Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga u sklopu EU projekta Pravo na rad bez mobbinga objavila je prvi Priručnik o diskriminaciji i mobbingu.

Priručnik potpisuju Snježana Vasiljević, profesorica sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu i Mario Vinković, radnopravni stručnjak i voditelj Jean Monnet katedre za europsko radno pravo, pravo jednakosti i pravo ljudskih prava na osječkom Pravnom fakultetu, prenosi Vox Feminae.

Prema rezultatima šestog europskog istraživanja o uvjetima rada, u 2015. godini na području EU, 17 % žena i 15 % muškaraca bilo je izloženo negativnom društvenom ponašanju, 7 % svih radnika navelo je kako su doživjeli neki oblik diskriminacije, a statistički pokazatelji uključili su i ponašanja vezana uz mobbing.

Posljednjih godina i u Hrvatskoj se prepoznaje problem mobbinga ali postavlja se pitanje kako pravno urediti taj problem budući da prava radnika djelomično uređuju i štite Zakon o radu, Zakon o zaštiti na radu i Zakon o suzbijanju diskriminacije.

Predsjednica udruge Mobbing, Jadranka Apostolovski, istaknula je kako veliki problem leži u neprepoznavanju problema kod pojedinih sudaca i sutkinja koji rješavaju radne sporove vezane uz mobbing i diskriminaciju.

Upravo se kroz ovaj projekt želi educirati radnike i radnice te pravnike i pravnice pa je u priručniku detaljno opisano što je to mobbng, koji oblici postoje i kako ih prepoznati, a prikazuju slučajeve iz prakse te hrvatski i eruopski zakonodavni okvir.

Mobbing je, između ostalog, u priručniku opisan kao „oblik ponašanja na radnome mjestu u kojemu pojedinac ili skupina osoba sustavno, tijekom duljega vremena, psihički zlostavlja drugu osobu s ciljem ugrožavanja ljudskoga dostojanstva, integriteta, ugleda i časti.“

KAO VRSTE MOBBINGA NAVEDENI SU:
– vertikalni mobbing (vertikalni silazni mobbing), u slučajevima kada nadređeni zlostavljaju podređene;
– obrnuti mobbing (obrnuti vertikalni mobbing, uzlazni vertikalni mobbing) kada podređeni zlostavljaju nadređenoga, rijedak u praksi;
– strateški mobbing kao podvrsta vertikalnoga mobbinga kod kojega se upravljački tim tvrtke sustavno fokusira na psihičko zlostavljanje radnice/radnika koji su ocijenjeni kao nepoželjan ili nepotreban dio radne snage;
– bossing, druga vrsta vertikalnog mobbinga, kada se nadređeni/e neprijateljski odnosi/e prema niže rangiranim radnicima/radnicama agresivnim i vrijeđajućim ponašanjem;
– horizontalni mobbing obilježava zlostavljanje koje potječe od osoba iz radnoga okruženja koje se nalaze u istoj subordinacijskoj ravni, odnosno nisu ni nadređeni ni podređeni zlostavljanome radniku/radnici i
– emotivni mobbing koji se javlja u slučajevima čije je ishodište u osjećanjima poput zavisti, ljubomore, ljutnje, neprijateljstva i antipatije pa se najčešće manifestira kritiziranjem rada, ponižavanjem, uvredama, podmetanjima, sprječavanjem dotoka informacija na koje radnik ima pravo ili od kojih ovisi u ispunjavanju radnih zadaća.

U priručniku je također istaknuto kako uspjeh radnika ili radnice u sudskom postupku dobrim dijelom ovisi o kvalitetno postavljenom tužbenom zahtjevu, upotpunjenom prikupljenom medicinskom dokumentacijom i liječničkim vještačenjem njegova psihofizičkoga zdravlja pa precizirana ponašanja kao što su napadi na mogućnost izražavanja, napadi na društvene kontakte, napadi na ugled, napadi na kvalitetu životne i radne sredine te napadi na zdravlje trebaju pomoći identificirati postojanje psihičkoga zlostavljanja na radnome mjestu.

Kao uzroci mobbinga navode se karakteristike ličnosti žrtve i počinitelja tako da su žrtve okarakterizirane kao visoko inteligentne, moralne, psihološki stabilne osobe, ‘poštenjačine’, kao kreativni/e, talentirani/e i inventivni/e zaposlenici/e, mladi/e radnici/e, ali i oni starije dobi, pripadnici/e manjinskih grupa, invalidi, žene, osobe koje traže bolje uvjete rada i oni koji su ocijenjeni kao višak radne snage, a zlostavljači/ce kao narcisoidni pojedinci, nesposobni za empatiju, paranoidne osobe, osobe koje imaju izgrađenu sliku o sebi kao jedinstvenim ličnostima, snažne osobe koje puno zahtijevaju od podređenih u radnome okruženju, ali i sociopati i psihopati.

Navedeno je kako žrtve rijetko prijavljuju mobbing iz nepovjerenja u sustav, dugotrajnosti postupka, psihičke klonulosti i iscrpljenosti, straha od povratka na poaso nakon završetka spora i straha da neće moći naći drugi posao.

Kao moguća rješenja u priručniku su navedene: zakonske izmjene i dopune ili poseban zakon; edukacija pravnika, sudaca, odvjetnika, poslodavaca, radnika i sindikata; senzibilizacija javnosti; pomoć i edukacija žrtava; tretmani počinitelja; liječenje uzroka, a ne posljedice,; prevencija ili sankcija; troškovi diskriminacije i mobbinga; kultura ponašanja i kultura prijavljivanja.

U Udruzi Mobbing najavljuju da će uskoro predstaviti i anti-mobbing protokol koji će prvi usvojiti partneri u projektu, odnosno Grad Zagreb, a koji mogu usvojiti i druga poduzeća i javne pravne osobe.

– To je prvi takav protokol ili pravilnik u kojem ćemo jasno razgraničiti što je mobbing, spolno uznemiravanje, diskriminacija. Opisat ćemo sva ta ponašanja, kao što i poslodavac treba učiniti, kao i što treba napraviti prema onom radniku za kojega se ustanovi da zlostavlja. Poslodavac će prema tom pravilniku biti dužan pružiti određenu psihološku pomoć, ali i obvezu javno demantirati sve što je protiv nekoga netko pričao, ako je to otišlo van. Zlostavljani radnik dobit će određenu zaštitu od poslodavca. Željeli bismo da poslodavci usvoje te protokole kao što su etičke kodekse – poručuje Apostolovski.