Nedostatak suvremenog diskursa nejednakosti je što nerijetko samo kamuflira nostalgiju za državom blagostanja – dakle, jako nisko postavlja letvicu mogućeg djelovanja.

Piše: Matko Vlahović, Kulturpunkt
Krajem se prošle godine milijarder i trenutno najbogatija osoba na svijetu Elon Musk našao u Twitter raspravi s Davidom Beasleyjem, ravnateljem UN-ove organizacije za hranu (engl. World Food Programme). Nakon što se tijekom samo jednog dana vrijednost Muskove imovine – uglavnom vezane za dionice kompanije Tesla – povećala za 36 milijardi dolara, Beasley je iskoristio priliku i javno konstatirao da bi tek šestina tog jednodnevnog rasta bila dovoljna za pomoć 42 milijuna osoba suočenih s najakutnijim rizikom gladi. Šef Tesle naravno nije mogao povjerovati da bi tih 6 milijardi dolara, ili drugim riječima, dva posto njegovog ukupnog bogatstva, moglo tako značajno pridonijeti rješavanju vječitog globalnog problema kao što je glad. Kako je to naknadno pokazao nešto detaljiziraniji Beasleyjev prijedlog, to je itekako moguće, no čini se da je siromaštvo ipak pretrivijalan problem za milijardera koji svoju pažnju i novac radije posvećuje vođenju čovječanstva na Mars s ciljem “očuvanja svjetla svijesti”. Ili njegovo rješavanje možda traži nešto više mašte.

Iako bizarnost i socijalna indiferentnost drugog najbogatijeg čovjeka na svijetu nipošto nisu iznenađujući ili sami po sebi vrijedni spomena, ova anegdota ipak jako dobro ilustrira razmjere globalnog jaza između siromašnih i bogatih, kao i razloge zbog kojih nejednakost mnogima predstavlja privlačan politički pojam. U situaciji u kojoj je imovina jedne osobe više nego dovoljna da riješi elementarne egzistencijalne probleme za milijune ljudi naprosto je teško govoriti o pravednosti ili bazičnoj racionalnosti trenutnog sustava raspodjele resursa. Upravo zbog tog golemog nesrazmjera u društvenoj moći, nejednakost u svojim raznim formama – nejednakost bogatstva, šansi, prihoda, ekološka i rodna nejednakost itd. – postaje ključni pojam progresivne kritike suvremenog društva oko kojeg se okupljaju i organiziraju mnogobrojni politički pokreti.

Nedavno objavljena analiza podataka o nejednakosti bogatstva i dohotka koju je proveo World Inequality Lab ukazala je na historijske razmjere suvremenog jaza između bogatih i siromašnih. Autori studije zaključili su kako se čini da su “globalne nejednakosti otprilike jednako velike danas kao što su bile na vrhuncu zapadnjačkog imperijalizma početkom 20. stoljeća. Doista, udio dohotka koji trenutno obuhvaća najsiromašnija polovica ljudi na svijetu otprilike je upola manji nego 1820. godine, prije velike diferencijacije zapadnih zemalja i njihovih kolonija. Drugim riječima, još je dug put do poništavanja globalne ekonomske nejednakosti naslijeđene iz veoma nejednake organizacije svjetske proizvodnje između sredine 19. i sredine 20. stoljeća.” Međutim, iako su razmjeri nejednakosti zapanjujući, to ne znači da je nekritičko prihvaćanje tog diskursa najbolji mogući put za progresivne politike.

Unatoč tome što je riječ o nužnoj i inherentnoj posljedici akumulacije kapitala, nejednakost nije oduvijek bila središnji element progresivne kritike i mobilizacije, već je to postala u zadnjih nekoliko desetljeća – naročito nakon Velike recesije iz 2008. godine te njome uzrokovanih dužničkih kriza i dodatno ubrzanog osiromašenja najranjivijih građana. Primjerice, kratak pogled na Googleov Ngram pokazuje da se nejednakost u literaturi počinje spominjati paralelno s pojavom onoga što se obično naziva neoliberalizmom, a pravi bum doživljava u postrecesijskom desetljeću. Iako takvu rudimentarnu pretragu ne treba uzimati zdravo za gotovo, ona itekako signalizira da je nejednakost zamijenila određene tradicionalnije i radikalnije pristupe kritici kapitalizma.

Kako je spomenuto, suvremeni diskurs o nejednakosti formira se kao reakcija na politike štednje, uništavanje socijalnih programa i prenošenje bremena krize na radničku klasu. Dok su antisistemski pokreti iz devedesetih i ranih dvijetisućitih uglavnom bili fenomen ograničen na antiglobalizacijske prosvjede tijekom raznih samita svjetskih čelnika, pokreti potaknuti ekonomskom krizom dobili su znatno širi odjek u javnosti. Iako je neprijatelj ostao isti, korumpirane i umrežene državne i financijske elite, fokus više nije stavljen isključivo na globalnu nejednakost, već na nejednakosti unutar pojedinih društava. Poseban gnjev bio je potaknut državnim korištenjem javnog novca za spašavanje financijskih institucija, dok su u isto vrijeme nebrojeni ljudi bili prepušteni tržištu – što je naročito bilo vidljivo u golemom valu ovrha domova. Svoj vrhunac prosvjedi doživljavaju u Occupy pokretu koji je priču o nejednakosti popularizirao kroz slogan “Mi smo 99 posto”.

Brojni čimbenici koji su doveli do otežanog organiziranja unutar radničkih pokreta krajem 20. stoljeća – naročito autsorsanje industrijske proizvodnje i prekarizacija rada – u isto su vrijeme pogodovali tome da koncept nejednakosti postane zajednički simbolički nazivnik koji ujedinjuje razne društvene skupine. Kako je to u članku The Inequality Debate: Why Now, Why like This sažeo ekonomski historičar Pedro Ramos Pinto: “Nejednakost, a posebno slika superbogate globalne elite na koju se poziva oznaka ‘jedan posto’, postali su način povezivanja nelagode niza različitih skupina koje obuhvaćaju, između ostalog, poljoprivrednike ugrožene globalnom konkurencijom, sveučilišnu srednju klasu, sve one čija je perspektiva bila sumorna zbog autsorsanja ili tehnološke promjene sigurnih zanimanja plavih ovratnika.”

Nakon inicijalnog entuzijazma Occupy pokreta, kao i brojnih lokalnih inačica anti-austerity pokreta poput španjolskog Indignadosa, prosvjeda u Grčkoj itd., teza o rastućoj nejednakosti i nepravdama koje prouzročuje dobiva i akademsko “pokriće”. U ekonomskoj literaturi godinama zanemarivanu temu na velika je vrata u mejnstrim uveo neočekivani bestseler Thomasa Pikettyja Kapital u 21. stoljeću objavljen 2014. godine. Piketty je u toj poduljoj knjizi sistematski pokazao razmjere suvremene nejednakosti, kao i njihov porast od 1970-ih godina – ustvari pokazao je kako je rast nejednakosti pravilo, a ne iznimka kapitalističke povijesti. Međutim, upravo rješenje koje predlaže, pravednije oporezivanje bogatstva na globalnoj razini, pokazuje ograničenja suvremene progresivne kritike fokusirane na puku redistribuciju bogatstva.

Svojevrsni prešutni problem suvremenog diskursa nejednakosti jest što nerijetko samo kamuflira nostalgiju i želju za povratkom u zlatno doba države blagostanja – dakle, jako nisko postavlja letvicu mogućeg djelovanja. Primjerice, zaključke slične Pikettyjevim smo nedavno mogli čuti i na tribini Siromaštvo – Kako zatvoriti jaz između siromašnih i bogatih održanoj krajem prosinca u Novinarskom domu. Gošća tribine koju je organizirala Friedrich Ebert Stiftung bila je novinarka, redateljica i autorica Julia Friedrichs. U razgovoru s novinarkom Ivanom Dragičević, Friedrichs je istaknula nekoliko momenata ključnih za razumijevanje diskursa nejednakosti – konkretno, za razumijevanje nejednakosti kako se pojavljuje u kontekstu razvijene zemlje kao što je Njemačka.

Kada se govori o siromaštvu u Njemačkoj, nije riječ o tipu siromaštva u kojem ljudi nemaju što za jesti – dakle, nije riječ o apsolutnom siromaštvu, već o za našu sadašnjost karakterističnom porastu društvene prekarnosti. Friedrichs je tako tijekom razgovora usporedila suvremene materijalne uvjete mladih osoba s uvjetima njihovih vršnjaka iz osamdesetih godina. Zaključila je kako je današnjim mladima znatno teže živjeti od vlastitog rada i pritom osjećati određenu razinu sigurnosti. Nadalje, dok je donedavno postojala realna šansa da vlastitim radom dosegnu određenu razinu imućnosti, trenutno se to za većinu pokazuje nemogućim. Duboko uvriježena ideja kako će budući naraštaji živjeti bolje od vlastitih roditelja je jednostavno prestala vrijediti – tek 50 posto njemačke mladeži uspijeva ekonomski nadmašiti vlastite roditelje. Štoviše, zbog zaostale percepcije da stara pravila još uvijek važe dolazi i do generacijskih sukoba, u kojima se mladima predbacuje da je njihovo materijalno stanje isključivo posljedica karakternih mana poput lijenosti – jer “kako smo mi mogli, a vi ne možete?”.

Uzroke porastu nesigurnosti Friedrichs pronalazi upravo u paralelnom procesu porasta nejednakosti. U Njemačkoj najbogatijih jedan posto stanovništva posjeduje trećinu imovine. Razlike u dohodcima i bogatstvu potom se preslikavaju se i na društveni kapital – primjerice, na razinu obrazovanja. Na primjer, ako su roditelji visokoobrazovani onda će to u 77 posto slučajeva biti i njihova djeca, no kad je riječ o mladima bez visokoobrazovanih članova obitelji tek će ih 20 posto završiti fakultet. Nadalje, budući da ne postoji sustav redistribucije imovine – Friedrichs je istaknula da Njemačka ima izuzetno nisku stopu poreza za imovinu i nasljedstvo – nejednakost se generacijski reproducira. Prema novinarki, godišnje se nasljeđuje oko 300 milijardi eura.

Sažeto rečeno, Friedrichs je detektirala i opisala probleme suvremene radničke klase te ih je formulirala kroz diskurs društvene nejednakosti. Upravo taj odabir načina na koji je problem postavljen ujedno definira i skup mogućih rješenja, a ona su zapravo ograničena na neki vid redistribucije bogatstva putem oporezivanja. Međutim, pritom se zaboravlja da nejednakost nije uzrok spomenutih društvenih problema, već tek jedna od posljedica postojećih struktura moći.

Pokojni antropolog i anarhist David Graeber te arheolog David Wengrow u nedavno objavljenoj knjizi The Dawn of Everything kratko se osvrću na suvremeni politički diskurs pa primjećuju da se “među intelektualcima, pa čak i među političkom klasom, pojavilo nešto poput konsenzusa oko tvrdnji da su razine društvene nejednakosti izmakle kontroli i da većina svjetskih problema proizlazi, na ovaj ili onaj način, iz sve većeg jaza između onih koji imaju onih koji nemaju. Ukazivanje na nejednakosti je doduše samo po sebi izazov za globalne strukture moći. Međutim, to također znači da se problem postavlja na, za ljude koji imaju koristi od postojećih struktura, umirujući način, jer se implicira da smisleno rješenje problema nikada neće biti moguće. Naposljetku, zamislite da smo problem postavili drugačije, onako kako je to moglo biti prije pedeset ili 100 godina, u terminima koncentracija kapitala, ili oligopola, ili klasne moći. U usporedbi s bilo kojim od ovih, riječ poput ‘nejednakosti’ zvuči kao da je osmišljena praktički da potiče polumjere i kompromise”.

Graeborova i Wengrowljeva oštra kritika je izuzetno važna jer skreće pozornost na ograničenost suvremene društvene i političke mašte. Nejednakost je trenutno svakako moćan i neizbježan okvir za političku kritiku i djelovanje, ali također sadrži zamku da moguća rješenja svede na pitanje distribucije bogatstva, na puko tehnokratsko licitiranje stopama poreza, koje nipošto nije nevažno, ali je svakako ograničeno. Trik stoga nije u tome da preraspodjela dva posto Muskova bogatstva može nahraniti gladne, već da se izgradi sustav u kojem Musk nikad ne bi bio moguć.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.