Ima umjetnika koji bljesnu na početku karijere pa ostatak života imitiraju sami sebe, ili čak plagiraju, nudeći sve lošiju kopiju nekad velikog glazbenika, slikara ili glumca. A neki s godinama postaju sve bolji i mislite da su konačno dosegnuli vrh, a onda vas s idućim djelom zapanje. Tako doživljavam Clinta Eastwooda, 90-godišnjeg američkog glumca i redatelja koji još uvijek snima filmove. U mladosti je stekao slavu glumeći okrutne revolveraše i detektive, a u starosti je – ako se za tog vitalnog čovjeka ta riječ uopće može upotrijebiti – počeo snimati duboke filmove, kao što su Neograničena moć ili Djevojka od milijun dolara; do 70. godine života stekao je pet Oscara, a odonda još sedam.
Piše: Boris Beck, Inkluzija
Od njegovih kasnih plodova najviše volim Gran Torino koji je snimio sa 78 godina, i u kojem parafrazira hladnokrvnog celuloidnog divljaka, kakav je bio nekada. Nedavno se reprizirao na televiziji i iako ga znam napamet, i iako sam rekao sebi da ga neću više gledati, zalijepio sam se za kauč i progutao svaku sekundu. Da namami gledatelje, najava filma montirana je tako da sadržava same prijetnje i pucnjavu, no riječ je o drami odgoja. Eastwood glumi Walta Kowalskog, veterana Korejskog rata koji je posve propao: supruga mu je umrla, sinovi se od njega otuđili, s unucima nema nikakav odnos. Živi sam sa psom, usamljen i ogorčen, u četvrti koja je također propala – on je zadnji bijelac u predgrađu Detroita iz kojeg se iselila nekadašnja radnička srednja klasa i prepustila mjesto useljenicima iz Azije, objektom posvemašnjeg prezira Walta Kowalskog. Jedino što još ima jest Fordov automobil, iz tvornice u kojoj je proveo čitav život, Gran Torino iz 1972, objekt žudnje njegove unuke, ali i azijskih bandi: mladog susjeda koji se zove Thao Wong Lor, banda želi vrbovati, ali mora proći inicijaciju – ukrasti Gran Torino.
Ukrasti nešto od Clinta Eastwooda nije najpametnije, pogotovo što lik koji utjelovljuje ima još jednu uspomenu na stare dane: pušku M-1, svoje oružje iz Koreje. Kako je to napisao kritičar Los Angeles Timesa, Kenneth Turan: „Ideja o 78-godišnjem akcijskom junaku može zvučati kontradiktorno, ali Eastwoodu uspijeva, iako prijeti više verbalno nego fizički. Čak i sa 78, Eastwood može rečenicu ‘Maknite se s mog travnjaka’ izgovoriti jednako prijeteći kao ‘Uljepšaj mi dan’, a kada kaže ‘Probušit ću ti rupu u licu i zaspati kao beba’, zvuči kao da to zaista i misli.“ Da, Eastwood je zastrašujući, ali najviše stoga što je pun bijesa. Manohla Dargis je u Timesu pak usporedila Eastwoodovu glumačku izvedbu s Prljavim Harryjem i Čovjekom bez imena: „Prljavi Harry se na neki način vratio u Gran Torinu, ali ne kao lik, nego duhom. On lebdi u filmu, u njegovim temama i prizorima s oružjem velikih kalibara, ali najočitije u licu Clinta Eastwooda. To je sada monumentalno lice, tako naborano da više i ne izgleda isušeno, kao proteklih desetljeća, nego je sličnije okamenjenu drvetu.“
Okamenjena savjest
A okamenjena je zapravo savjest glavnog lika. Kowalski u sebi guši sve one strahote u Koreji, koje je vidio i koje je počinio; taj je čovjek hladni oklop ispod kojeg kuha gnjev i očajanje – podrugljiv i pun prezira i prema susjedima i prema sinovima, čovjek kojega se svi boje i kojega svi izbjegavaju. Međutim, biva uvučen u svijet svojih imigrantskih susjeda. Shvaća prijetnje koje od kriminalca doživljavaju Thao i njegova sestra Sue, što budi u njemu osjećaj za pravdu i potrebu da ih zaštiti; osjećaj krivnje što je bio loš otac pojačava se kad shvati da su njegovi azijski susjedi pripadnici naroda Hmonga, koji je u Vijetnamskom ratu stao na stranu Amerikanaca, pa je s njihovim povlačenjem bio prisiljen na egzil. Imigranti ga, zahvalni što im je pomogao, pozivaju u svoj dom, gdje se uz hranu i piće oklop Kowalskog počinje topiti, a istodobno se razvija očinski osjećaj prema Thaou.
Kowalski je shvatio da ni Ratnik ni Radnik ne mogu odgojiti ljudsko biće, nego samo čudovište ili robota
Thao je sažaljenja vrijedan mladić: neobrazovan i smotan, nevješt i nesiguran, čemu doprinosi i to što odrasta u obitelji bez oca. Sadistički i hladni bijeli čovjek bez djece tako je našao dobroćudnog i dragog dječaka bez oca, koji je k tome i gotovo upola niži od njega. Kowalski malenom i zbunjenom Thaou zadaje razne jednostavne zadatke, kao što je košenje trave, čupanje panjeva ili popravak oluka, i tako mu gradi samopouzdanje. Među mnogim dirljivim scenama je ona u kojoj Kowalski pusti Hmonga u svoju garažu, prekrcanu uredno složenim alatom; mladić je zadivljen, iako ne zna ni namjenu ni nazive većine tih predmeta. Kowalskom to laska, ali raznježenost skriva osornošću: „Čak i budala poput tebe zna da nisam to skupio preko noći, nego mi je za to trebao cijeli život.“ I daje mu dar: kliješta, traku za izoliranje i WD-40, uz napomenu da s te tri stvari može popraviti pola svih kvarova u kući.
Ta su tri dara isto što i ona tri dara koja su mudraci donijeli židovskom kralju u Betlehem: znak njegove budućnosti. U filmu je riječ o simbolu – alati su vještine potrebne da savladavamo životne probleme, da radimo, stvaramo i uređujemo ljudske odnose. Baš te alate Theo nije imao – nije znao pozvati djevojku u kino, nije si znao naći posao, nije se znao suprotstaviti nasilnicima. A sve je to bilo, sugerira film, zato što nije bilo oca; Thao je živio s majkom, bakom i sestrom, i cijelo se vrijeme zadržavao u vrtu, što je prema nazorima njegova naroda bilo žensko zanimanje. A Clint Eastwood ima muževnosti i previše! Srećom, film nije pošao u tom smjeru, pa mladi Hmong nije postao dvojnik Prljavog Harryja koji nemilice puca na sve strane. A nije jer je Gran Torino film u kojem odgoj putuje na obje strane – da bi pomogao svojem zbunjenom susjedu, Kowalski je morao prvo odgojiti sebe.
Prvi je korak u tome bio razgovor sa svećenikom koji je uporno pohodio Kowalskog nakon pogreba njegove supruge. Njezina zadnja želja bila je da joj se muž ispovijedi, što je ovaj uporno izbjegavao, vrijeđajući i ponižavajući svećenika. No, kao što bi rekla Manohla Dargis, ispod monumentalnog okamenjenog drvenog lica tekao je vulkan potisnutih emocija, pa se i Kowalski slomio – ali samo u sebi, nikad to ne bi pokazao na van. Ispovijed mu nije trebala da mu oprosti Bog, nego da oprosti sâm sebi; njegovi su grijesi bili beznačajni, ali muke su bile neljudske; grizodušja zbog ubojstava počinjenih u ratu, kao i zbog ledenog odnosa prema sinovima, nakon ispovijedi nestalo je, davši tom čovjeku lakoću duše.
Film o grijehu i iskupljenju
U potresnom završetku filma Kowalski mora donijeti odluku o tome hoće li silom i ubijanjem osloboditi svoje nove prijatelje, i tako Thaou dati za uzor sebe kao nasilnika, ili će naći novi put, koji mu je do tada bio skriven – put oca puna ljubavi, koji je spreman žrtvovati se za one koje voli. Gran Torino je film o mnogo toga: o grijehu i iskupljenju, o krivnji i oprostu, o odnosima među rasama, pa čak i o tome kako da mladi svećenik razgovara sa starim ljudima. No najviše je priča o odgoju. Kowalski, po prezimenu očito poljskog podrijetla, katolik je, lojalno je otišao u rat kada ga je Država pozvala i potom je cijeloga života radio na pokretnoj traci u Fordu – između ostaloga, montirao je i volan na svojem automobilu – ali nikada nije stao i razmislio o tome kakvo je ljudsko biće i što želi ostaviti svijetu. Takav čovjek, stroj za rad i ubijanje, bio je nesposoban odgojiti sinove jer im nije imao što predati, osim impulsa da sluša i navike da odlazi na posao. Jarbol s američkom zastavom, pred kućom Kowalskog, sinovima nije ništa značio jer su bili izgubljeni u konzumerističkoj Americi, kakvu je i njihov otac pomogao stvoriti, zatrpani računima i nepotrebnim stvarima.
Iako je film tragedija, ima mnogo komičnih epizoda, poput one u kojoj Kowalski vodi Thaoa svojem brijaču, ali ne na šišanje, nego da ga nauči razgovarati kao muškarac – razgovarati grubo i neosobno, razgovarati o automobilima, a ne o osjećajima. Ali u krizi koja ga je dohvatila na kraju života, suočen sa samoćom i smrću, Kowalski prvi put dopušta da s njega padne ljuštura. Čitavo svoje neuspješno očinstvo stavlja na jednu kartu, da pomogne Thaou, i u nadahnuću pronalazi način: dat će svoj život za njegov. Na početku filma vidimo kako na pogreb majke i bake dolaze sinovi i unučad Walta Kowalskog, i kako se nitko ne zna prekrižiti, što stari, dakako, prati gadljivim grimasama. Tradicija je prekinuta i ne može se više uspostaviti – vjera koju je potisnuo nije prenesena na sinove, a oni više nisu imali što dati svojoj djeci. Narod Hmonga, s druge strane, ima svoje tradicije i ne može razumjeti Kowalskoga; uostalom, od Amerike su dobili najgore: slumove, nezaposlenost, kriminal. Kako prijeći most među generacijama, među susjedima, među potomcima? Kowalski u očajanju prvi put uzima volan svojeg srca u ruke i okreće ga prema srcima drugih ljudi – u sebi nalazi toplinu i požrtvovnost, i njima nadoknađuje sve ono što je propustio, pretvarajući se na kraju u lik Krista.
Kowalski je shvatio da ni Ratnik ni Radnik ne mogu odgojiti ljudsko biće, nego samo čudovište ili robota. Odgojitelj je odgojio sebe. Tradicija se tako pokazuje kao teret koji se može i odbaciti; stranac nam može postati bliži od rođene krvi; a čovjeka se može odgojiti samo na jedan način – primjerom. Jedino je cijena velika, traži se čitav život.
………………………………………………………………..
Tekst je objavljen u okviru projekta “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Nositelj projekta je Matica hrvatska, a partneri su Udruga Pragma i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Ukupna vrijednost projekta je 1.393.707,02 kuna.
Cilj projekta je unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama edukacijom novinara i proizvodnjom medijskih sadržaja, s naglaskom na socijalnu uključenost kroz kulturu. Projektom je predviđen redoviti prilog dvotjednika Vijenac pod naslovom Inkluzija, u sklopu kojega će tijekom 24 mjeseca biti objavljeno ukupno 1320 kartica teksta.