O novoj pjesničkoj zbirci, zbirci priča te slikovnici, ali i mnogočemu drugome, s Oljom Savičević Ivančević razgovarale su Monika Herceg i Luiza Bouharaoua.

***

Monika: Kad sam se vratila poeziji, jedna od knjiga po kojoj sam mnogo hodala tvoja su Kućna pravila. Ona su imala onu toplinu povjerenja, cijeli divni ciklus o ocu, trafikantici i pamtim pjesmu, koja mi je tada puno značila, o tvojoj kćeri, kako je nosiš. Nekoliko godina kasnije, hodam već neko vrijeme i s tvojim novim pjesmama i čini mi se da je korijen isti, samo se sve razgranalo, ali onaj optimizam pisanja, povjerenje da će svijet biti dobro ostao je tu. Kakav je za tebe proces bio pisanja te zbirke Divlje i tvoje? Koliko se razlikovao od Kućnih pravila ili Mamasafarija?

Kućna pravila i Mamasafari, a ovdje moram spomenuti i Puzzlerojc (bez namjere da oduzmem slavu i neovisnost heteronimu), pisani su uglavnom kao pjesme u prozi, fragmenti neke veće cjeline koja se međusobno slaže i upotpunjava pa se i najbolje čita kao cjelina (osim možda Mamasafarija koja je donekle heterogena). Dok su Kućna pravila i Mamasafari bili zamišljeni kao pjesnički dnevnici, Divlje i tvoje je klasična zbirka, svijet u njoj je isti, samo šire zahvaća i otvoreniji je: kao što si rekla, korijen je isti, samo se sve razgranalo, nadam se ne i posve podivljalo. To je poezija obraćanja koja traži dijalog, drugog, suučesnike.

Ima u njoj ponešto svjesno pamfletsko, protestno, ali nisam htjela pretjerati s tim jer je pamflet uvijek pomalo artificijelan, a ovo je ipak knjiga o životu, o našim životima i vibrira kao i život.

Monika: Ono što me posebno dotaknulo jest otvorenost poezije čitatelju, ponajviše u ovoj zadnjoj knjizi Divlje i tvoje. Čini mi se da je tu jezik potpuno pročišćen, a svaka je pjesma jedna jaka emotivna katarza. Jednom prilikom si rekla da je u biti to bila i ideja, da pišeš tako da poeziju približiš…

Valjda sam željela da se taj krug zatvori, da se pjesma dovrši u nekom drugom. Usporedo, pišući o svijetu, stavljajući se u neku neposrednu blizinu svih stvari kao svjedok, dogodilo se približavanje “strašnoj sebi”. Strašnoj jer kad si tako neprikrivena, sama si sebi prilično zastrašujuća. Od tog mjesta počinje gotovo svaka pjesma u knjizi, od tog izlaska na pustopoljinu, izloženosti.

Postoje stvari koje traže da budu izgovorene jasno, to su one stvari o kojima zamuckujemo. Zato mi je trebao taj čisti jezik, koji spominješ, koji je proziran i sve se kroz njega vidi, po mogućnosti do dna, takva vrsta jednostavnosti koja ne uzmiče. I jedna sebe svjesna namjerna naivnost, ozbiljna kako to samo naivnost može biti. Bez ukrasa, kako bi pjesnikinja rekla.

Monika: U Divlje i tvoje postoji i jedna divna oporost, to divlje iz naslova koje vjeruje u našu djecu, koje zaziva glasanje za ljevičare, koje vjeruje u ljubav bez obzira na sve, koje će ustati kad je potrebno kontra svijeta. Čini mi se da je već u Mamasafariju taj jedan glas otpora bio jači, ali da sada dobiva punu širinu, govori o svakodnevici, o nasilju, o obračunu s poviješću… Kako je došlo do toga? Rastemo li s poezijom? U tvom slučaju, dugo je prošlo od prošle knjige poezije…

Kako ne, postajemo puno hrabrije, čitajući i pišući. Svjedočila sam divnim preobrazbama nekih ljudi koje poznajem, naš rad nas formira, književnost. Nekim ljudima je dala širinu, odvažnost, samopouzdanje, neposrednost, neki su se doslovno odmrzli i procvali, neki su sazreli svjetonazorski. Ne svi, naravno, mnogi i pomahnitaju.

Puno je prošlo od zadnje knjige pjesama, da, mislila sam da smo možda poezija i ja završile, kad tamo, napisala sam možda i najpjesničkiju svoju zbirku.

Sve si točno rekla, Divlje i tvoje je goloruki otpor. Naše osobne povijesti su povijesti svakodnevnog nasilja, pokušala sam tu okrutnost suočiti s nježnošću od koje smo sazdani. Imamo strah od nježnosti, ne toliko od okrutnosti jer je ona očekivana, predvidljiva, zapravo naporna, ali spremne smo na nju. Poslušaj ljude kako se obraćaju jedni drugima: to su sami imperativi. Puno lakše govorimo grubo, hladno, mehanički, prijeteći ili kurtoazno i prijetvorno, nego nesputano ili blago. Nježnost je neposredna, snažna, neobična, ona je ta koja nas plaši, ali i razoružava. Kako u životu, tako i u poeziji. Mi smo nježni ježevi, koje treba držati pažljivo jer inače, ako stisneš, vjerojatno ćeš se ozlijediti.

Cjelokupan intervju pročitajte na portalu booksa.hr