Osoba ste zdravog osjetila vida, znate kako izgledaju priroda, stijene, planine i provalije. Svjesni ste koliko mogu biti opasne za bilo koga, a onda vam netko kaže da postoje osobe koje slabo vide (ili još gore – uopće ne vide) i planinare. Sasvim je normalno da će vam odmah sinuti misao – pa to je pomalo suludo. I meni, koji pišem ove retke, isto to zvučalo bi čudno prije 20-ak godina jer sam tada imao vid. Danas ga više nemam i planinarim.

Piše: Darijo Anušić, Booksa.hr

Kada je riječ o planinarenju slijepih osoba, nameću se logična pitanja poput onih: zašto planinare i izlažu se opasnostima kad ionako ne vide prirodu?; i zar im nije sigurnije otići na traku za trčanje ili s nekim voziti tandem bicikl? U narednim recima kroz vlastito iskustvo pokušat ću dati odgovore na ova pitanja.

Planinarski izlet iz perspektive svijeta bez slika
Naspavani dobro, osrednje ili loše, pred vama je vjerojatno uzbudljiv i kvalitetno proveden dan u prirodi, a odustajanje nikako nije poželjno. Zašto? Jer samo je jedno planinarsko društvo slijepih i vrlo je malo ljudi koji vjeruju u slijepe planinare pa ih stoga ne smijete razočarati. Za vas je organizirana videća pratnja, odnosno volonter u ulozi vodiča, zadužen za vašu mobilnost tijekom izleta. To, naravno, ne znači da je dužan vući vas ili nositi uz brdo na leđima, ali je tu kad vam bilo što zatreba u novom prostoru – planinarskom domu ili odmorištu uz (auto)cestu.

Ovisno o tome koliko ste mobilni, odnosno samostalni u orijentaciji, uzimate svoj bijeli štap i dovezete se javnim prijevozom ili taxijem do mjesta okupljanja, mjesta na kojem počinje prvi dio izleta. Približavajući se miješanoj grupi volontera, vodiča, slijepih ili slabovidnih planinara, žamor ljudskih glasova sve se više povećava. Obično vam ususret priđe netko od slobodnih i već poznatih ili nepoznatih volontera, uljudno pozdravi i približi vas grupi. Većinom vlada dobra atmosfera, ovisno o tome koliko je rano ujutro, a i ne planinari se baš svaki vikend pa se poželite čašice razgovora s prijateljima i volonterima. Tijekom vožnje do starta planinarske rute, ponekad se u autobusu začuju i zvuci gitare ili harmonike, no taj se veseli scenarij češće dogodi pri povratku kući. Slijepima je atmosfera u autobusu često posebno važna ako se dugo putuje jer se krajolik kroz koji autobus prolazi može doživjeti jedino vidom, pa im vesela atmosfera psihološki bitno skraćuje vrijeme.

Psa vodiča slijepih osoba obično se ne vodi na planinarenje. Na stazama u prirodi puno je više prepreka i detalja u odnosu na uređene staze u naselju ili gradu, a na koje pas vodič sigurno ne može upozoriti niti se slijepi planinar na nj može osloniti u slučaju gubitka ravnoteže. Pas vodič nije predmet koji ćete u pet poteza sklopiti i spremiti u ruksak, već je živo biće koje zahtijeva određenu brižnost.

Po dolasku na start planinarske rute vodiči prilaze slijepim planinarima i lagano se kreće prema vrhu sa glavnim vodičem na čelu kolone. Staze kao staze, na svakima od njih slijepi planinar mora preko svojih stopala biti skoncentriran na podlogu. Ako, na primjer, staza prelazi iz zemljane na stjenovitu, njegov vodič može ga upozoriti na to, no na kraju najslobodnije se pješači ako to sami osjetite. Da treba imati dobre planinarske cipele iliti “gojzerice”, to se podrazumijeva, međutim svaki planinar osobno radi na svojoj snazi, mišićima, mentalnoj koncentraciji poradi ravnoteže i fizičkoj kondiciji.

Doživljaj prirode prikuplja se preostalim zdravim osjetima, osjetilom njuha – miris cvijeća, trulog lišća ili voća, uživanja u čistom zraku uz pojačanu fizičku aktivnost, te osjetilom sluha uz cvrkut ptica, žubor potoka, šum vjetra ili lišća. Tu ljepotu prirodnih tonova ponekad je teško razaznati u bučnoj koloni planinara, no s vremenom se ona rastegne i prirodne melodije opet dođu do izražaja.

Na vrhu, naravno, slijedi obavezna grupna “fotka” za pamćenje koju (istinito, ali i pomalo ironično) kao slijepa osoba vrlo vjerojatno nikada nećete moći doživjeti u njezinom punom smislu postojanja, no ipak je tu da posluži kao uspomena za članove obitelji, volontere, za web ili Facebook stranicu društva. U takvim trenucima poput fotografiranja, jednostavno morate biti sretni što ste dio društva unatoč invaliditetu, a ne mu pridavati veći dio svoje unutarnje pozornosti i na taj način svom hendikepu dopustiti da pokvari dobro raspoloženje ili euforiju oko događaja u koji je puno uloženo.

Umjerenost je za planinarstvo slijepih najpoželjnija osobina, no upoznao sam i slijepe planinare koji su manje ili više opsjednuti time da na vrhu u svoju obilaznicu udare žig i dobiju značku ili priznanje. Svakako je lijepo u svoj planinarski dnevnik ubilježiti novi visoki vrh planine, ali ako je to preopasno ili se cijeli opis uspona svodi samo na rezultat, a ne i na prekrasne detalje i osjećaje sa izleta, tada se smisao planinarenja može itekako izgubiti u taštini i egoizmu. Što se tiče osobnosti i motivacije slijepih planinara, ona je raznolika baš kao i u slučaju svih ostalih ljudi. Neki planinare radi sebe, radi fizičkog i mentalnog zdravlja. Neki radi druženja, upoznavanja novih ljudi, mjesta i prirodnih ljepota. Neki pak zbog postizanja ciljeva i pomicanja vlastitih granica da bi se kasnije bolje osjećali u vlastitoj koži. A na kraju, vjerojatno je najviše onih koji u svojoj motivaciji za planinarenjem sve ove motive zajedno kombiniraju.

Pri silasku s vrha i povratku kući, ako je dotadašnji dojam bio katastrofalan, ponekad se pitate “čemu sve ovo” i “jesam li možda mogao radije preskakati vijaču pola sata ili s nekim otići do teretane čime bi postigao istu fizičku aktivnost jer krajolik ionako ne vidim”, a zatim se ipak utješite činjenicom da je zrak u teretani zagušljiv, dok ste u ovom slučaju dan ipak proveli na svježem zraku stekavši neko novo poznanstvo ili učvrstivši staro. Ako je izlet bio odličan, kao i u svemu, nikad vam ne bude žao.

Ukupan dojam cijelog izleta, nadalje, može ovisiti i o puno drugih faktora: je li vam dodijeljen zabavan i komunikativan volonter(ka); da li vas isti previše, premalo ili gotovo nikako ne informira o (ne)bitnim preprekama na stazi; opisuje li vam zanimljive sadržaje pored staze ili vam govori dosadne i isfurane fraze na temu kako “netko od njegovih ili njezinih” po cijele dane gleda televizor umjesto da se, poput nje ili njega – gle junaka – malo aktivira i počne planinariti; kakav je bio ručak u planinarskom domu i je li osoblje bilo toliko ljubazno da se u njihovom posluživanju nije osjetio prizvuk sažaljenja ili predrasuda; jesu li uz vas hodali dragi vam prijatelji ili dobro raspoloženi poznanici ispričavši vam najnoviji vic, a ne onaj koji ste čuli po petstoti put i tako dalje uz još puno sitnica i detalja.

Kao što je već napomenuto, pjesma i svirka u autobusu češća je u povratku, pogotovo ako je dobar dio stražnjeg dijela autobusa “nadopingiran” ponekom čašicom travarice, gemišta ili pivice, pod uvjetom da se ne pretjera. To posebno vrijedi za harmonikaša kako “narodnjak”, u punom naletu pjeva rulje, ne bi zasvirao u C umjesto u E-duru. Možda bi mu u tim trenucima bilo lakše da ne mora “dirkati” po crnim tipkama. Zna se i to dogoditi, ali nekolicini koja primjećuje da se svira iz nižeg tonaliteta, to uopće ne smeta jer – pusti ljude da se vesele. Oni mirnijeg duha ili preumornih tijela, sanjaju samo o tuširanju i spavanju.

A kad se prije spavanja otuširate i iscrpljeni, ali zadovoljni legnete u krevet, opet iznova shvatite da život svejedno može biti sadržajan i lijep, pa čak i ako si samo – slijep.

A sada malo činjenica…

Cjelovit tekst možete pročitati na stranici Booksa.hr

————————————————

Prilog je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Projekt je odobren za sufinanciranje na pozivu na dostavu projektnih prijedloga Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I.