Prvo se javila Splitsko-makarska nadbiskupija, zahtijevajući da predstava „Naše nasilje i vaše nasilje“ Olivera Frljića bude uklonjena s repertoara Marulićevih dana u Splitu, jer se njome „vrijeđaju osjećaji građana i vjernika“, a uz to se „iz najnižih pobuda vrijeđa Boga, čovjeka i naciju“. Inicijativi su se odmah priključile organizacije ratnih veterana, Hrast, HSP, HČSP, molitvene zajednice, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Splita, bivši gradonačelnik Splita i tako dalje. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek vrlo se brzo očitovala tvrdeći da je „poštujući umjetničke slobode i estetska mjerila svakog umjetnika, mišljenja kako je potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje, kao i osnovna ljudska prava svakog pojedinca i društvene skupine“.
Piše: Nataša Škaričić, Lupiga
Na dan održavanja predstave predsjednik županijske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Ivan Turudić pozvao je na mirni prosvjed. Nekoliko stotina prosvjednika odazvalo se pozivu, pa su se okupili ispred zgrade splitskog HNK držeći višemetarsku hrvatsku zastavu i transparente “Sotono, odlazi iz našeg grada”, “I u ratu i u miru mi smo spremni”, “Ne izazivajte nas”, “Ova predstava me vrijeđa”; nosili raspelo, a za vrijeme prosvjeda čuli su se uzvici “nema predstave” i “ne damo da nam vrijeđaju Isusa.”
Jedan od njih je viknuo – „Split ima svoju kulturu, jebem ti mater u usta!“. To nije stiglo ući u legendu, jer je skupina mlađih prosvjednika taman razbila staklo na izlogu HNK-a kamenjima i jajima.
Marko Skejo, član HSP-a i koordinator akcije stavljanja ploče s natpisom „Za dom spremni“ u Jasenovcu kupio je kartu za predstavu i ušao u kazalište. Neki su prosvjednici krenuli za njim i sjeli u zadnje redove s transparentima “Odlazi sotono iz našeg grada”, “Napravi performans u Srbiji”, “Ne izazivajte nas” i pjevali pjesmu “Zovi samo zovi”, a jedan od njih je ustao i viknuo “Živio hrvatski Split!”. Drugi je zaurlao „Za dom spremni!“. Na to je iz drugog dijela gledališta velika skupina ljudi ustala i odgovorila pjesmom “Kad bi svi ljudi na svijetu”, što je izazvalo smijeh gledališta, a zadnji red je uzvratio pjesmama “Pravaška se krila nose i sa time se ponose” i “Ljubi Boga i bližnjega svoga”.
Nakon polusatnog čekanja da predstava počne, u gotovo punu dvoranu kazališta ušla je interventna policija. Jedan je policajac pozvao skupinu u zadnjem redu da izađe jer “su napravili prekršaj ometajući početak predstave”.
“I oni drugi su pjevali, zašto i njih ne izbacite van”, negodovali su prosvjednici. Policajac je uhvatio jednog od njih, dignuo ga sa sjedala i počeo izvoditi vani. S obzirom da ni ostatak interventne policije nije imao volje za raspravu s prosvjednicima, spakirali su se i izašli iz dvorane. Neko su se vrijeme zadržali u zgradi kazališta, a onda izašli vani. Splitsko-dalmatinska Policijska uprava izvijestila je kako je iza 20 sati dobila dojavu da je podmetnuta bomba u zgradi HNK-a Split, ali je provjerom ustanovljeno da je dojava bila lažna.
Društvene su mreže preplavile fotografije Marka Skeje. Skejo je nosio hitlerovske brčiće i transparent „Sotono, odlazi iz našeg grada“, pa je netko prokomentirao da je Skejo sad i koordinator pokreta za fašizaciju hrvatskih brkova.
Frljićev komad „Naše nasilje i vaše nasilje“ potom je odigran, no nitko nema pojma što se događalo iduća dva sata nakon što su se svjetla u teatru ugasila. Zavladao je mrak. Potpuni, potpuni mrak. Svjetlo se nakon dva sata upalilo. Glumci, režiser, cijela postava, gledatelji u stolicama salona, nijemi pratitelji za kućnim računalima, fejsbucima, twitterima, instagramima, portalima i zaslonima pametnih telefona, Opare, Kerumi, nadbiskupi, premijeri, ministrice, bivši ministri kulture, svi koji su pratili mučnu situaciju u Splitu, malo su pričekali da vide je li stvarno gotovo ili je tek počelo. Ima li još? Puca li se? Zabadaju li se križevi u mozak? Pale li se stolice? Trgaju pancirke? Baš ništa od toga? Sve je bila samo predstava koju nisu vidjeli? Nemoguće.
U čemu je stvar? Stvar je u tome da je politički teatar koji se bavi nasiljem najbolje artikuliran ako se ne vidi predstava, nego nasilje. Tu večer je Frljić uspješno završio svoj posao, da bi već idući dan krenuo korak dalje, potaknuvši ministricu Ninu Obuljen Koržinek da se otvori i prizna kako je nasilje dio hrvatskog koncepta demokracije, a agresija udružena s neoustaštvom razumljiv način iskazivanja vjerskih osjećaja: „Nemam ja poruku posebno za gospodina Frljića, imam za svakog hrvatskog umjetnika – dok sam ja ministrica kulture sigurno ću se zalagati za to da svi mogu djelovati i stvarati u punoj slobodi, da neću cenzurirati ni predstave ni knjige, niti ću odlučivati kakvi će se filmovi snimati, ali isto tako mislim da svatko mora pokazati senzibilitet ako nekim svojim djelom nekoga vrijeđa, i mora razumjeti ako netko protiv toga želi prosvjedovati. I to je demokracija. Kada se dogode uvredljive riječi, nasilje, kada se nekoga mora izbacivati, to sigurno nije dobro. Ali, kao što je legitimno u umjetnosti pomicati granice, tako je legitimno onima koji se osjećaju uvrijeđenima, a ja sam sigurna da se veliki broj naših građana koji su katolici osjeća takovim nečime uvrijeđenim.“
Ta izjava bi bez konteksta imala smisla – kakva je to stvarno, umjetnička provokacija i subverzija, ako izaziva samo salonske reakcije i uzrujano skidanje leptir mašni? Kad uključimo kontekst, a kontekst je globalna zloupotreba vjere za nasilne obračune i lokalna povezanost crkve s rigidnim nacionalizmom, tad rečenica „nije dobro kada se dogodi nasilje, ali…“ predstavlja savršen uvod u treći čin predstave o nasilju „višeg stupnja“. Radi se o bazi za uvažavanje širokog raspona manifestacija raznih osjećaja, od razbijanja glava do terorizma, a možda i o legitimaciji nove teorije o banalnosti nasilja, bazirane na svjedočanstvima „oni su samo izražavali svoje vjerske osjećaje“.
Pored toga, stvar je u Plenkoviću, Grabar Kitarović, Stieru, mostovcima i svim njihovim prethodnicima i prethodnicima njihovih prethodnika koji se pogrešno prepoznaju u ulozi promatrača ili kao dio publike u svečanoj loži, a ne u licu nasilnog HSP-ovca s hitlerovskim brčićima koji Frljiću poručuje da je sotona. Stvar je i u tome da je ova zemlja, po svemu sudeći, bila najpristojnija u doba Ive Sanadera koji je imao pametnije planove od onih da potpiruje neoustaško nasilje. Ovo će se nastaviti, a mi smo već odavno u zoni rizika opasnog tumačenja vjerskih sloboda i granica umjetnosti. Teatar je u ovom slučaju samo dobar medij za prenošenje te poruke, vjerojatno zato što Frljić ima jasne političke stavove, a što su ti stavovi u potpunoj koliziji s konzervativnošću kazališne institucije u kojoj se izložio. On je svakako odgovoran za prihvaćanje takve uloge, ali ne i za ono što će publika napraviti s mučnim prizorima koji su joj ostali u glavi.
