskoj Beások, Slovačkoj Bajaši i Korytari (naziv Koritari za Bajaše se ranije često koristio i kod nas), u Ukrajini Volohi itd. Svaka od tih skupina govori međusobno vrlo slične rumunjske dijalekte koji pod utjecajem većinskog jezika zemlje u kojoj žive (npr. mađarskog, slovačkog itd.) imaju određene specifične posuđenice i jezične osobitosti. “Dolazak Bajaša, odnosno Koritara, na područje današnje Hrvatske različito se datira, od kraja 17. stoljeća, preko kraja 18. stoljeća (kada prestaje vađenje zlata te se Bajaši okreću svojem sekundarnom zanimanju, obradi drveta), no za sredinu 19. stoljeća imamo dokumente koji potvrđuju da su Bajaši već živjeli na području Međimurja.”
Nadalje Radosavljević nastavlja kako je podrijetlo samog naziva Bajaš vezano uz rumunjsku riječ băiaş. Băieşii iz Transilvanije bili su u vrijeme ropstva rudari koji su vadili zlato iz rudnika (rumunjski regionalizam baie ‘rudnik’ je posuđenica prema mađarskom bánya). Taj se naziv još i danas koristi na području Transilvanije. Drugi rumunjski naziv, rudar, (koji se koristio u nekadašnjoj rumunjskoj pokrajini Vlaškoj, a i danas se koristi na jugozapadu Rumunjske i u Bugarskoj), također ima značenje osobe koja se bavi rudarstvom. U toplijim mjesecima su se navedene skupine bavile rudarstvom, a u hladnijima preradom drveta. Najčešće su se naseljavali uz šumovite krajeve, a zanimljivo je da hrvatski Bajaši također žive ili su živjeli uz šumovit kraj uzduž rijeka Drave i Save, te da su se, sve do prije tridesetak-četrdesetak godina bavili obradom mekog drveta koje raste na takvim područjima.
Kako je spomenuo i u Booksinom podcastu u kojem je gostovao, njegovo zanimanje za jezik Roma Bajaša započinje 2006. godine kada je u sklopu jednog projekta, tada još kao znanstveni novak, surađivao u istraživanju i terenskom radu u Belom Manastiru. Zbog tog je projekta shvatio da je rumunjski, odnosno dijalektalni varijeteti ovoga jezika, prilično rasprostranjen u Hrvatskoj i da je to područje, za razliku od primjerice istrorumunjskog, vrlo slabo istraženo kod nas. Počeo se intenzivnije baviti ovim pitanjem, te je i kroz svoju doktorsku disertaciju istraživao o jeziku Roma Bajaša u Hrvatskoj.
Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na studiju rumunjskog jezika i književnosti, uz druge kolegije Radosavljević predaje i kolegij Jezik Roma Bajaša u Hrvatskoj – bajaškorumunjske dijalekte na kojem studenti uče o dijalektalnim varijetetima rumunjskog i njihovim govornicima u Hrvatskoj. Kolegij je izborni za studente diplomskog studija rumunjskog jezika i književnosti, a nalazi se u ponudi i ostalim studentima Filozofskog fakulteta. Kako navodi Radosavljević zasada ga u najvećoj mjeri upisuju studenti rumunjskoga čije je znanje preduvjet za upis tog kolegija. Osim ovog kolegija, na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Odsjeku u Čakovcu kao vanjski suradnik predaje kolegij Osnove bajaškog rumunjskog za učitelje i odgojitelje. Taj je izborni kolegij prilično popularan među studentima, ističe, a upisuju ga budući učitelji i odgojitelji kojima su znanja bajaškog rumunjskog vrlo korisna za buduće zanimanje, pogotovo u Međimurju, gdje živi velik broj Roma koji govore bajaškorumunjskim dijalektom. “Inače se studenti rumunjskoga već na prvoj godini studija upoznaju s raznolikošću romske zajednice u Hrvatskoj i s činjenicom da je rumunjski (odnosno varijeteti rumunjskoga) jezik koji govori relativno velik broj ljudi, tako da im neke od informacija s kolegija nisu potpuna novost, no većini studenata u Čakovcu te informacije predstavljaju novost. Za sada još nisam imao romske studente, no bilo bi mi drago kada bi ih bilo na kolegijima, a pogotovo kada bi upisali studij rumunjskog jezika i književnosti”, kaže nam Petar.
Osim spomenutih područja Međimurja i Baranje, Bajaši još žive i u Sisačko-moslavačkoj, Koprivničko-križevačkoj, Varaždinskoj i Brodsko-posavskoj županiji, a prisutni su i u Virovitičko-podravskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, te u manjem broju i u nekim drugim županijama. Prema podacima dostupnima u publikaciji Uključivanje Roma u hrvatsko društvo – identitet, socijalna distanca i iskustvo diskriminacije na sjeverozapadu i istoku Hrvatske Bajaši čine većinu Roma. Tako glavnina živi u Međimurju, a preostali su gotovo ravnomjerno raspoređeni u regijama Sjeverne Hrvatske, Slavonije i Središnje Hrvatske.
Sve bogatstvo jezika
Bajaše u Hrvatskoj moguće je razlikovati po varijetetu rumunjskog kojim govore, ali i po nekim drugim čimbenicima poput vjeroispovijesti, tipičnim prezimenima i kulturnoj tradiciji. Tri različita varijeteta dakorumunjskoga kojima govore Bajaši u Hrvatskoj su erdeljski dijalekt, baranjski muntenski dijalekt i ludarski muntenski dijalekt. Po fonološkim (dakle glasovnim) i po nekim morfosintaktičkim (gramatičkim) karakteristikama, baranjski i ludarski muntenski su sličniji, dok se erdeljski dijalekt više razlikuje od druga dva dijalekta. “Za ilustraciju mogu navesti nekoliko primjera. U erdeljskom dijalektu zub se kaže đinći, a u baranjskom i ludarskom muntenskom dinte; u erdeljskom broj pet je śinś, a u ludarskom i baranjskom muntenskom činč”, podijelio je Radosavljević.
Tako je, nastavlja on, erdeljski dijalekt uglavnom dijalekt Bajaša sjeverozapada Hrvatske, a govore ga i u nekoliko naselja u Baranji i Sisačko-moslavačkoj županiji. Naziv erdeljski vezan je i uz jezične karakteristike ovoga dijalekta koje ga vežu uz transilvanske dijalekte iz Rumunjske. Baranjski muntenski dijalekt je, kako mu ime govori, ograničen na Osječko-baranjsku županiju. Govornici ludarskog muntenskog, Ludari, žive na području Siska, Slavonskog Broda i djelomice Kutine. Oba muntenska dijalekta su srodni s muntenskim dijalektima koji se govore na južnom dijelu Rumunjske. Specifičnost bajaškoga rumunjskoga leži u činjenici da su njegovi govornici odvojeni od drugih govornika rumunjskoga, barem od sredine 19. stoljeća, pa je logično što u jeziku postoji veći broj posuđenica iz hrvatskoga, pogotovo onih koje su bile potrebne za imenovanje novih pojmova s kojima se govornici nisu susreli prije dolaska na ova područja. Također, bajaški su dijalekti arhaični u odnosu prema rumunjskome iz Rumunjske, budući da čuvaju jezik koji su govornici donijeli sa sobom pri seobi. Jezik u smislu pisma nije standardiziran, no postoje ustaljeni načini pisanja koji kombiniraju rumunjski i hrvatski pravopis.
Na pitanje o međusobnom razumijevanju bajaških skupina u recimo Međimurskoj i Brodsko-posavskoj županiji Radosavljević odgovara da je riječ o varijetetima rumunjskog jezika, da je njihova gramatika izuzetno slična, a najveće razlike se pronalaze u fonologiji, glasovima. “Ranije sam spomenuo neke primjere kao što su to đinći i dinte, śinś i činč, pa kada se nauče te i neke druge manje razlike u gramatici, mislim da im je prilično lako ostvariti komunikaciju.” Kada je pak riječ o sporazumijevanju sa Rumunjima, ludarski i baranjski muntenski su sličniji standardnom rumunjskom (iz Rumunjske) osobito ludarski muntenski dijalekt iz Slavonskog Broda i Siska koji bi bio najsličniji standardnom rumunjskom jeziku. Prema njegovim iskustvima i Bajaši iz sjeverozapadne Hrvatske prilično uspješno komuniciraju s Rumunjima, uz neka ograničenja u leksiku. “Valja imati na umu da Bajaši govore starinski rumunjski koji nema posuđenice iz francuskog i talijanskog kakve ima suvremeni rumunjski, ali zato ima velik broj posuđenica iz hrvatskoga”, ističe Petar.
Donesen kurikulum – kako dalje?
Radosavljević je sudjelovao u izradi kurikuluma za nastavni predmet Jezik i kultura romske nacionalne manjine u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj (model C), koji je donesen u travnju 2019. godine, te ističe kako je važno da on omogućuje da se nastava može odvijati ili na romskom ili na bajaškom rumunjskom, ovisno o jeziku kojim se govori u zajednici. Također, dodaje da je isti koncipiran prilično fleksibilno i obuhvaća područja od jezika i komunikacije, preko vremena i prostora, stvaralaštva i tradicije do identiteta i ljudskih prava, a napravljen je za osnovnu i srednju školu.
“Taj se kurikulum, nažalost, prema mojim saznanjima, još nigdje ne primjenjuje. Naravno postoje neki preduvjeti za to – lokalna zajednica prvo treba zatražiti nastavu, pa se tek zatim ona može pokrenuti, naravno ako osnivač škole ima financijske mogućnosti, a ujedno nema ni mnogo nastavnika koji bi mogli predavati ovaj predmet (no ipak ih ima!). Smatram kako je iznimno važno da nastava započne što prije jer se, kako sam rekao, primjećuje da su jezične kompetencije djece počele sve više opadati. Osim toga, ono što također treba istaknuti, upravo nastava na materinskom jeziku, pa makar i samo takvog izbornog predmeta, doprinosi uspjehu učenika u obrazovanju”, kaže nam Petar.
S time se složio i Elvis Kralj, romski pomagač u Osnovnoj školi Vladimira Nazora u Pribislavcu koji je također bio član Stručne radne skupine za izradu spomenutog kurikuluma. Njemu je, navodi, jedino poznat primjer općine Jagodnjak u Baranji koja pruža mogućnost školovanja po modelu C: “Ne vidim razloga zašto se roditeljima djece romske nacionalnosti na početku ove školske godine nije ponudila mogućnost da se izjasne žele li ovakav model školovanja za svoju djecu.”
Za održavanje nastave po modelu C nužna je i određena literatura. Radosavljević ističe da što se tiče slikovnica i drugih publikacija (pa i elektroničkih) na bajaškom rumunjskom, sada ih već postoji određeni broj, pogotovo različitih slikovnica, brošura i sličnog. Tu valja spomenuti i priručnik za osnove bajaškog rumunjskog za nastavnike i ostale djelatnike koji rade s Romima koji je s više kolega napravio u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Korak po korak. Uz to su i u sličnom timu razvili i priručnik za očuvanje kulture i jezika Roma Bajaša u osnovnim školama. “Koliko je meni poznato, u Mađarskoj se već dugi niz godina objavljuje na bajaškom rumunjskom. U drugim zemljama se koriste i publikacije iz Rumunjske.”
S obzirom na to da vrlo često i sama bajaška zajednica svoj jezik na hrvatskom zove romskim te da poistovjećuju svoj etnički identitet s nazivom jezika, iako najčešće znaju da su njihov jezik i jezik Roma koji govore romani čhib vrlo različiti i međusobno nerazumljivi, popis stanovništva nije relevantan kada se žele istražiti podaci o tome kojim jezikom govore Romi u Hrvatskoj. Različiti jezici jednostavno su klasificirani kao romski. Uz to, velik dio zajednice također zapravo (više) ni ne zna da je njihov jezik varijetet rumunjskoga. No nejasnoće oko jezika kojima govori romska zajednica u Hrvatskoj prisutne su kako kod opće populacije, tako i kod onih koji bi trebali biti upoznati s time, pa čak i nekih stručnjaka.
Današnji govornici bajaškorumunjskog u najvećoj su mjeri dvojezični što postaju školovanjem, a većina djece pri početku školovanja loše ili nikako ne govori hrvatski jezik, što im u konačnici otežava školovanje. “Utjecaj hrvatskoga (kako lokalnih govora, tako sve više i hrvatskoga iz masovnih medija) se osim na spomenutoj leksičkoj razini očituje i na drugim jezičnim razinama. Kod govornika su vrlo često izraženi i miješanje i preklapanja jezičnih kodova. Ti su jezični fenomeni obično snažnije izraženi kod mlađih govornika, onih s većim stupnjem obrazovanja i onih koji su izloženiji inojezičnom okruženju, nego kod starijih govornika koji su obično jezično konzervativniji te govornika koji nemaju učestali kontakt izvan zajednice”, ističe Radosavljević.
Ipak, svjestan je da mali jezici, pogotovo oni bez svojih institucija lako postaju ugroženi, a kada se takvi procesi pokrenu, teško ih je zaustaviti, a kamoli okrenuti. “U Hrvatskoj imamo situaciju da je istrorumunjski, povijesni dijalekt rumunjskoga kojim još govori stotinjak ljudi u nekoliko sela u Istri, pred izumiranjem i da njime mladi više ne govore.”
Što se tiče bajaškoga rumunjskoga, Radosavljević smatra da je on bez institucionalne uporabe potencijalno ugrožen. I sâm se ove godine na terenu uvjerio da je u Baranji situacija s materinskim jezikom prilično loša i da ga mladi sve manje govore. No vjeruje da se još uvijek može spriječiti ili prevenirati da bajaške dijalekte ne zadesi sudbina istrorumunjskoga – te je stoga važno da se što prije počne primjenjivati kurikulum.
Da je kurikulum nužan, složio se i Kralj. On može biti koristan i u miješanim razredima koji se odluče obrazovati po modelu C pa bi tako jedni učili o sebi i osvijestili vlastiti identitet u multikulturnom okružju, a drugi bi imali priliku saznati više o kulturi i povijesti svojih prijatelja, kolega i susjeda: “Osjetan je negativan utjecaj većinskog jezika na očuvanje materinskog pa tako u radu s djecom primjećujem da ona više ne znaju brojati na bajaškom, kao niti služiti se njima kada trebaju reći koji je dan u tjednu ili koju boju koriste.” Dok je program Godine čitanja posebno usmjeren na djecu i mlade postavlja se pitanje kako zaštititi i očuvati jezik(e) romske nacionalne manjine? U provedbi obrazovanja bitno je uvažiti lokalne jezične varijetete i materinski jezik sve djece, koja pod sve većim utjecajem govorno-socijalne okoline, počinju zaboravljati isti. I zato u godini kada se provode aktivnosti usmjerene na važnost čitanja i obogaćivanje rječnika, kada znamo da bez jezika nema ni identiteta* (i obrnuto), moramo se zapitati – što preostaje od jezika ako ostanemo bez riječi?
***
Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.
Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
