Na današnji je dan točno prije stotinu godina započela Oktobarska revolucija. Boljševici predvođeni Vladimirom Iljičem Lenjinom preuzeli su nasilno vlast u najvećoj zemlji na svijetu koja je tako postala pokusni kunić nad kojim se počeo provoditi najveći socijalni i društveni eksperiment u ljudskoj povijesti. Tijekom njega želje, težnje, mišljenja i svjetonazore više od stotina milijuna ljudi silom su ukalupili u svoju utopijsku projekciju raja na zemlji.

Piše: Zlatko Crnčec, Novi list

Odgovornost za stvaranje uvjeta u kojima se tako nešto moglo dogoditi želi na vladajućim elitama tadašnjih europskih zemalja. One nisu činile gotovo ništa da makar malo podignu standard milijuna ljudi koji su živjeli u neljudskim uvjetima, crnčili po 16 sati dnevno u po život opasnim tvornicama i rudnicima, te s vremena na vrijeme bili topovsko meso za geopolitičke kombinacije svojih elita. Trebao se dogoditi najveći rat u dotadašnjoj povijesti da se dogodi puknuće tog nakaradnog sustava. A do njega je došlo tamo gdje su se klasici marksizma najmanje nadali. Umjesto iz radničkih slamova Manchestera i Liverpoola revolucija je prokuljala iz jedne zaostale zemlje s vrlo malo industrije.

Lenjin je poslije rekao da je kapitalizam pukao na svojoj najslabijoj karici. Rusiji. Briljantnom je taktikom Lenjin vlast osvojio, a potom je nizom lažnih obećanja i zadržao. Boljševici su radnicima obećali tvornice, seljacima zemlju, sovjetima vlast, a narodima mir. Ništa od toga nisu održali, a neka od obećanja pretvorila su u prave travestije. Pa su tako radnici bili tek polurobovi u rukama partijske birokracije, živjeli puno loše od svojih kolega u kapitalizmu, a nisu smjeli čak ni kupovati u istim trgovinama kao njihovi vlastodršci. Seljaci su prošli još lošije. Milijuni su pobijeni što umjetno stvorenom glađu što progonima u Sibir. Iako je obećavala bratstvo među ljudima, boljševička je revolucija za samo par desetljeća završila kao velikoruska priča u kojoj su Židovi samo zahvaljujući biologiji, odnosno smrti Staljina, izbjegli pogrom prema kojem bi ono što im se događalo za vrijeme cara bilo dječja igra.

Iako je ovaj sustav propao prije 27 godina njegove se posljedice osjećaju i danas. Rusija se i dan danas bori s nasljeđem koje onemogućava uspostavu društva u kojem bi Rusi konačno po životnom standardu uhvatili korak sa zapadnim susjedima.

U problemu je velikom i politička opcija koja sebe svrstava lijevo od tradicionalne socijaldemokracije. Naime, nakon propasti komunizma nitko nije uspio izaći s bilo kakvim iole održivim i suvislim konceptom. Pa je tako recimo Tariq Ali prilikom svojih posjeta Zagrebu samo kao papagaj ponavljao da kapitalizam nije dobar i da treba osmisliti humanije društvo. Iskustvo oktobarske revolucije pokazuje i današnjim političkim i gospodarskim elitama najvećih država do čega može dovesti politika koja ne vodi računa o milijunima potlačenih i bestidno eksploatiranih. Ako ništa drugo da je moguće da se kombinacijom ovakve situacije uz političku i gospodarski šok, te postojanje opcija koje bi to znale iskoristiti – svašta može dogoditi. Prvi je uvjet ispunjen, a ako se ispuni i drugi treći će doći sam po sebi. A što bi se onda moglo dogoditi bolje je i ne razmišljati. Nije čak ni nužno da bi opcija koja bi na to reagirala ponudila lijevu formu. Dapače, desni ekstremizam imao bi puno veće šanse.

Preuzeto sa portala: Novi list