Godinu 1991, onakvu kakva je bila u svijetu, mi naprosto nismo doživjeli. Nama je ta godina naprosto bila strašna. U svijetu, pak, bila je to još jedna u nedavno započetom nizu godina kulta slobode i ljudskih prava. Recimo, te godine vojne hunte bile su sasvim demode. U modu su izbile žene koje se, da bi osvetile svoje pogubljene očeve, bore za ljudska prava. U Pakistanu se, kako je tada izgledalo, lijepa i hrabra Benazir Buto borila protiv generala, a za demokraciju i demokratsko naslijeđe svoga oca Zulfikara Alija Buta.

Piše: Miljenko Jergović

U Burmi, pak, koja se prezvala u Mianmar, kći oca nacije i utemeljitelja burmanske vojske Aung Sana završila je u kućnom pritvoru, u koji ju je strpala strašna vojna hunta bezimenih dalekoistočnih pukovnika i generala. Godinu dana ranije, 1990. zgranuta ju je Europa u odsustvu častila nagradom koja je ponijela ime Andreja Saharova, a koju je Europski parlament prethodno dodijelio samo Nelsonu Mandeli i Aleksandru Dubčeku, te posthumno Anatoliju Marčenku, sovjetskom uzniku i martiru borbe za slobodu, koji je umro štajkajući glađu.

Te 1991. ova će žena, imena Aung San Su Ći, biti čašćena Nobelovom nagradom za mir. Od tog trenutka, pa sljedećih dvadesetak godina, njezin um i misija, a onda – nemojmo se politički korektno lagati i nadlagivati – i njezina pojava, trajno će erotizirati i inspirirati onaj bolji dio čovječanstva, uključujući pjesnike, glazbenike, političke aktiviste i dobroćudne čudake. Jedan od njih, tih dobroćudnih čudaka 2009. preplivat će neku golemu vodu – je li to bilo more ili se radilo o jezeru, ovaj se promatrač na žalost ne sjeća, a važno mu je ovu priču pisati po sjećanju – samo da bi doplivao do nje i upozorio je da da vojna hunta ima namjeru da je likvidira i to prikaže kao nesretan slučaj.

A nije ni čudo da su bili erotizirani: prije nego što će se vratiti u Mianmar – a vratila se, pazi sad, da njeguje staru i bolesnu majku – Aung San radila je kao ekonomistica u Ujedinjenim narodima. Njezin oporbeni angažman bio je na liniji Mahatme Gandija: politika pasivne rezistencije, uz nešto što samom Gandiju i nije bilo svojstveno – radikalna i potpuna demokracija, koja mora da je iz burmanske perspektive, ili iz pretpostavljene zapadne perspektive o burmanskoj perspektivi, djelovala kao fenomenalno ganutljiva utopija. Pritom, žena je djelovala kao fragilna porculanska lutka. I na neki je način to i bila: idealna stvar koja će ukrasiti vaš dom na Zapadu.

Na šarm Aung San Su Ći, na to suzdržano lice koje je u se primalo sav bol svijeta i nije iskazivalo ništa, pali su vrlo raznoliki tipovi, od Ivana Pavla Drugog i Dalaj Lame, preko Bona Voxa i Waynea Shortera, koji su joj posvećivali pjesme, do Kofija Annana i Baracka Obame, koji su bili istinski zgranuti i ljudski angažirani oko njezine ljubavne priče. Naime, Aung San bila je udana za britanskog povjesničara Michaela Arisa, s njime je rodila dvojicu sinova, a onda su se našli razdvojeni: ona u kućnom pritvoru, on u Londonu, i onda, avaj, njemu dijagnosticiraju rak prostate, valjda neki gadan tip, pa još u uznapredovaloj fazi, i on tad traži od burmanske vlade da mu da vizu i omogući da još jednom vidi ženu.

A generali ko generali, mrtvo hladno ga odbiju. Nisu mu, između ostaloga, zaboravili kako je po Zapadu agitirao protiv njihove vlasti. E, u tom trenutku na svijetu gotovo da se i nije našlo uglednije face, od pape do Lame, i od Putina do Obame da ne moli generale da muža puste ženi. Ali oni ostadoše tvrdi, pa čovjek umrje daleko od voljene. Što mu je, možda i bolje, s obzirom na ono što će se dalje zbivati.

Vjerojatno vas je već iziritirao ton ove priče o Aung San Su Ći. I dobro je ako je tako. S tim je ciljem priča i započeta. To suzdržano lice koje je u se primalo sav bol svijeta i, puno ljubaznosti, nije iskazivalo ništa, na kraju će se prikazati kao lice hladne i bezosjećajne žene, zlikovke od formata. Samo što baš neće biti mnogo onih koji će biti voljni da dovrše priču o Aung San, onu koju su sami započeli: Wayne Shorter je već jako star, Ivan Pavao Drugi više nije živ, Dalaj Lama je zbunjen, Bono Vox neinspiriran. A ni mi se baš ne osjećamo najbolje.

Aung San Su Ći u Mianmaru je bila silno popularna kao kći oca nacije, ali svom ugledu na Zapadu može da zahvali to što je na kraju došla na vlast. Moglo bi se čak reći da joj je Nobelova nagrada za mir spasila život. Da nije bilo interesa Svijeta, generali bi je skratili za glavu ili bi je pretvorili u krpu. Čak je i vjerojatnije ovo drugo. Za svaki veliki disidentski mit u dvadesetom i u sljedećem stoljeću potreban je veliki rezonator, a to je, gotovo u pravilu, veliki zapadni svijet. Da nije bilo Hladnog rata, nitko živ ne bi znao ni za Solženjicina, a kamo li za Aung San. Kult slobode i ljudskih prava postoji samo ako je ugrađen u marketing i propagandu barem jedne od dvije velike svjetske sile.

Aung San Su Ći danas je na čelu mianmarskog režima. Ministrica je vanjskih poslova, ali predsjednik je njezina marioneta. Nije mogla postati predsjednicom iz formalnih razloga: po burmanskom zakonu ne možete biti predsjednik ako ste u bliskim rodbinskim vezama sa stranim državljaninom. Režim kojim ona upravlja već skoro dvije godine provodi nesmiljenu kampanju protiv Rohinja, jedva vidljive muslimanske manjine na zapadu zemlje, koja je u Burmi tradicionalno obespravljenja. Ti ljudi, kojih je između milijun i milijun i tristo tisuća, nemaju pravo, nisu ga nikad ni imali, niti na burmansko državljanstvo. A pod Aung San Su Ći neselektivno ih se ubija, siluje i protjeruje. Sama ministrica više je puta ljubazno ponovila zapadnim novinarima i znatiželjnicima kako Rohinje nisu Mianmarci, ne mogu dobiti mianmarsko državljanstvo, niti imati građanska prava u njezinoj zemlji, pritom nije zaboravila pripomenuti kako “nasilja ima na obje strane” i kako je akcija mianmarske vojske usmjerena protiv terorista i njihovih uporišta.

Iako joj još uvijek nisu povjerovali, netko će se na kraju naći da je podrži. Makar i šutnjom, pasivno. Kao što se u muslimanskom svijetu već našlo onih koji će se, naravno, samo verbalno i simbolično angažirati na strani Rohinja. Dobrotvorno društvo Merhamet po Bosni skuplja pomoć za taj nesretni narod, po bošnjačkim je medijima stradavanje Rohinja vrlo zastupljena tema, kao što je na drugoj, hrvatskoj strani i među katoličkim aktivistima i dobrotvordžijama prije nekoliko mjeseci velika tema bilo stradavanje kršćanskih manjina na teritorijima pod upravom “Islamske države”.

O tome tada na bošnjačkoj strani nije bilo gotovo ni riječi, kao što na hrvatskoj strani danas o Rohinjama nema gotovo ni riječi. Ili u tim slučajevima, kada stradava onaj s kojim se ne mogu konfesionalno identificirati, obje strane tek iz tabloidne dokonosti prenesu poneki izvještaj iz svjetskih medija. Ono što su bošnjačka i hrvatska strana u našoj maloj i suštinski nevažnoj avlijici, to su istočna i zapadna, muslimanska i kršćanska strana u globalnome tihom ratu. Jedva da ima takvih koji obje manjinske patnje doživljavaju istim srcem, kao što jedva da ima takvih – manje ih je nego Rohinja i Jezida – koje bi na jednak način doživjele terorističke napade u Barceloni i u Istanbulu.

Nas se, pak, Aung San Su Ći tiče samo zbog naše eventualne zluradosti, bilo provincijalne, bilo ideološko-političke, prema Nobelovom komitetu, koji je, eto, jednoj bezosjećajnoj i notornoj zlikovki dodijelio Nobelovu nagradu za mir, a zaobišao je i prezreo tolike naše mirdžije i pomirbenjake. Prvi dio ove fiktivne konstatacije je, uglavnom, tačan: koliko god Nobelova nagrada bila mjera stvari, posebno u književnosti, a onda, vjerojatno, i u fizici, kemiji, ekonomiji i medicini, istoimenu nagradu za mir dobio je već ozbiljan broj ratnih zločinaca, političkih ništarija, smutljivaca i mamlaza. Na kraju su u Oslu, sve iz straha da ne nagrade nekog sutrašnjeg masovnog ubojicu, častili dijete. I to je, vjerojatno, bio najveći cirkus: Nobelova nagrada za mir Malali Jusufzaj cinizam je prvog reda, i to baš prema mirotvorcima. Neka mole Boga da mala Malala poraste u novu Louise Hay ili u Paula Coelha, a ne u kakvog ženskog psihopata i manijaka.

Drugi dio fiktivne konstatacije je, naravno, tragično pogrešan. Naime, do sada se pokazalo, i to će se pokazivati i ubuduće, imate moje jamstvo, da Nobelovu nagradu s ovih prostora može dobiti samo netko tko ode negdje drugdje i postane netko drugi. I sreća da je tako, jer zamislite da se onobelovi neki našijenac ili našijenka koji će sutra ustvrditi kako “nasilja ima na obje strane” i kome će biti sasvim normalno to da manjinska zajednica bude lišena svih građanskih prava. Katkad je doista dobro biti provincija, biti, za razliku od Mianmara, tojest Burme, zemlja nakraj globusa.

Preuzeto sa portala: Jutarnji list